Tuđmanizam (ili bilo koji osobni nominalizam: marksizam, lenjinizam, frankizam, mačekovstvo, titoizam, maoizam, reaganizam, thatcherizam, bogtepitatkoizam…) izabrati kao vodeću državnu ideologiju znači bjelodano priznati neposjedovanje ne samo vlastite ideje, nego i ikakva idejnog sadržaja osim oponašanja imena i djela nekoga najdražeg pokojnika (naš kolega Marx, užasnut što ga svode s vođe na ikonu, pisao je Engelsu: “…ako su oni marksisti, ja nisam!”). Marxu, kad smo na njemu, nije palo napamet nazivati se volterijancem ni 70 godina poslije Voltairea. Nazivati se marksistom 150 godina nakon Marxa bilo je i anakrono i glupo.
Deklarirati se tuđmanistom koje desetljeće poslije Tuđmana nije znak briljantne inteligencije, kamoli u taj kalup utjerati svu jednu državu. Pobogu, ni isusovci nisu jezuisti nego jezuiti, a Isus je, s oproštenjem, nešto važniji, i povijesno i etički. Ali Karamarku taj nije pao na pamet (ako smo tuđmanisti, nećemo ni Srbina ni Židova, makar vjerovali da je Božji sin).
Čini se još čudnovatijim takvu vrstu osobne ideologije udrobiti u ustav, iako moramo priznati da ta ideja nije bez premca u svjetskoj ustavnopravnoj praksi: zasad je provedena samo jednom, u Ustavu Narodne Demokratske Republike Koreje, kroz pozivanje na djelo besmrtnoga Velikog Kormilara druga Kima Il-sunga. Provede li se programski zahtjev hrvatskoga katoličkog političara Tomislava Karamarka, prof. povijesti, Hrvatska će biti čak druga na braniku tog trenda, s velikim izgledom da bude ne samo posljednja, nego uskoro i jedina.
Čudne ideje
Nije da u nas već nije bilo tako somnabulnih ideja, ali zadržanih samo na razini tekućih općenitih političkih parola (“Bez Tita pred nama, ali s Titom u nama”), pa i u prijetećem obliku (“I poslije Tita Tito” samo je manjkao Nazorov humanistički stih: “Tko drukčije kaže, kleveće i laže, našu osjetit će pest!”) ali taj tip političkog iskaza, iskovan u strahu od vlastite nemoći nakon ukopa patrijarhalne figure, izblijedio je, iskopnio i iščeznuo za godinu-dvije. U Karamarka, eto, još nije.
A ipak je maršalu ako ćemo izići iz svoga uskoga nacionalnog dvorišta redundantnih idiosinkrazija (na koje me upozoravao Vjekoslav Bajsić) na sprovod došao praktički sav svijet (makar neki i zato da se uvjere), a generalu vrhovniku samo Demirel.
Ne imati svježije, općenitije ideje, nego se zakrivati imenom Tuđmana koji počiva već 14 godina do te je mjere usko, čak s onu stranu kulta ličnosti, da se na to (barem u Ustavu) nije odvažio ni Mao Zedong, pa to nisam očekivao čak ni od Tomislava Karamarka, od kojega inače očekujem svako zlo (Tuđmana se nisam osobno bojao jer je imao ideju, a i razbora da njezinu provedbu prilagodi zadanim prilikama, kolikogod da je ta provedba rezultirala dijelom ratnih zala, a bojim se da Karamarku manjkaju i jedno i drugo; da su danas izbori između njih dvojice, od 100 puta glasao bih 99 puta za Tuđmana, a vala i stoti).
Tolstoj i Karamarko
Jedna od propusta našega obrazovnog sustava, ne od jučer, podatak je da je diplomu profesora povjesnice mogao steći i hrvatski muž, koji ovakvim odabirom nominalne ideološke preambule bjelodano pokazuje ne da smatra (jer tu malo može biti motrenja, osim u grah), nego da vjeruje da pojedinci svojim akcijama presudno kroje povijest. U svome Ratu i miru Lev Tolstoj (autor u svjetskim kulturalnim razmjerima ipak mjerodavniji od Tomislava Karamarka) još 1869 okrutno polemizira i s Thiersom (također povjesničarom i političarom) i s Bogdanovičem i inim ruskim povjesničarima i njihovim preuveličavanjima bilo genija, bilo grešaka, kako Napoléona tako i Kutuzova, nazivajući budalaštinom i samu pomisao da mehanika povijesnih zbivanja ovisi o volji (ili voljama) pojedinca ili pojedinaca.
