Čovjek s tisuću lica - radni je to naziv izložbe koju bi u splitskom Foto klubu o svom dugogodišnjem partneru
Orsonu Wellesu trebala postaviti
Oja Kodar, a sve na inicijativu predsjednika kluba i fotoreportera
Feđe Klarića. Feđa je svojedobno inicirao još jedinstveniji oblik odavanja počasti Wellesu u Splitu, postavljanje spomenika velikom redatelju pred trgovačkim centrom Joker
Željka Keruma, a koji je također napravila Oja Kodar, kiparica po svom izvornom umjetničkom opredjeljenju.
- Orson je doista imao tisuću lica. Znao se u svojim ulogama transformirati na najčudesnije načine, kao majstor šminke često je sam “sređivao” i druge glumce. Još više, međutim, to dolazi do izražaja kad se zna da je u svojim filmovima često bio i redatelj, i scenarist, i glumac, i producent, i snimatelj, čak je i “klapu” sam udarao - priča nam Kodarova, koja veći dio vremena provodi u svojoj kući na izlazu iz Primoštena prema Šibeniku.
Welles je dobro zapažao tuđa lica, s lakoćom je mijenjao i vlastitu mimiku i šminkao glumce 1Naši krajevi Među serijama fotografija su i one sa snimanja njegovih filmova, pa i iz Trogira ili sa Hvara
A za ilustrirati takvog, u pozitivnom smislu, umjetničkog kameleona, Oja Kodar kao Wellesova nasljednica ima više nego dovoljno građe. Po njezinoj kući nebrojene su kutije pune uspomena na zajedničke dane, po albumima tisuće fotografija sa snimanja Wellesovih filmova i zajedničkih putovanja, njegovi originalni crteži i slike, sve do kamere Cameflex od koje se nije odvajao još otkako je 1965. snimao
Falstaffa. Jedna od impresivnijih serija fotografija je ona sa snimanja njegovih filmova, među kojima su i one iz Trogira ili s Hvara, te iz televizijskog Orson Welles Showa, u kojem je igrao na desetke uloga, stalno mijenjajući lik.
Ni Nijemci nisu bili pouzdani
- Ovo je samo dio Orsonove ostavštine, mnogo toga je u depoima u Parizu, a jedan dio poklonila sam filmskom muzeju u Münchenu. Na žalost, Nijemci se ovdje nisu pokazali pouzdanim kakvima ih inače smatramo, jer su uspjeli izgubiti dosta mikrofilmova i negativa - priča žena koja je bila vjerna Wellesova osobna i profesionalna pratiteljica sve do njegove smrti 1985.
Splitska izložba trebala bi pasti na Wellesov rođendan, da je poživio 6. svibnja bi imao 93. godine. A zašto Split? Oja Kodar ima spreman odgovor:
- Šezdesetih godina Orson se naprosto zaljubio u Split, tu je prijateljevao s Hajdukovom legendom Gezom Šenauerom koji ga je čak vodio na utakmice, iako Orson nije imao pojma o nogometu. Ukratko postao je “naš čovik”, Splićanin, a u Hrvatskoj je imao neke od svojih najdražih prijatelja.
Tako će Split još jednom prigrliti Wellesa, makar i u situaciji kad je, uz Broadway multipleks u Jokeru, njegov jedini prikazivač Ekran na izdisaju, a ćakule već dulje vrijeme govore o gašenju i prenamjeni starog kina Marjan, koji je splitski trgovac Miotto otvorio davne 1913.
