Kad sam prije devet godina prolazila kroz prvi gadan prekid u životu, spasile su me djevojke iz “Seksa i grada”. Možda je to klišej, no ja sam se zaista kasno navečer, tužno, sa svojom dnevnom dozom čokolade tješiteljice, uvlačila u krevet (da stvar bude gora, to je još bio dječji krevet kod roditelja) i opuštala se slušajući četiri kokoške koje su izgovarale moje misli.
Naravno, u igri je bilo i divljenja - htjela sam imati garderobu poput Carrie, biti slobodoumna poput Samanthe, cinična i uspješna poput Mirande, bogata i dobro isfrizirana poput Charlotte.
No cure su mi prije svega dale nadu - da samački život i nije tako grozan kako se meni u tom trenu činilo, da može biti glamurozan, pun slatke avanture, da postoji mogućnost da ću u njemu uživati jednakom snagom kojom sam tada prezirala svoj adolescentski, nesamostalan, najednom i samački život.
Mit o jadnoj usidjelici koja hrani mačke i na koncu umire od tuge zajedno s njima počeo se mijenjati. I to ne samo u mojoj mladoj glavi, već i u medijima.
Pop-kultura je konačno prihvatila ono što je pokret za oslobođenje žena (kako ponekad od milja volim nazivati feminizam) odavno trubio - moguća je ženska verzija Georgea Clooneyja!
Moguće je da žena svojevoljno ima samo jednu vrstu vina u svom frižideru (slatku), moguće je da ima samo jedan ključ od stana, moguće je da je ostala sama ne zato što nije naišao nitko da joj osvoji srce, već zato što nije naišao nitko dovoljno dobar kome bi ga poklonila.
Ona stara poetska “tko bira - masturbira” otišla je u prošlost, a masturbacija se odjednom slavila na malim ekranima - uz veliku gledanost! Bogami, uz nju se slavilo i - biranje.
Tako sam nekako, uz čokoladu i “Seks i grad” preboljela fatalnu ljubav koje se danas niti ne sjećam i počela vjerovati da se žena i bez redovnog seksa može osjećati sasvim ok, u slučaju da uz sebe ima - grad.
Naravno, grad je bio samo metafora. Za tisuću mogućnosti da ispuniš svoje samačko vrijeme.
Ja sam se povela za pedagogijom Candace Bushnell - red večerica, red finog alkohola, red cipelica za utjehu, red ženskih putovanja, red pijanog olajavanja frajera, red dugonoćnih analiza njihovih nepismenih SMS-ova, red suza, red smijeha - i našla sam se pred (nadam se sretnim) brakom, gotovo cijelo desetljeće kasnije.
Što danas mislim o “Seksu i gradu”? Koliko je doista fantastično biti sama u njemu - i gradu, i seksu? Što nam taj “famozan grad” zapravo nudi kad smo same na asfaltu? Jednu stvar sasvim sigurno - treba samo zamijeniti slova - gard!
Ako do tridesetih niste popustile i prihvatile najbolju moguću opciju umjesto idealne, onda ste do sada, ni ne znajući, postale ono čemu smo se divile - seksi u gradu, čak i ako se često ne osjećate tako.
Ubacila sam u player stari DVD “Seksa i grada” koji sam kupila u Americi, kamo sam ubrzo pobjegla nakon slomljena srca. Kako je moj engleski napredovao, bila sam sve sretnija i sigurnija, no DVD-i su ipak uvijek ostajali u blizini. Zlu ne trebalo. Danas su izlizani i ogrebani, što od gledanja, što od bacanja u zidove.
Zaustavih DVD na jednoj od kultnih večera u četvero. Protagonistice sam ulovila u jednoj od žešćih “rasprava”: na zamrznutoj slici one paralelno gestikuliraju, naručuju vino i koketiraju s obližnjim stolom.
Pokušala sam zamisliti svoje prijateljice i sebe u sličnoj poziciji.
Za razliku od nekad, kad sam tu seriju gledala poput najšarenije sapunice, danas svakoj od tih cura mogu napisati jedan prilično tragikomičan unutarnji monolog. Je li nas toliko biranja usrećilo? Jesmo li imale pravo kad smo glasno uzviknule “bring it on, baby” i ekstatično, u visokim petama, zakoračile u život bez nužnog partnera, samo uz partnerice -prijateljice?
Naravno da jesmo. Žensko pravo na izbor je nešto čemu ću uvijek dati svoj glas. No ono dolazi u paketu s komplikacijama.
Biološki smo ipak stvorene za - nastavak vrste. No hajde, recimo da je sudbina koju nam je Bog namijenio zanemariva i promjenljiva, no što je s onim tika-taka u nama koje se (navodno) počinje javljati sve češće i glasnije kako se bližimo tridesetima, kad djecu koju smo do maloprije doživljavale kao smetnju u restoranu ili tramvaju, odjednom gledamo s neskrivenim divljenjem i čudnom čežnjom u srcu?
Istina, dokazuje Sandra Bullock, možemo biti samohrane majke i uz to čarobne. No što je s onim dijelom u nama koji želi obitelj, sveto trojstvo, zajednicu s istim nazivnikom, klasičnu formu koja slavi stabilnost i ljubav? Nitko nam to ne brani, naravno, ali...
