Toni Kukoč - najveća karijera jednog europskog košarkaša

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 01.11.2006. u 17:35


Ovih nekoliko kartica teksta nije dovoljno i jednog će dana ta karijera biti opisana u knjizi, nema sumnje. No, nužno je ovih dana, kad se Toni Kukoč oprašta od aktivnog igranja košarke, to zapisati i time mu barem pokušati u ograničenom vremenu i prostoru iskazati poštovanje. Jer, karijera Tonija Kukoča definitivno je najveća karijera ijednog europskog košarkaša. Kad se Nowitzki oprosti, ako u međuvremenu osvoji tri NBA prstena, možda ćemo diskutirati o toj tezi, ali za sada nema nikakve sumnje. Da, Draženova je karijera naprasno prekinuta i imao je nedostižnu karizmu, i, da, Krešo je odbio Boston kad mi nismo ni znali na kojoj je strani svijeta Amerika, a pogotovo nismo znali da tamo postoji neki NBA, ali uopće ne želim diskutirati o "težini" Kukočeve karijere. Iako će, takav kakav je, i dalje držati odškrinuta vrata.

- Možda u jedanaestom mjesecu, kad završi sezona golfa, i ako me netko pozove... Iako, što dulja bude pauza, to će manja biti mogućnost nastavka. Uostalom, otkud našim medijima uopće informacija da definitivno napuštam košarku kad to nikad nisam rekao? Zvalo me s televizije u rano jutro. Ne daju mi ni da u miru sam donesem odluku.

276 koraka do Gripa

Priča počinje jako davno, tako davno da nam je tada ovo tisućljeće izgledalo kao "tko živ, a tko mrtav do tada" vrijeme, a "Odiseja u svemiru 2001." gledala se otvorenih usta. Nađoh se na pripremama u Kranjskoj Gori, a košarkaš Tomislav Bevanda (danas dipl. ekonomist, sjajan samouki klasični gitarist), koji je na istom mjestu bio s ekipom Jugoplastike, rekao mi je "imamo jednog malog, ljevak, toliko je slabašan da ne može dobaciti loptu do koša s trice, ali to će biti neviđen igrač...". Tada sam prvi put čuo za Tonija Kukoča, ovjenčanog lovorovim vijencem pionirskog prvaka Dalmacije u stolnom tenisu, a od tada sam na njega gledao s različitih gledišta, kao suparnik na terenu, kao suigrač, kao TV gledatelj i ljubitelj košarke, a u novije vrijeme i kao novinar.

- Otac mi je neviđen sportski fanatik i uvijek me vodao po nekim sportovima da me makne s ulice. Stolnim tenisom bavio sam se od sedme, osme godine, bio sam dobar... Generacija sam sa Zoranom Primorcem, prvo sam ja 'derao' njega, poslije on mene. Onda je cijela ulica, bilo nas je više istoga godišta, otišla sa 11, 12 godina u Hajduka. Nane Bilić, Bokšić, dobro, Asanović je malo stariji, i prošao sam selekciju. A na košarku me odvukao pokojni šjor Karković, našao me na moru. Bilo mi je blizu. Sjećaš li se one zgrade na kojoj je bila reklama za Eurocrem? E, pa, tu sam ja sta' i imao sam točno 276 koraka do stare dvorane na Gripama. Koliko sam samo puta tuda prošao...

Ostalo je, reklo bi se, povijest.

- Mislim da nas je Slavko Trninić napravio igračima. Znaš, to je bio period kad nam nije smetalo cijeli dan ostati u dvorani i raditi, upijali smo sve, i košarkaški fundamenti ušli su nam u krv toliko da bih i u tri ujutro, direktno iz kreveta, mogao odmah igrati košarku. Onda je sve išlo malo pomalo, za trenera je došao Moka Slavnić, nas četiri-pet juniora ušlo je u prvu momčad, bila je smjena generacija i nije bilo pritiska. Vjerojatno mi je najdraži dio karijere ona sezona kad smo osvojili prvi Kup prvaka. Znaš onaj osjećaj kad uđeš u nešto nepoznato i nemaš predodžbu o tome što će se događati... Sa svakom pobjedom raste samopouzdanje, dobiješ utakmicu i misliš "oho, pa mogu ja to...". Dođe Barcelona na Gripe, jedan od kandidata za europsku titulu, i mi ih dobijemo. Opa! I tako iz utakmice u utakmicu. Tu se Božo Maljković probijao kao trener, ali i profesor Nikolić je imao svoju ulogu, znao je pozvati sa strane pa dati neku sugestiju. Na taktičkom planu smo bili ispred svih, jutarnji su treninzi bili obrana i fizika, a popodnevni taktika i šut.