Oja Kodar i Orson Welles upoznali su se 1961. u Zagrebu, gdje je on snimao svoj “Proces”, prema romanu Franza Kafke. Ona je tada bila prekrasna mlada, dvadesetogodišnja studentica kiparstva Olga Palinkaš, po majci Šibenčanka, po ocu Mađarica, a on već veliki redatelj koji je iza sebe imao po mnogima najveći film svih vremena Građanin Kane, i desetke drugih glumačkih i redateljskih naslova u filmografiji. Nakon toga putevi su im se isprepleli, rodila se ljubav, ali i profesionalna suradnja, iako je nakon Zagreba Olga išla studirati kiparstvo u Pariz i nije se previše vidjela u filmu. Ona je i dalje nastavila s kiparstvom, u SAD-u je pod novim imenom Oja Kodar imala niz izuzetno uspješnih izložbi, ali su je primijetili na francuskoj televiziji, pa je na koncu dobila i manju ulogu u jednom filmu Rogera Vadima.
Glumila i samu sebe
S vremenom se počela pojavljivati i u Wellesovim filmovima, kao glumica (u Don Quijoteu i nedovršenom Druga strana vjetra), koscenaristica (primjerice u Istine i laži), koproducentica, ili pak “glumeći” samu sebe u dokumentarcima. Na glasu kao “težak” autor za svoje producente, zbog čega je vječno ratovao s hollywoodskim establishmentom, Welles je s Ojom dijelio i dobro i zlo, ponekad na rubu siromaštva.
- Uvijek za njega govore da je snimao bez skripta, da je trošio mnogo novca i probijao rokove. A nije, nego je često imao i nekoliko verzija scenarija, a najčešće je snimao vlastitim novcem i tehnikom, koji nikad nisu bili dovoljni za brzo zgotovljenje nekog filma - sjeća se danas Oja Kodar.
Sve to vrijeme stalno su dolazili i u Hrvatsku, ondašnju Jugoslaviju. Oja se sjeća vremena snimanja “Bitke na Neretvi”, kad mu producenti nisu mogli platiti, pa je od Bulajića zatražio dio tehnike i krenuo snimati na Hvar film “Dubina” sa Jeanne Moreau, nikad dovršen, ali čija radna kopija još postoji u Münchenu.
- Mnogo je ostalo nedovršeno, želja mi je dovršiti bar posljednji Orsonov film “Druga strana vjetra”, ali to traži puno novca i vremena - kaže Oja Kodar. Puno će joj energije trebati i za ostvarenje najvećeg sna - otvaranja muzeja i filmske škole Orsona Wellesa u njezinom Primoštenu. Tu bi smjestila najveći dio njegove ostavštine, a nedavno je za tu svrhu kupila zemljište od oko tri tisuće četvornih metara.
- Razmišljala sam se kome to ostaviti, zvali su me i iz talijanske i francuske kinoteke, tu su zbirku željeli i u Münchenu, a jedino nikad nije dolazila u obzir Amerika, previše su zla Orsonu hollywoodski meštri priredili. Na kraju sam se odlučila u Primošten, gdje je i on sam želio podučavati mlade autore - kaže nam Kodarova.
Welles je u Primošten dolazio bar dva puta godišnje, ali uvijek inkognito jer nije želio publicitet. Često bi se do tog dijela šibenske rivijere zaputio i brodom iz Italije, i onda se odmarao u Ojinom društvu. Danas, kad je svaki turist na plaži potencijalni paparazzo sa svojim mobitelom, teško bi mu takva želja za privatnošću pošla za rukom.
- Tko zna, možda bi se maskirao u neki od svojih likova - uz smijeh kaže Kodar.
I takav muzej je za turiste
Istina, u primoštenskom prostornom planu zemljište kupljeno za muzej označeno je kao turističko-rekreativna zona, no Oja Kodar ne vidi u tome smetnju za realizaciju svoje ideje o kojoj je već razgovarala i s primoštenskim i s državnim vlastima.
- Zašto turizam i rekreacija moraju biti kampovi, apartmani i teniski tereni? Zašto i jedan muzej ne bi bio dio te ponude u Primoštenu?
Kodar je uvjerena da će u svojoj nakani uspjeti, jer sve što je iza sebe ostavio Welles zaslužuje takvu vrstu pažnje.
