Jadna je država koja potiskuje vlastitu prošlost. Ili je krivotvori. Naše Ministarstvo kulture upravo je simbolički počinilo jedan takav kulturocid. Odbilo je otkupiti za naše javne biblioteke dvije dokumentarne knjige iz Domovinskog rata objavljene ove godine: “58 - HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca” Damira Markuša Kutine i “Ne plači, moj dobri anđele” Damira Plavšića. Nakladnik: Udruga branitelja i stradalnika Domovinskog rata Hrvatski Leskovac.
Književnost naša antiratna živa je i zanimljiva. Ona temeljena na Domovinskom ratu. Naime, ne postoji ratna književnost. Jedino antiratna. Pisanija koja rat hvali, veseli mu se i podupire ga i nije književnost nego je propaganda. Kutina i Plavšić dragovoljci su Hrvatskih obrambenih snaga. Preživjeli su opsadu i pad Vukovara. Borili su se, što se kaže, kost u kost. Markuš je pošao u rat kao radnik iz Kutine, Plavšić kao student iz Vukovara. Triput ranjen, Markuš se probio iz grada nakon pada. Plavšić je, također izranjavan, zarobljen i pet mjeseci preživio je u srpskim logorima: mučen, ponižavan, premlaćivan.
Možda su za naše Ministarstvo kulture obojica tek neugodni svjedoci pa nije dobro da se njihove knjige ponude svima koji su učlanjeni u knjižnice? Nepoželjni trajno. Naime, jasno je, obojica su, kažimo i to, ubojice. U bliskoj borbi, koja se razvije licem u lice, nemoguće je promašiti ili biti promašen. Iskočiti kroz prozor s kalašnjikovom u ruci ispred deset četnika i niških specijalaca koji su krenuli u čišćenje i ostati živ, možete jedino ako imate ludu sreću. Recimo ako zaključe da ste njihov.
Takvu situaciju zapravo i nije moguće prikazati, recimo to tako, autobiografski. I ne znate kako se to dogodilo. Povučete obarač, prvi, oni povuku, a tko preživi - pričat će. Ili - pisati. Tako i Plavšić. Njegova knjiga “Ne plači, moj dobri anđele” jednostavna je i teška istodobno. Patetična je utoliko što drugačija i ne može biti. Njezin je forte istina a ne mržnja. Plavšićev pripovjedač u prvom licu, kao i Markušev pripovjedač u prvom licu, zapravo su trajno začuđeni, zgranuti. U njima nema mržnje jer se iz mržnje i ne može pisati. Barem ne književnost. Da bi se to znalo, ne treba čitati Aristotela. Oni se ne podvrgavaju introspekciji. Za nju nema vremena. Jedino što im se čini odbojnim jest osjećaj da su pogrubili. Polovica drugova im izgine. Dječak se prevrne pred tobom. Onaj pas što ti je gurao njušku u ruku sad više ne laje. Raskomadan je. To postaje normalno. Smrt postaje normalna.
Neki su prizori iz Plavšićeve knjige rekao bih klasični. Mlad neprijateljski vojnik, zacijelo ne dragovoljac, regrut običan, sledio se od straha u jarku pokraj puta. Gleda smrti u oči. Ne može se ni pomaknuti a kamoli zapucati. Protagonist pretrčava pokraj njega i instinktivno ga ne upuca. Zašto bi?
Plavšićeva knjiga, škartana u Ministarstvu, zapravo je proširen rukopis njegovih “Zapisa iz srpskih logora”, koje je objavio još 1994. Pisao sam o njoj tad na Radiju 101. O njoj je poslije snimljen i film. Plavšić dakle nije nepoznat autor. Jedino je, eto, za naše Ministarstvo kulture “amater”. Kao što je “amater” eto i Damir Markuš Kutina.
Prije nekoliko tjedana pisao sam o Markuševoj knjizi. U takozvanom našem književnom životu, finom i metropolskom, ona inače ne bi postojala. Možda nisam trebao. Autoru tako mogu priskrbiti jedino probleme. Što ako ga sutra optuže za ratne zločine? Upravo se to dogodilo Tanji Belobrajdić, čiji sam roman prvijenac “Crni kaput” također nedavno prikazao u Jutarnjem listu. I ona je vukovarska dragovoljka, i ona je “greškom” ostala živa. Za razliku od Markuša i Plavšića, njezin je roman čista fikcija. Likovi su izmišljeni, radnja je fikcija, ali što to mijenja? Ustašica, brate, to je.
Medijski linč Tanje Belobrajdić traje već deset godina. Jedan samozvani borac za ljudska prava izmislio je da je po izlasku iz Vukovara mučila ratne zarobljenike u zatvoru Lora. Opisana je kao 35-godišnja sitna plavuša koja se iživljavala nad zatočenicima 1994. i 1995. U te dane Tanja Belobrajdić uopće nije boravila u Splitu, crnka je i imala je 22 godine. Ali tko mari, glavno je da i mi zločinca za utrku imamo. Dični naši kolumnisti vuku je po blatu kao “anđela smrti” i nikome ništa. Po sistemu, gdje ima dima, ima i vatre, ona je zacijelo kriva. Niti njezina knjiga neće se naći u našim javnim bibliotekama, osim ako koja sama ne odriješi kesu. A odriješit će je, dakako, jedino ako je vodi kakav - ustaša.
Tako su i Plavšiću, kao i stotinama suboraca, utjerivali po štalama i jamama bubrege u oči pod optužbom da je “klao srpsku decu”.
Ukratko, pisati u nas u prvom licu o Domovinskom ratu gotovo je ilegalna djelatnost. Ako vas i registriraju kao autentičnog svjedoka, to će biti jedino ako vas mogu optužiti kao autentičnog zločinca. Takva je moda! Iskusio sam to pišući - liriku. Kojih stotinu pjesama antiratnih tiskao sam dosad. Začas se našao kritičar koji je napisao da bi se mojom poezijom trebao prije svega pozabaviti Sud u Haagu. Ali lako je novinaru u velikom mediju. Takvoga kritičara, ili pedeset njih, pojest ću za literarni doručak. Ali što da radi jedan radnik iz provincije ili jedna penzionerka s margine? Kako da se oni obrane? Na sudu? Tko mari za sudske presude protiv, primjerice, klevetnika Tanje Belobrajdić?
Bilo kako bilo, naš je književni takozvani mainstream alergičan na antiratnu književnost koju ispisuju bivši ratnici. O ratu bi valjda smjeli pisati jedino oni koji u njemu nisu sudjelovali. A ja se pitam koliko protiv rata može biti netko tko ga nije iskusio na svojoj koži i na koži svojih najbližih? Može, dakako, ali onako načelno, naštrebano, profiterski i pozerski. Zato nam književnost općenito i jest takva: pozerska, snishodljiva, štreberska i neautentična.
Odvratno je u ovom slučaju prije svega to što su o škartiranju Markuševe i Plavšićeve knjige odlučili kolege pisci - upravo takvi, štreberski i provincijalni polutalenti, redovito sjede po tim našim komisijama gdje se dijele pare. Dakako, njihove bezvezne knjige otkupljuju se - redovito.