Nakon jučerašnjih (utorak, 31. ožujka 2009.) izjava povjerenika za proširenje Europske Unije Ollija Rehna u Vanjskopolitičkome odboru Europskoga parlamenta u Bruxellesu i objavljivanja njegova članka u Jutarnjem listu: “Ako je potrebno, problem granica riješite u Haagu” (22. ožujka 2009.), ostale su ozbiljne dvojbe. Povjerenik Rehn bi u najmanju ruku morao temeljito odgovoriti na tri važna pitanja.
Prvo. Ustvrdio je u Jutarnjem listu da je razgraničenje između Hrvatske i Slovenije bilateralno pitanje koje je postalo europskim problemom. Prvi dio te tvrdnje je točan. Razgraničenja između država članica i kandidatkinja EU, ne samo između Hrvatske i Slovenije, bilateralna su pitanja pojedinih država u koja se EU ne upleće. Takvo je stajalište EU, primjerice, istaknuo u svojem pismu hrvatskoj ministrici vanjskih poslova od 29. rujna 2006. visoki predstavnik Unije Javier Solana (neriješeni bilateralni sporovi, uključujući granična pitanja, nisu u nadležnosti Unije). Brojni primjeri država članica EU koje su uredno primljene u EU usprkos njihovim graničnim ili teritorijalnim sporovima sa susjedima (primjerice Cipra koji, poslije turske invazije 1974., ne nadzire trećinu svoga teritorija, Grčke koja ima spor s Turskom o granici u Egejskome moru, Španjolske zbog prijepora s Marokom oko enklava u Africi, Portugala, Danske, Poljske i dr.) potvrđuju takvu politiku i praksu EU. I Slovenija je postala punopravna članica EU a da nije prethodno riješila svoj granični problem s Hrvatskom. Nacrt sporazuma o granici dvojice premijera, hrvatskoga i slovenskoga iz 2001., koji je, kako tvrde slovenski političari, bio podnesen EK kao dokaz da je granično pitanje s Hrvatskom riješeno ili je na putu konačna rješenja nikada nije bio na snazi, nije bio ratificiran, čak ni potpisan. Nije, stoga, valjana tvrdnja gospodina Rehna da je hrvatsko-slovensko razgraničenje postalo europskim problemom. Problemom Europske Unije postala je jednostrana slovenska blokada pregovora Hrvatske s EU zbog neriješenog bilateralnog hrvatsko - slovenskog graničnog pitanja i embargo Slovenije na zajedničku odluku EU o proširenju Unije (za koju je svojedobno i Slovenija glasovala), jer su usuprot stajalištima, politici i praksi Unije. A ne granično pitanje, koje je i dalje u nadležnosti Hrvatske i Slovenije. Prvenstvena dužnost Unije, prema tome, jest da zahtijeva od Slovenije povlačenje blokada, a ne Rehnovo usporedno (hic!) postizanje rješenja graničnoga pitanja između dviju država i deblokiranje hrvatskih pristupnih pregovora za EU. Volio bih da povjerenik Rehn pojasni zašto na svoju ruku vezuje ta dva pitanja, ako su politika i praksa EU drugačiji?
Drugo. Ne znam zbog čega je povjerenik Rehn, predloživši angažiranje EK trojke, zanemario bledski dogovor premijera Sanadera i Janše iz 2007. o podnošenju hrvatsko-slovenskoga graničnog spora na rješavanje Međunarodnom sudu pravde u Haagu? U Mješovitoj hrvatsko-slovenskoj komisiji (bila je osnovana na temelju toga dogovora) u kojoj smo pripremali nacrt kompromisa (sporazuma) o nadležnosti suda, baš je Slovenija 22. travnja 2008. prva predložila Međunarodni sud pravde u Haagu. Prihvatili smo taj prijedlog (zbog ubrzana postupka malo vijeće toga suda od pet sudaca) jer je Haaški sud preporučen Bledskim dogovorom od 7. kolovoza 2007., zaključcima Europskoga vijeća u Helsinkiju (1999.), Okvirom EU za pregovore s Hrvatskom (2005.), a sukladan je i s politikom EU izloženom u spomenutom pismu J. Solane od 29. rujna 2006. Haaški sud je glavni sudski organ UN, ima bogatu praksu baš u rješavanju graničnih sporova. Nitko pametan taj sud ne smatra prohrvatskim ili antislovenskim. I obrnuto. Volio bih čuti barem jedan razložan razlog gospodina Rehna zbog kojega bi valjalo zaobići taj sud i supstituirati ga nekom skupinom u kojoj je predsjednik te skupine presudan u odlučivanju, a nije ni sudac, ni ekspert međunarodnoga prava, nije čak ni pravnik!