- Svi misle da mi je ostavio madrace pune novca, ali bio je bogat svime osim parama. I baš je to ono bogatstvo koje valja predstaviti, i tako nastaviti Orsonovo djelo.
Welles se cijeli život zanimao za literaturu, a prema dramskom predlošku svojeg prezimenjaka H. G. Wellesa izazvao je radijskom obradom ‘Rata svjetova’ paniku u SAD-u
Nemilosrdni Orson Welles je, izgleda, želio naglasiti dvojben odnos američkog predsjednika prema istini i njegovu nerijetku neprikrivenu mrzovoljnost
Iz cijele svoje umjetničke karijere Oja Kodar nevoljko se prisjeća snimanja prvog filma nastalog nakon stjecanja hrvatske nezavisnosti, ratne drame Vrijeme za...iz 1993., hrvatsko-talijanske koprodukcije koju je skoro cjelokupna domaća kritika dočekala na nož kao izraz tuđmanovske politike u kojoj su odnosi prema Srbima prikazani potpuno crno-bijelo. No, iza tog promašaja krije se nešto još svojstvenije tadašnjoj domaćoj politici.
- Nevjerojatni su bili pritisci kojima sam bila izvrgnuta, tek sam tada shvatila sa čime se sve Orson morao suočavati u karijeri. Naravno, najteže trenutke pričinjavala mi je politika koja je sve htjela usmjeriti kako joj je odgovaralo, i tako je na kraju i ispalo. Nikad nisam čula da se nekom redatelju, kao meni, događalo da mu zabrane ulaz u studio, kao što su meni radili u Jadran filmu. Tadašnji ministar kulture Vlatko Pavletić svaka je tri-četiri dana dolazio vidjeti što radimo i davati svoje sugestije. Jako sam nesretna zbog tog filma, pogotovo što je moj prethodni rad
Jadedbio vrlo zapažen na venecijanskom festivalu - priča Oja Kodar.
Ipak, nije se obeshrabrila, nego razrađuje ideju koja bi se mogla pretvoriti u novi film, s pričom iz vremena nakon odlaska talijanske vojske iz Dalmacije, u kojoj je glavna potka odnos mlade Talijanke i partizanskog časnika, ali u koji želi ugraditi i brojne svoje uspomene iz djetinjstva.
Ivica Profaca
- Orson je doista imao tisuću lica. Znao se u svojim ulogama transformirati na najčudesnije načine, kao majstor šminke često je sam “sređivao” i druge glumce. Još više, međutim, to dolazi do izražaja kad se zna da je u svojim filmovima često bio i redatelj, i scenarist, i glumac, i producent, i snimatelj, čak je i “klapu” sam udarao - priča nam Kodarova, koja veći dio vremena provodi u svojoj kući na izlazu iz Primoštena prema Šibeniku.
Welles je dobro zapažao tuđa lica, s lakoćom je mijenjao i vlastitu mimiku i šminkao glumce 1Naši krajevi Među serijama fotografija su i one sa snimanja njegovih filmova, pa i iz Trogira ili sa Hvara
|
Lakoća transformacije
|
Ni Nijemci nisu bili pouzdani
- Ovo je samo dio Orsonove ostavštine, mnogo toga je u depoima u Parizu, a jedan dio poklonila sam filmskom muzeju u Münchenu. Na žalost, Nijemci se ovdje nisu pokazali pouzdanim kakvima ih inače smatramo, jer su uspjeli izgubiti dosta mikrofilmova i negativa - priča žena koja je bila vjerna Wellesova osobna i profesionalna pratiteljica sve do njegove smrti 1985.