Kao čardak ni na nebu ni na zemlji, tako nekako žene moje generacije balansiraju između braka i djece i glamura slobode koja, kako je ispalo, i nije uvijek tako glamurozna.
Možda su nas naše bake ili mame mogle savjetovati kad je u pitanju tolerancija prema suprugu ili kako trikom prikriti rupe u budžetu, no nitko nam pravo nije znao reći koliko će teško biti u noćima u kojima te strah, a nikoga nema ni u krevetu, niti u cijelom stanu.
Ili što treba učiniti da bi se žena prestala osjećati šugavo kad treću noć za redom kuha samo za sebe? Ili kako se postaviti kad nakon desetak godina u kojima smo završavale fakultet, tražile s mukom posao, podizale kredit, skupljale pseće drekiće i/ili nespavale od mačjeg urlanja, odjednom, u jednu jako sunčanu i mamurnu nedjelju, osupnuto primijetimo bore oko očiju - na engleskom tako okrutno nazvane “vranina stopala” - i shvatimo da smo spremne s nekim dijeliti život, a taj netko više nije nevin i bez prošlosti kakav bi bio da smo se poput naših baka obećale i udale u dvadesetoj. On ima bivšu ženu, djecu i bore poput naših? Kako preživjeti razvod? Kako biti druga žena?
Dobro pogledajte sva lica na slici. To su moje prijateljice koje su izabrale put koji je djelovao čarobno - pun smijeha, veselja i, što je bilo najprimamljivije - neovisnosti o nekom drugom.
Na tom nas je putu dočekalo stotinu razočarenja, razdoblja bolne samoće. Budimo realne, nemamo novca kao u “Seksu i gradu” - tko to točno ima toliko novca?!
Hihotave večere s prijateljicama dragocjena su rijetkost, češće se svode na ukradene kave na manje atraktivnim mjestima od lokacija za jednu od najpoznatijih serija na svijetu. Putovanje u Meksiko kao u filmu? Istina, Irena i ja smo često odlazile u Istru, no kad sam se zatekla u hladnoj Londri birajući vjenčanicu, moja je kuma nažalost morala slušati opis haljine preko loše veze koja nas je kasnije skoro dotukla (kad je stigao račun s roamingom).
Samački život uopće nije luksuzan, čak štoviše. Često naiđem na osudu i podignutu obrvu kad kažem da ne bih još imala dijete jer si želim priuštiti još neke stvari u životu.
Sebična droljo!, čujem obrvu kako mi šapuće. Moja kratka kosa odgovara: “Ja osobno mislim da je sebično rađati kad nisi siguran možeš li djetetu osigurati egzistenciju i, recimo, obrazovanje, no možda imate pravo, gospođo uvrnuta Obrvo”, i onda nestanemo panično iza ugla.
Sjećam se svoje posljednje prehlade prije ulaska Dečka u moj život. Morala sam nazvati tatu i moliti za toplu juhu. Temperaturu sam si mogla mjeriti sama, a što je s tješenjem? Utjehu su preuzeli psihoanalitičari s kojima razlažemo tko je zapravo kriv za nemogućnost ostvarivanja zdrave i uspješne veze.
Umjesto mame koju zovemo za savršen recept za pohano meso, u panici zovemo svoje doktore i molimo ih za hitan recept za pilulu poslije ili pilulu sreće, kad smo stvarno jako tužne, nedjeljom popodne, same pred TV ekranom na kojem treba početi emisija Miroslava Škore a svi su ne - tako - kao - mi - famozni ljudi s drugim ne - tako - famoznim familijama na prvomajskom roštilju u prirodi.
Možete odahnuti, djevojke s moje slike sve su - nekim čudom - danas sretno sparene i, zaista čudom, sretne jer su nekako usput uspjele, uz puno muke, suza i truda, spojiti “Seks i grad” i “Malu kuću u preriji”, no vrana ima sve šira stopala, čini se, i oko očiju, i oko srca.
Što zaključiti nakon što podvučemo crtu, desetljeće poslije? Famozan seks? Teško.
Prije: gomila nespretnih natezanja u liftovima, autima i krevetu, s lošim svršetkom, bilo tjelesnim, bilo zbog vašeg opsesiranja oko njegova kasnijeg telefonskog poziva. Zatim grizodušje oko užitka, pitanja o vlastitu promiskuitetu, strah od ginekološkog pregleda, strah od sljedećeg muškarca, strah od neželjene trudnoće, strah od sterilnosti koji dolazi odmah nakon straha od neželjene trudnoće, strah od toga kako izgledamo u mraku ili, još gore, na jutarnjem svjetlu, strah od njegova odlaska usred noći nakon (ne)obavljenog posla, strah od buđenja kraj polustranca…
Moda? U štiklama se dnevni rituali vrlo teško obavljaju, naučite negdje u prvoj godini krvavih žuljeva. Što je onda tako genijalno u tom “Seksu i gradu” i zbog čega željno iščekujemo drugi nastavak filma? Što je u njemu stvarno? Što funkcionira za nas? Pogledajte dobro još jednom sliku. Možda to ne možete vidjeti na prvi pogled, ali te cure se zapravo cijelo vrijeme drže za ruke. Bacila sam pogled na još smrznuti ekran svog televizora. Da, puno puta bila sam u tako intenzivnim situacijama sa svojim prijateljicama. Na kraju ipak zaključujem: u životu je najbitnije imati prave partner(ic)e.