S velikim iznenađenjem sam pročitao jučerašnju Rehnovu izjavu pred eurozastupnicima u Bruxellesu: Ahtisaarija vidim kao predsjedatelja skupine neodređenog broja stručnjaka koja traži europsko rješenje. On ima veliko iskustvo u rješavanju sukoba i uživa veliki ugled. Osim toga, ne morate biti pravnik da biste poštovali međunarodno pravo. Gospodine Rehn, nitko ne mora biti pravnik da bi poštovao međunarodno pravo. Ali arbitar koji primjenjuje međunarodno pravo rješavajući neki međunarodni spor - mora biti pravnik!
Treće. Povjerenik Rehn je rekao da je prije nego što je ponudio pomoć Eurokomisije u rješavanju graničnoga hrvatsko-slovenskoga problema konzultirao predsjednika EK Barossa. Je li konzultirao predsjednika Republike Hrvatske ili Vlade Republike Hrvatske, čelne ljude jedne suverene države? Njegov ishitreni dolazak u Ljubljanu i Zagreb samo nekoliko dana prije zaključnog sastanka Mješovite hrvatsko-slovenske komisije za granice u Šmarješkim toplicama 28. siječnja 2009. i njegov prijedlog da se crtanje hrvatsko-slovenske državne granice prepusti trojici eksperata EK imali su, nažalost, pogubne učinke na rad Komisije. Slovenska vlada je protumačila inicijativu Rehna - takav je bio moj dojam (bio sam u to vrijeme hrvatski supredsjedatelj u Mješovitoj komisiji) - kao otvaranje vrata za razgraničenje s Hrvatskom na političkoj osnovi, umjesto na temelju pravnih pravila sadržanih u ugovorima i međunarodnim običajima koji Hrvatsku i Sloveniju obvezuju. Ekspresno je odbacila Bledski dogovor Sanadera i Janše iz 2007. o izlasku pred Haaški sud i raspustila Mješovitu komisiju. Nasuprot hrvatskom protivljenju. A u Komisiji smo bili tako blizu dogovora. Ostalo je jedino istinski sporno pitanje primjene načela pravičnosti. U Šmarješkim toplicama ni taj slovenski zahtjev nismo odbili. Zatražili smo da nam Slovenci pojasne učinke primjene toga načela, jer Haaški sud, od 1920. do danas, nije donio nijednu odluku utemeljenu na tom načelu. Odakle argumentacija gospodinu Rehnu da nedopustivo hrabro izjavi u Bruxellesu: Bledski dogovor između premijera Ive Sanadera i Janeza Janše bio je da se spor riješi pred Međunarodnim sudom pravde, pod uvjetom da se stručne skupine dogovore o uvjetima. Takav dogovor nikada nije postignut, što nije iznenađenje, jer ako takvu vrstu pitanja predate svojim pravnicima, ne možete očekivati kompromis, nego još više konfrontacija.
Ako gospodin Olli Rehn bude morao jednoga dana na operaciju, hoće li poći kod nekoga uvaženoga političara ili liječnika?
Vratimo se, naposljetku, ključnome pitanju: zašto povjerenik Olli Rehn ni u jednome svojemu prijedlogu za rješenje hrvatsko-slovenskoga graničnog spora nije spomenuo Međunarodni sud pravde, glavni sudski organ Ujedinjenih naroda?
Davorin Rudolf