Sram me napisati kakva je tada bila taktička postava Cibone u kojoj sam igrao... U tom smo se periodu sretali na suprotnim stranama terena,  znao me i čuvati. Kakav neugodan tip: duge ruke, "kontra gard", čita igru, predviđa poteze i sve radi s neviđenom lakoćom i lepršavošću koja suparnika natjera da se ždere zato što se toliko muči pokušavajući raditi te iste stvari... Bio je jedan od onih koji mogu biti u kategoriji najboljeg igrača utakmice, a da im u rubrici "poeni" stoji broj 2. Sve je radnje radio i uz to je bio maksimalno nesebičan. Jednom smo igrali neki Yu All Star u Sarajevu, prvi i posljednji, nismo bili podijeljeni na Istok i Zapad, bilo bi nezgodno, nego pomiješani. Dopalo me da igram s Kukočem i ubacio sam dvadesetak poena, a da ne znam ni kako ni kad. Bilo je dovoljno prošetati po reketu, lopte su same stizale. Nakon četiri nacionalne i tri europske titule došlo je vrijeme da se zarade malo veći novci i Kukoč je otišao u Benetton, kod Pere Skansija. U dvije sezone osvojio je jedno prvenstvo, jedan kup i igrao finale Kupa prvaka.

- Tad je sudac Rems "posudio" naš pehar Limogesu...

Paralelno je, jasno, sazrijevala odluka da se okuša među najboljima, u NBA. I nije to bilo vrijeme kao današnje, kad NBA kao "pac-man" jede sve ostalo i u NBA odlaze i oni koje "nitko pametan ne bi uzeo u trojku na kvartovskom haklu", to je bilo vrijeme kad su u Americi još ispod oka gledali europske igrače. No, Kukoč je s vremenom shvaćao da ima kvalitetu koja je prerasla europske okvire. Još 1987. na juniorskom SP-u tadašnja je Jugoslavija uvjerljivo osvojila zlato, a on je američkoj selekciji ubacio 10 od 11 trica.

- E, nije, nego 11 od 12... Igrao sam puno puta protiv Amerikanaca koji bi za godinu-dvije išli u NBA i odmah postajali All Star igrači. Payton, Mourning... A igrajući protiv nas izgledali su kao 'ništa naročito'. Definitivno sam osjetio dominaciju europske košarke na SP-u u Argentini 1990, kad je SFRJ uzela zlato, a dominacija te selekcije se produžila na 1991. i EP u Rimu. Je, osjećao sam malo respekt prema NBA, ipak je to za mene bila nepoznanica, ali shvatio sam da mogu.

Bullsi su još 1990. draftirali Kukoča, no nije im se pridružio do 1993, nakon što su proslavili treću uzastopnu titulu, a Air Jordan je prvi put otišao u mirovinu. I, odmah su krenule poteškoće.

- Phil Jackson i svi ostali iz organizacije, osim jednog skauta, prvi su me i jedini put uživo vidjeli na Goodwill Games u Seattleu 1990, i tek kad sam došao u Bullse, počeli su razmišljati o tome koju ću poziciju igrati. Procijenili su me kao neku trojku - četvorku i nabacili su mi desetak kilograma. Ma, nisam ja loše odigrao tu sezonu, ali nije to bila moja normalna kilaža, mučio sam se sa 103-104 kilograma, a do tada sam imao debelo ispod stotke.

Pravi "breakthrough" došao je povratkom Jordana u sezoni 1995/'96, a Kukoč je dobio ulogu "šestog čovjeka" Bullsa, te na kraju sezone i nagradu za najboljeg šestog čovjeka NBA, poslije najboljeg skora svih vremena u Ligi (72-10). Uslijedile su tri nove titule Bullsa. No, nije samo po tome ušao u povijest NBA; Kukoč je jedini igrač ikada, uz Magic Johnsona, koji je utakmicu startao na svih pet pozicija u momčadi. Puno godina i puno milijuna dolara poslije reći će da ga se i dalje sjećaju u Chicagu.