Treba samo doznati bit svakoga povijesnog događaja, to jest doznati aktivnost sveukupne mase ljudi koja je sudjelovala u događaju, pa da se čovjek uvjeri kako postupcima masa ne samo što ne upravlja volja povijesnog junaka, nego se tom voljom uvijek upravlja pisao je Tolstoj prije gotovo stoljeća i pô (u početku drugog dijela četvrte knjige svoga ne povijesnog romana, nego romana povijesti, kako to razvodi Matvejević). Da je posrijedi Tuđman, a ne politički trenutak u geopolitičkom umaku, onda bi njegov cilj bio postignut još 1971, a ne 1991. Nismo na referendumu glasali kako smo glasali jer nas je Tuđman prosvijetlio svojom proročkom frazom, nego zato što je to bila volja hrvatske političke nacije u tom trenutku, a postotak pokazuje da su tako glasali i oni koji nikada nisu dali glas za Tuđmana.
Svoditi hrvatsku državnu neovisnost koja je u onom trenutku bila ostvarivo dobro ili manje zlo, baš onako kao što je 1918 ulazak u Jugoslaviju bio manje zlo od daljeg komadanja na genij jednog čovjeka podjednako je bedasto kao svoditi antifašistički ili naprosto antituđinski naboj u drugome svjetskom ratu (najprisutniji baš u Hrvatskoj, kako pokazuju podaci o brojčanom stanju partizana i 1942, i 1943, i 1944 do regrutacije) na genij Josipa Broza ili na uvjerljivost primjera Komunističke partije. Strašno je da taj obrazac još traje i da se reproducira, na ideološki posve suprotnoj strani (što vjerojatno pokazuje da izvori mnogih zala iz prethodnog režima, poput inkvizicijskih metoda proganjanja heretika, nisu u njemu nastali nego su preuzeti ali o tome drugom prigodom). Što je, napokon, tuđmanizam? Potpisani filolog može na to pitanje odgovoriti na lingvističkoj razini ali ovdje manjka definicija na povijesnopolitičkom nivou.
Domovinski rat i Staljin
Je li to hrvatsko-srpski rat (koji je, po staljinističkom obrascu “Otečestvenaja vojna” u nas preveden u Domovinski rat) ili je to pokušaj pomirbe ustaša i partizana (koji se imao obilježiti zajedničkom kosturnicom u Jasenovcu, pa uzoru na Francovu Valle de los Caidos)? Je li to višestranačka predstavnička demokracija (koja bi se, ako je pravde, prije imala zvati račanizmom, jer je Račan na to pristao ili bio prisiljen pristati, a Tuđman je to gazio u gradu Zagrebu, ne jednom)? Je li to maksima da cilj opravdava sredstva (pa je u svrhu nužnog, presudnog naoružavanja Hrvatske vojske angažirana i snažno ojačana mafija; pa je u svrhu davanja privrede u pouzdane ruke i nagrađivanja „svojih“ provedena pretvorbena pljačka koja i dalje dolazi na naplatu, evo sada u Gavriloviću)?
Hrvatska izolacija
Je li to izolacija Hrvatske od Evrope i Zapada i njezino zatvaranje u vlastito dvorište, s osloncem na Tursku (sada Erdoganovu, hvala na pitanju)? Ili je to politika „prirodnih i povijesnih granica“ koja pretpostavlja komadanje i Bosne i Hercegovine, makar po cijenu Konavala (moj Split je već jednom platio krvav ceh takvoj politici, kada je u Hrvatsku uzet i Ljubuški, i Višegrad, a predan komad za te i takve Hrvate manje vrijedne Dalmacije)? Bio što bio, i tuđmanizam, kao i svaki pokojnikizam, po svojoj definiciji je pasatizam, a valja nama preko rijeke (veliki Mak Dizdar). I, kao svaki pokojnikizam, to je stavljanje maske da se ispod nje ne uoči praznina ondje gdje bi u razumna stvora imali biti moždani. Strašno je što Tomislav Karamarko, povjesničar i političar, ne uviđa kako se raskrinkava tom krinkom.