Splitska izložba trebala bi pasti na Wellesov rođendan, da je poživio 6. svibnja bi imao 93. godine. A zašto Split? Oja Kodar ima spreman odgovor:
- Šezdesetih godina Orson se naprosto zaljubio u Split, tu je prijateljevao s Hajdukovom legendom Gezom Šenauerom koji ga je čak vodio na utakmice, iako Orson nije imao pojma o nogometu. Ukratko postao je “naš čovik”, Splićanin, a u Hrvatskoj je imao neke od svojih najdražih prijatelja.
Tako će Split još jednom prigrliti Wellesa, makar i u situaciji kad je, uz Broadway multipleks u Jokeru, njegov jedini prikazivač Ekran na izdisaju, a ćakule već dulje vrijeme govore o gašenju i prenamjeni starog kina Marjan, koji je splitski trgovac Miotto otvorio davne 1913.
Oja Kodar i Orson Welles upoznali su se 1961. u Zagrebu, gdje je on snimao svoj “Proces”, prema romanu Franza Kafke. Ona je tada bila prekrasna mlada, dvadesetogodišnja studentica kiparstva Olga Palinkaš, po majci Šibenčanka, po ocu Mađarica, a on već veliki redatelj koji je iza sebe imao po mnogima najveći film svih vremena Građanin Kane, i desetke drugih glumačkih i redateljskih naslova u filmografiji. Nakon toga putevi su im se isprepleli, rodila se ljubav, ali i profesionalna suradnja, iako je nakon Zagreba Olga išla studirati kiparstvo u Pariz i nije se previše vidjela u filmu. Ona je i dalje nastavila s kiparstvom, u SAD-u je pod novim imenom Oja Kodar imala niz izuzetno uspješnih izložbi, ali su je primijetili na francuskoj televiziji, pa je na koncu dobila i manju ulogu u jednom filmu Rogera Vadima.
Glumila i samu sebe
S vremenom se počela pojavljivati i u Wellesovim filmovima, kao glumica (u Don Quijoteu i nedovršenom Druga strana vjetra), koscenaristica (primjerice u Istine i laži), koproducentica, ili pak “glumeći” samu sebe u dokumentarcima. Na glasu kao “težak” autor za svoje producente, zbog čega je vječno ratovao s hollywoodskim establishmentom, Welles je s Ojom dijelio i dobro i zlo, ponekad na rubu siromaštva.
- Uvijek za njega govore da je snimao bez skripta, da je trošio mnogo novca i probijao rokove. A nije, nego je često imao i nekoliko verzija scenarija, a najčešće je snimao vlastitim novcem i tehnikom, koji nikad nisu bili dovoljni za brzo zgotovljenje nekog filma - sjeća se danas Oja Kodar.
Sve to vrijeme stalno su dolazili i u Hrvatsku, ondašnju Jugoslaviju. Oja se sjeća vremena snimanja “Bitke na Neretvi”, kad mu producenti nisu mogli platiti, pa je od Bulajića zatražio dio tehnike i krenuo snimati na Hvar film “Dubina” sa Jeanne Moreau, nikad dovršen, ali čija radna kopija još postoji u Münchenu.
- Mnogo je ostalo nedovršeno, želja mi je dovršiti bar posljednji Orsonov film “Druga strana vjetra”, ali to traži puno novca i vremena - kaže Oja Kodar. Puno će joj energije trebati i za ostvarenje najvećeg sna - otvaranja muzeja i filmske škole Orsona Wellesa u njezinom Primoštenu. Tu bi smjestila najveći dio njegove ostavštine, a nedavno je za tu svrhu kupila zemljište od oko tri tisuće četvornih metara.
- Razmišljala sam se kome to ostaviti, zvali su me i iz talijanske i francuske kinoteke, tu su zbirku željeli i u Münchenu, a jedino nikad nije dolazila u obzir Amerika, previše su zla Orsonu hollywoodski meštri priredili. Na kraju sam se odlučila u Primošten, gdje je i on sam želio podučavati mlade autore - kaže nam Kodarova.