- Evo, i dan danas, ne moraš vjerovat', zaustavljaju me po cesti, kod njih je to nekako drugačije nego kod nas u Hrvatskoj. Ovdje jednom kad si bio dobar to ostaje.

Za razliku od Hrvatske; ovo sam dodao ja, Zoran Čutura. Iz tih vremena datira i Kukočeva distanca prema hrvatskim medijima. Nikad nije bilo "silenzia", ali distance jest.

- Znaš, ovdje ima toliko medija, dolaze novinari, televizije sa svih strana svijeta, prate, štajaznam, Mađare, Španjolce, sve žive... U mojim najboljim danima, iz perioda kad su se osvajale titule s Bullsima, pratila su me samo tri novinara iz Hrvatske. Evo, zadnjih nekoliko godina i ti si se uključio.

Golf je poput seksa

Toniju je danas golf ispred košarke, ni najmanje to ne skriva. Teško će objasniti tu ljubav nekome tko nikad nije primio štapove u ruke.

- Kažu da, kad prvi put čovjek uzme štapove za golf u ruke, ili ga zavoli toliko da postane lud za njim, ili ga odmah zamrzi. Ja, očito, spadam među prve. Golf je toliko drugačiji od košarke, a opet možeš bolje upoznat' samog sebe kroz tih 18 rupa. Ne znam s čime bih ti to usporedio. Nema ljepše stvari od toga kad dobro pogodiš lopticu. Možda seks. Ali, seks ne traje četiri-pet sati.

Odavno je rekao da će se u Hrvatsku vratiti tek kad mu djeca u Americi završe školovanje, ali Dalmacija mu je pod kožom, sastavni dio bića, pravi je lokalpatriot.

- Ni jedna me priča ne može tako 'strest' kao neka dalmatinska. Neki dan sam otišao na web i u pola minute vidio kako Torcida pjeva one svoje pjesme, naježim se i poželim biti tamo.

A opet je apolitičan, dok je nas u Hrvatskoj "politika u životu uvijek pratila u stopu". Samo da podsjetimo svekoliko čitateljstvo na izjavu koju je Kukoč dao, nakon što se, bez svog znanja i pristanka, našao na jednoj izbornoj listi. "Jeben ga 'ko me tamo stavija", citat je koji ne smije biti prepušten zaboravu. Možda mu i milijuni dolara daju pravo na nonšalanciju, šarm i duhovitost.

- Dovoljno sam zaradio, ali daleko manje od onoga što su procjenjivali naši mediji.

Pokušat će definirati "dovoljno" tipu koji mu je nekada davno prepustio dres s brojem sedam u reprezentaciji, iako je imao puno pravo zadržati ga kao stariji igrač.

- Dovoljno za mene znači živjeti normalno bez rada do kraja života. Ne volim previše trošiti, pogledam robu, volim promijeniti auto svake tri-četiri godine. I kupiti nove štapove za golf, jer mislim da ću tako postati i bolji igrač, hahaha.

Kraj? Ili početak neke druge priče?  Ako Kukoč ostavlja odškrinuta vrata, i ja ću, naravno. Još je jednom ponovio da ga GM Bullsa Paxon redovito pita za zdravlje i tjelesno stanje. Možda, kad zahladi, i završi sezona golfa.

  Iako će zasigurno ostati zapamćen kao jedan od najboljih europskih košarkaša svih vremena, Toni Kukoč je u svojim sportskim počecima bio nogometaš (trenirao u Hajduku), stolnotenisač (prvak Hrvatske do 14 godina), a tek sa 15 godina ozbiljno se počeo baviti sportom koji će mu donijeti svjetsku slavu i milijunsku zaradu. Rođen je 18. rujna 1968. godine u Splitu.



