Umjesto slobodnjaka, vježbajte pucanje iz dugih devetki

Nakon premlaćivanja Luke Bonačića, prema uredničkoj zapovijedi, izvlačim iz naftalina značajnije primjere nogometnog nasilja u proteklih desetak godina. Materijala dovoljno za dobar feljton, ako ne i za jednu malu hrestomatiju iz koje bi učili studenti kriminalistike.

I nije samo volumen priče zavidan, nego valja pohvaliti i nadahnutost "izvođača radova", jer ima tu zaista svega. Od klasičnih sačekuša do nevjerojatnih gerilskih akcija, od kamena i šipke do kanistra benzina, od vožnje u gepeku do ubojstava. Vječno ratnički raspoložene "komšije" jedva da nas stignu pratiti. Jedino još u "Tempu" možete naletjeti na slične cvebe, poput one kada su neki beogradski krimosi na cesti zapucali na bivšeg zvezdaša Dragišu Binića, a on se "bacio na tlo i uzvratio paljbu". Vrijeme je da odreagira neka pametna glavica iz Udruge prvoligaša i napokon zaštiti stvar pod šifrom "originalni hrvatski proizvod", poput kulena ili Palminih lijesova i sarkofaga... Kadrovi naše nasilne nogometne razglednice nižu se otprilike ovim redom. Prije SP-a u Francuskoj u haustoru pretučen novinar SN-a Branko Stipković. Dvije godine kasnije huligani na semaforu napali Šokotu, koji se uspio obraniti. Nasilni upad u Dinamovu svlačionicu 2003. kada je Sedloski pogođen stolicom, potom akcija "oduzimanje dresova" kada je skupina zakrabuljenih navijača naoružanih bejzbol palicama naprasno prekinula trening i ritualno razodjenula Dinamove igrače. Zatim, lanjsko kamenovanje automobila Zekiću, Lučiću i Mijatoviću. Nešto kasnije na kućnom pragu izbombardirali Zahoru. U krugu maksimirskog stadiona 2004. pretučen kolega Davorin Olivari, mjesec dana kasnije neko je smeće banulo iz mraka pa iscipelarilo i moju krhku pojavu. Prošle godine likvidiran menadžer Pokrovac, tjedan dana nakon toga zapaljen automobil Kužeu.

Cijelo to vrijeme Split dostojanstveno sekundira metropoli. Torcida izvodi maštovite performanse i igračima namjenjuje grobna mjesta na poljudskom travnjaku. Zlobnici kažu da tom čuvenom igrokazu ne možete odreći smisao, jer odvajkada je poznato da su Hajdukovi nogometaši spremni "poginuti na terenu" za bijelu boju pa je pragmatično da ih nakon tekme pričeka uređen grobak. Vole temperamentni južnjaci i igre s vatrom, nije im stran palež automobila (Dugopolje), a bogme ni demoliranje vozila u vlasništvu nogometnih kroničara (čitaj: Zdravko Reić). Sada vidimo da divljaci ne prežu ni od mlaćenja Hajdukova trenera. Čak i kada čovjeka prati etiketa Getanina i "djeteta ulice"... Nakon svakog od tih incidenata nakratko se uzburka javnost, novinski komentatori već imaju spremne "copy paste" tekstove za takve prilike, a policijski glasnogovornici nas ne zaboravljaju informirati o tome da je počinitelj nedjela pobjegao u nepoznatom pravcu i da je istraga u tijeku. Od takvog koktela čovjeka neizbježno zaboli glava, jer unaprijed zna da će se nasilje ponavljati u budućnosti i da će batinaši kao i uvijek prolaziti nekažnjeni.

Zato problemu treba pristupiti vedro i praktično. Za početak bi se treneri trebali prilagoditi okolnostima i drugačije aranžirati treninge. Umjesto pucanja slobodnjaka nakon treninga igrači bi ostali pucati dugim devetkama u pokretne mete. Umjesto izvođenja kornera uvježbavali bi izvođenje poluga i judaških zahvata. Umjesto bacanja lopte iz auta trenirali bi bacanje napadača niz stepenice. Jer od nekud se mora početi, zar ne?


Dražen Krušelj

Izdvajamo