Kad biste morali jednom jedinom činjenicom dokazati da je kapitalizam bolji od socijalizma, koju biste izabrali? Barem kad je Hrvatska posrijedi, najočitija vam stoji pred nosom, ali je nikad niste uzeli u obzir. Dakle: zahod. Tko se sjeća socijalizma, mora se sjećati i govana. Govna su u socijalizmu bila takoreći prirodni ukras svakog restorana, muzeja, hotela, birtije, kolodvora, benzinske pumpe, kina, pa čak i kazališta. Ludo zvuči, ali je istinito: djecu su majke jednako često upozoravale da ne pretrčavaju cestu i da ne sjedaju na WC školjku izvan kuće. To se smatralo podjednako rizičnim ponašanjem. Samo najekskluzivniji hoteli nudili su toplu vodu, papir i čiste pločice.
Dakle, ako ste planirali izlazak s djecom u lokal, prvo ste ih ispitali jesu li obavila veliku nuždu. Jer velika nužda nije se bez prijeke potrebe obavljala izvan doma ni kad su odrasli posrijedi. Znam da djeluje kao pretjerivanje, ali nije: socijalizam je bio civilizacija govana. Ili upotrijebljenih uložaka, koji su horor u ženskim zahodima činili kompletnim.
Možda nije idealna slika uz nedjeljni ručak, ali bio se razvio i raširio u sklopu takve civilizacije i jedan nastran običaj izražavanja slobode govora i seksualnih želja: skatografija. Riječ sam izmislio za pojavu stvarnu: pisanje govnima. U nedostatku WC papira, građani su se pomagali prstima, a pritom su im padale na pamet razne subverzivne misli, koje bi priopćavali na keramičke pločice i žbuku umačući prst u guzicu. Sve je bilo zasrano, čak i pozivi na ljubav!
Zahodi su naši zapravo, reklo bi se, preko noći osvanuli čisti. Niko Bulić, u devedesetima šef Hrvatske turističke zajednice, a poslije i ministar turizma (pa opet šef HTZ-a…), pokrenuo je bio administrativnu oluju i osobno stao obilaziti lokale, e da provjeri poštuju li novi zakon. Svaki je javni WC primio na se zakonsku obvezu ne samo da čisti govna nego i da izvjesi dnevnu listu čišćenja. Svaka dva sata netko se na toj listi mora potpisati, kao dokaz da je posao obavljen. I, gle čuda, čudo se dogodilo! Danas je pogled na tu listu sličan pogledu na kvaku. Ima je svaki zahod. I uvijek je ažurirana, dežurstva potpisana! Nitko je dakle posebno ne primjećuje. Dakako, nije uvijek idealno. I danas se može naići na zasran WC, ali posrijedi je iznimka koja potvrđuje pravilo. Čist WC očekujete danas podjednako u zagrebačkom fensi restoranu i u birtiji na prilazu Benkovcu…
Bilo kako bilo, posrijedi je naoko čudesna pojava. Tolike stotine i tisuće zakona i administrativnih mjera doneseno je proteklih godina i desetljeća koje nisu imale baš nikakva odjeka u praksi. Ostali su, što se kaže, mrtvo slovo na papiru. Kako to da je ovaj upalio? Što se to prelomilo u našim glavama da smo ga stali poštovati? Naime, ne samo da su ugostitelji stali čistiti zahode nego su i korisnici počeli pažljivije obavljati nužno.
Za samo nekoliko godina Hrvatska je počela sličiti na Austriju. Govna su nestala kao da ih nikad i nije bilo! I to je sve u čemu smo se, kad su primamljive stvari u pitanju, približili uređenom zapadu. Uredili smo, eto, jedino WC-e. Premda je danas čistačica mnogo manje nego što ih je u socijalizmu bilo i tek su nešto bolje plaćene.
Vjerojatno je u igri više čimbenika, ali glavni je - interes. Manje je važan strah od kazne. Sanitarni inspektori jesu nemilosrdni, ali nisu oni glavni razlog iznenadne discipline. Nitko ne želi imati zasran WC zapravo zato jer će mu takav smanjiti promet. S druge pak strane, većina ljudi neće uneređivati prostor ako su ga već zatekli urednim. Nadalje, malo tko želi brisati guzicu rukom ako baš ne mora.
Danas dakle u prosječnom zahodu, u usporedbi s prosječnim zahodom iz socijalizma, komotno možete postaviti stol za ručanje. U čemu smo još postigli tolik napredak? Ni u čemu.
Ili je tek na prvi pogled tako. Što se još možda promijenilo nabolje? U nas je zavladala moda da se javno razglaba samo o onome što se od socijalizma do danas promijenilo navodno na gore. A zapravo su ta dobra stara vremena puste sanje. Je li bilo manje nezaposlenih? Nije! Jesu li radnici imali više plaće? Nisu! Je li vladala veća jednakost? Nije! Siromašni su, kao i danas, kopali po smeću, a srednji je sloj živio na kredit.
Mi, zapravo, iz socijalizma tek izlazimo. A evo u čemu smo još uspjeli napredovati osim u čistim zahodima. Prometne nesreće. U socijalizmu ginulo se strahovito, premda je automobila bilo mnogo manje. Pogledajmo, na primjer, brojke iz razdoblja zrelog socijalizma. Potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj je na tisuću stanovnika bilo registrirano 150 vozila. Godine 1979. u prometu je poginulo 1605, a sljedeće, kad je umro Josip Broz, 1603 građana.
Početkom dvadesetih godina ovoga stoljeća u Hrvatskoj se na tisuću stanovnika registrira oko 340 vozila. Godine 2012. u Hrvatskoj je u prometu poginulo 393, a sljedeće 369 građana. Dakle, imamo više nego dvostruko više vozila, a ginemo četverostruko manje.
Ove su dvije promjene, lako je postaviti hipotezu, zacijelo u nekoj vezi s uređivanjem društva s obzirom na to kakve se vrijednosti u njemu promoviraju. Ne gaziti po tuđim govnima u zahodu i ne gaziti po ljudima u prometu u socijalizmu nije bio prioritet. U stvari, to je bilo neizbježno, poput elementarne nepogode. Ukratko: ako je valjao socijalizam, kako to da je u svojem svakodnevnom bivanju pokazivao toliku sklonost prljavštini i smrti? Nečista savjest nije se, eto, morala prati ni formalno.
Uhvatio sam se zahoda i vozača jer su mi se na vrh glave popela friška kuknjava kako s novom vladom tonemo još dublje u ralje nemilosrdnog kapitalizma. Naime, u kapitalizmu, barem kakav k nama stiže, jedino što moramo prihvatiti jest racionalno ponašanje. Naime, da dugoročno snosimo posljedice vlastitih odluka. Primjerice, nije nas kapitalizam utjerao u kredite koje ne možemo vraćati, nego sjećanje na socijalizam - doba kad su krediti bili povlastica. Nije ih svatko mogao dobiti, a oni koji su ga dobili nisu ga morali vratiti… Tko ne mora ni kredit vraćati, lako će sve oko sebe unerediti…