1983.  - počeo igrati košarku u Jugoplastici

1985. - debitirao za seniorsku momčad Jugoplastike

- kadetski prvak Europe s reprezentacijom Jugoslavije

1986.- juniorski prvak Europe s reprezentacijom Jugoslavije

1987. - debitirao za seniorsku reprezentaciju Jugoslavije i osvojio broncu na EP-u u Ateni

- svjetski juniorski prvak s reprezentacijom Jugoslavije; proglašen najboljim igračem SP-a u Bormiju

1988. - osvojio srebro s reprezentacijom Jugoslavije na OI u Seulu

- prvak Jugoslavije s Jugoplastikom

1989. - osvojio zlato s reprezentacijom Jugoslavije na EP-u u Zagrebu

- prvak Europe s Jugoplastikom

- prvak Jugoslavije s Jugoplasikom

1990. - prvak svijeta s Jugoslavijom na SP-u u Argentini - prvak Europe s Jugoplastikom

- prvak Jugoslavije s Jugoplastikom

- pobjednik Kupa s Jugoplastikom

- Chicago Bullsi ga izabrali u drugoj rundi NBA drafta (29. izbor ukupno)

1991. - prvak Europe s Jugoslavijom na EP-u u Rimu - prvak Europe s POP '84

- prvak Jugoslavije s POP '84

- pobjednik Kupa s POP '84

1992. - osvojio srebro s reprezentacijom Hrvatske na OI u Barceloni - prvak Italije s Benettonom

1993. - potpisao četverogodišnji ugovor vrijedan 27 milijuna USD i debitirao za Chicago Bullse; odigrao 75 utakmica, na osam bio u početnoj petorci - osvojio broncu s reprezentacijom Hrvatske na EP-u u Njemačkoj - osvojio Kup Italije s Benettonom - igrao u finalu Eurolige s Benettonom

1994. - osvojio broncu s reprezentacijom Hrvatske na SP-u u Kanadi

- završio prvu sezonu u Chicagu; izabran za "Rookie" All Star utakmicu

1995. - osvojio broncu s reprezentacijom Hrvatske na EP-u u Grčkoj - odigrao drugu sezonu u Chicagu; 81 utakmica, početna petorka u 26 - ostvario svoj prvi "triple-double" u NBA protiv Bostona

1996. - osvojio prvi NBA naslov s Chicagom; 81 utakmica, 20 u početnoj petorci - proglašen najboljim šestim igračem NBA lige

1997. - osvojio drugi NBA naslov s Chicagom; 57 utakmica

1998. - osvojio treći NBA naslov s Chicagom; 74 utakmice, 52 u početnoj petorci

- u 5. utakmici finala protiv Utaha bio najbolji strijelac sa 30 koševa

1999. - u skraćenoj sezoni igrao 42 utakmice za Chicago; najbolji strijelac, skakač i asistent momčadi (18,8 poena, 7 skokova, 5 asistencija po utakmici)

- proglašen igračem sezone u Bullsima - posljednji put igrao za reprezentaciju Hrvatske na EP-u u Francuskoj

2000. - odigrao posljednju sezonu u Chicagu

- tijekom ljeta prešao u Philadelphiju; odigrao 48 utakmica

2001. - u velikoj zamjeni igrača prešao iz Philadelphije u Atlantu za koju je odigrao 17 utakmica

2002. - iz Atlante prešao u Milwaukee (mijenjan za Glenna Robinsona)

2003.- završio prvu cijelu sezonu u Milwaukeeju;

63 utakmice, nijednom u početnoj petorci

2004. - završio drugu cijelu sezonu u Milwaukeeju;

73 utakmice, nijednom u početnoj petorci

2005. - završio treću cijelu sezonu u Milwaukeeju;

53 utakmice, 6 u početnoj petorci

2006. - završio četvrtu cijelu sezonu u Milwaukeeju;

65 utakmica, nijednom u početnoj petorci - u 39. godini života pred završetkom igračke karijere nakon što nije dobio zadovoljavajuću ponudu od Chicago Bullsa

Pripremio: Gordan Gabrovec





Karijere su im se podudarale, kako u Europi, tako i u NBA




U društvu  Stojka Vrankovića i pokojnog Dražena Petrovića


Trostruki euro naslov za žute


Toni ponosno podiže trofej Kupa prvaka








Na Europskom prvenstvu u Francuskoj 1999. godine Toni Kukoč je posljednji put nastupao za reprezentaciju Hrvatske na nekom velikom natjecanju. Ni Toni Kukoč nije uspio zaustaviti pad hrvatske košarke



Toni Kukoč u društvu reportera JL-a Zorana Čuture, koji mu je prepustio broj 7 u reprezentaciji

Toni Kukoč bio je suigrač Michaela Jordana u Bullsima

Dino Rađa i Toni
Trojica Velikana
 
U dresu Hrvatske
Druženje u Milwaukeeju
I zmeđu ljubavi i mržnje



Zoran Čutura

Izdvajamo