Welles je u Primošten dolazio bar dva puta godišnje, ali uvijek inkognito jer nije želio publicitet. Često bi se do tog dijela šibenske rivijere zaputio i brodom iz Italije, i onda se odmarao u Ojinom društvu. Danas, kad je svaki turist na plaži potencijalni paparazzo sa svojim mobitelom, teško bi mu takva želja za privatnošću pošla za rukom.
- Tko zna, možda bi se maskirao u neki od svojih likova - uz smijeh kaže Kodar.
I takav muzej je za turiste
Istina, u primoštenskom prostornom planu zemljište kupljeno za muzej označeno je kao turističko-rekreativna zona, no Oja Kodar ne vidi u tome smetnju za realizaciju svoje ideje o kojoj je već razgovarala i s primoštenskim i s državnim vlastima.
- Zašto turizam i rekreacija moraju biti kampovi, apartmani i teniski tereni? Zašto i jedan muzej ne bi bio dio te ponude u Primoštenu?
Kodar je uvjerena da će u svojoj nakani uspjeti, jer sve što je iza sebe ostavio Welles zaslužuje takvu vrstu pažnje.
- Svi misle da mi je ostavio madrace pune novca, ali bio je bogat svime osim parama. I baš je to ono bogatstvo koje valja predstaviti, i tako nastaviti Orsonovo djelo.
Welles se cijeli život zanimao za literaturu, a prema dramskom predlošku svojeg prezimenjaka H. G. Wellesa izazvao je radijskom obradom ‘Rata svjetova’ paniku u SAD-u
Nemilosrdni Orson Welles je, izgleda, želio naglasiti dvojben odnos američkog predsjednika prema istini i njegovu nerijetku neprikrivenu mrzovoljnost
| Reprodukcija fotografije iz albuma Oje Kodar, na kojoj su ona i genij kojemu je bila ljubav i muza prikazani početkom 60-ih godina prošlog stoljeća |
|
|
‘Korumpirani imperator svijeta’ jedno je od osebujnih djela svestrano darovitog umjetnika Orsona Wellesa
|
 |
|
Portret pisca Eduarda de Filippa
|
 |
|
Portret Richarda Nixona
|
 |
Iz cijele svoje umjetničke karijere Oja Kodar nevoljko se prisjeća snimanja prvog filma nastalog nakon stjecanja hrvatske nezavisnosti, ratne drame Vrijeme za...iz 1993., hrvatsko-talijanske koprodukcije koju je skoro cjelokupna domaća kritika dočekala na nož kao izraz tuđmanovske politike u kojoj su odnosi prema Srbima prikazani potpuno crno-bijelo. No, iza tog promašaja krije se nešto još svojstvenije tadašnjoj domaćoj politici.
- Nevjerojatni su bili pritisci kojima sam bila izvrgnuta, tek sam tada shvatila sa čime se sve Orson morao suočavati u karijeri. Naravno, najteže trenutke pričinjavala mi je politika koja je sve htjela usmjeriti kako joj je odgovaralo, i tako je na kraju i ispalo. Nikad nisam čula da se nekom redatelju, kao meni, događalo da mu zabrane ulaz u studio, kao što su meni radili u Jadran filmu. Tadašnji ministar kulture Vlatko Pavletić svaka je tri-četiri dana dolazio vidjeti što radimo i davati svoje sugestije. Jako sam nesretna zbog tog filma, pogotovo što je moj prethodni rad
Jadedbio vrlo zapažen na venecijanskom festivalu - priča Oja Kodar.
Ipak, nije se obeshrabrila, nego razrađuje ideju koja bi se mogla pretvoriti u novi film, s pričom iz vremena nakon odlaska talijanske vojske iz Dalmacije, u kojoj je glavna potka odnos mlade Talijanke i partizanskog časnika, ali u koji želi ugraditi i brojne svoje uspomene iz djetinjstva.
|
Filma
Vrijeme za... prisjeća se s velikom nelagodom
|
Ivica Profaca