U misiji sam 76 godina, ali još nije vrijeme da odem

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 11.04.2009. u 08:00

CALCUTTA - Časna sestra Emerika Šumak prije 76 godina, odmah nakon polaganja svojih prvih redovničkih zavjeta, brodom iz Londona krenula je na svoj misionarski put prema jugu Azije.

Tada tek 26-godišnjakinja, mlada župljanka Stare Vesi na Sutli odlučila se odazvati požrtvovnom misijskom pozivu, ne obazirući se na strah svojih prijatelja i članova obitelji.

U Pakistan stiže kao redovnica Kongregacije sestara Kćeri križa, u koju je pristupila sa svojom prijateljicom i misijskom suputnicom, sestrom Silivinom Mužić.

Naučila lokalne jezike

Više iz
rubrike
VIJESTI

Ondje ostaje još pet godina, a potom, 1943., stiže u Bombay, današnji Mumbai. U predanosti radu sa siromašnima i nemoćnima sestra Emerika i Silvina provode cijeli svoj život, a poslije aktivno sudjeluju i u radu misijskih zajednica u Zapadnom Bengalu, najsiromašnijoj indijskoj saveznoj državi.  Sestre su brzo svladale lokalne jezike i tako postale još bliže običnim ljudima.

Njegovala gubavce

Zajednički jezik pronašle su i s Majkom Terezom u Calcutti, a to je bio upravo - hrvatski! Naime, Majka se školovala u Zagrebu i iznimno se dobro služila hrvatskim; mnogi koji su je poznavali kažu da joj je hrvatski bio poput materinjeg jezika.

U Calcutti, gradu najvećeg jada i bijede, poharanog kugom i izmučenog siromaštvom, rado su joj pomagale u pružanju njege gubavcima i ubogima i prije negoli je Majka napustila loretinski i osnovala vlastiti red.


Sestru Emeriku susreli smo u domu Sv. Vinka u Calcutti.

- Do jučer je hodala - ponosno izjavljuju sestre koje nas uvode u dom i hvale vitalnost Emerike koja “gura” 102. godinu života.

Nećakinja Milica

U skromnoj sobi, na svojem krevetu uz prozor, dočekala nas je najstarija živuća hrvatska misionarka. Sestre su nas uzbuđeno najavile, znajući kolikojoj znači glas iz daleke domovine. - Sestro, govorite hrvatski? - upitao sam. - Yes! - odogovorila je pomalo uvrijeđeno. - Govorim english, uglavnom hindu i bangla, hrvatski nemam s kim pričati... Odakle ste? Iz Zagreba? Moja nećakinja Milica živi ondje, ne znam kako se zove ulica, ali broj je osam. Upoznavanje smo obavili uz smijeh.

Sestra Emerika rado se prisjeća svojeg dolaska u Indiju i rada s misionarima. Surađivala je i s poznatim hrvatskim misionarom Antom Gabrićem, isusovcem iz Metkovića, jednim od najzapamćenijih misionara u Zapadnom Bengalu.

Škola u Boshontiju, gdje je u misijskoj ispostavi Mariapoli radila i sestra Silvina, danas nosi ime oca Gabrića.

- Ništa nije tražio za sebe, sve je davao za siromašne, bolesne i zaboravljene - prisjeća se sestra Emerika. Skromno govori o velikim djelima tog čuvenog dobrotvora, ne tražeći ni minute pozornosti za sebe i svoja dobročinstva.

- Strašno je obolio i umro, nije mu bilo pomoći, dodaje kroz suze sestra Emerika prenoseći tako posljednje trenutke oca Gabrića koji je posljednje počivalište pronašao u indijskom tlu.

Isto će učiniti ona kada, kako kaže, za to dođe vrijeme. - Sada još nije vrijeme - kaže Emerika.


‘Otac Gabrić ni jednog čovjeka nikad nije odbio’

CALCUTTA - Otac Ante Gabrić hrvatski je svećenik, isusovac i misionar, čovjek “žive vatre”, kako ga opisuju Bengalci.

Neprekidno radivši i potpuno se predavši siromašnima, bolesnima i nemoćnima, otac Gabrić i danas je, 21 godinu nakon smri, najvažnije ime među siromašnima i nemoćnima u predjelu Sundarban južno od Calcutte. 

Duh njegova dobročinstva i predanosti misionarskom radu osjeća se i danas u zahvalnim pogledima Bengalaca koji vas ugošćuju s najvećim počastima kada doznaju da stižete iz “zemlje fathera Gabrića”.

Otac Gabrić rodio se u Metkoviću kao deveto dijete svoje mnogobrojne katoličke obitelji. Primljen je u Isusovačko sjemenište u Travniku, gdje je maturirao 1933. i bio primljen u isusovački novincijat. Prve isusovačke zavjete polaže u Italiji, gdje dovršava studij filozofije te konačno 20. listopada 1938. brodom Victoria odlazi u daleku Indiju.

Prve godine provodi u mjestu Hazaribagh i Boaonti te uči jezik i običaje Bengalaca. Teologiju završava na obroncima Himalaja u mjestu Kurseong, gdje je i zaređen za svećenika 21. studenoga 1943. Nakon dvije godine pripreme stiže u Boaonti, zabačeno selo južno od Calcutte, i započinje dugogodišnji misijski rad.

Ubrzo tamošnju osnovnu školu podiže na stupanj gimnazije, a pridodaje joj industrijski i agrokulturni odjel.

Od vlade dobiva novčanu pomoć za gradnju tehničke škole. Tako da su na mjestu gdje je donedavno bilo carstvo tigrova sada podignute zgrade s modernim strojevima.

Ante je preuzimao skrb za svakoga bez obzira na njegovu pripadnost. Tako godine 1969. nalazimo podatak da mu je na brizi 16.000 potrebnika.

Kad je u jesen 1970. cijeli kraj bio poplavljen otac Gabrć se brinuo da pomoć stigne do oko 22.000 djece u 155 seoskih škola, ali i do 10.000 osiromašenih obitelji. Za oca Gabrića Bengalci i danas govore da nikada nije odbio pomoći ljudima u bijedi.

Blisko je surađivao s Majkom Terezom koja mu je nudila visoku administrativnu poziciju, ali otac Gabrić odbija i nastavlja s radom u sundarbanskoj prašumi.

Prije smrti u Mariapoliju, misijskoj ispostavi koju je sam osnovao, zatražio je da ga se pokopa s bočicom hrvatske zemlje i jadranskoga mora koju je sa sobom donio iz domovine. Želja mu je uslišana i otac Gabrić mirno počiva u, kako je bio govorio, svojoj drugoj domovini, indijskom Zapadnom Bengalu.


Petar Atletić

Izdvajamo