SLAVONSKI BROD
Najbliži aerodrom - 91 km, Osijek • Autobusni kolodvor: Trg hrvatskog proljeća, 035 444 300 • Željeznički kolodovor: 035 441 082 • www.tzgsb.hr • INFO: TZ Slavonski Brod, Trg pobjede 28, 035 447 721
Grad Slavonski Brod, središte Brodsko-posavske županije, po veličini je sedmi grad u Republici Hrvatskoj sa 64.612 stanovnika. To je veoma staro naselje i prije 2000 godina na njegovu mjestu nalazila se rimska Marsonia. Grad je zemljopisno smješten na važnim prometnicama, željeznici, autocesti, rijeci Savi, ima i športski aerodrom, a osim prometnog i tranzitnog središta, ima značajke pograničnog grada.
Kada je 1997. godine pronađena originalna rimska diploma iz 71. godine s prvim zapisom antičkog imena Broda-MARSVNNIA, dobivena je još jedna potvrda da grad ima iznimno dugu povijest i bogatu tradiciju. Ime Brod prvi put se spominje 1244. u ispravi hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV.
Brod je oduvijek imao posebno strateško značenje - od srednjovjekovne utvrde do obrambene uloge u Vojnoj krajini na granici austrijskog i turskog carstva. Za tu namjenu Austrija 1715. gradi u Brodu veliku pograničnu tvrđavu, najveću u ovome dijelu Europe. Ukinućem vojne granice 1871., Brod dobiva status grada i postaje središte velikog područja sjeverno i južno od Save.
Franjevački samostan
Franjevci djeluju u Slavoniji od 13. st. i najvjerojatnije i u samom gradu Brodu. Svojom dužinom od 38 m, širinom od 13,5 m i visinom od 13 m, brodska franjevačka crkva predstavlja najveću crkvu u Slavoniji. Sakralno i kulturno blago brodskog franjevačkog samostana svjedoči da je kontinuitet vjere, kulture i uopće napredovanja Broda s okolicom i žitelja nerazdvojno vezan uz franjevce. Knjižnica, arhiv, poznata kronika i glazbeni arhiv govore o visokoj kulturi te školstvu koje potječe iz samostana već koncem 17. st. Obnova samostana koja je počela 1983. traje i danas.
Tvrđava Brod
U Brodu, jednom od važnih strateških i prometnih mjesta koje je kontroliralo grani-cu prema Turskoj i povezivalo glavne trgovačke putove, Austrija u 18. st. gradi veliku carsku i kraljevsku slavonsku pograničnu tvrđavu, koja zajedno s utvrđenim baroknim gradovima Osijekom i Starom Gradiškom pripada velikom obrambenom sustavu na granici prema Turskom Carstvu. Tvrđava je bila predviđena za smještaj 4000 vojnika, većinom pješaka i 150 topova. Danas je tvrđava Brod spomenik nulte kategorije i jedinstven i monumentalan primjer vojne fortifikacijske arhitekture 18. stoljeća u Slavoniji.
U obnovljenom dijelu brodske Tvrđave smjestila se jedinstvena Galerija Ružić s prvim stalnim postavom suvremene hrvatske umjetnosti druge polovice 20. stoljeća.
Kuća Brlićevih
Obiteljska kuća sagrađena krajem 18. stoljeća na glavnom gradskom trgu, nestala je u velikom požaru 1882., a na njezinom mjestu podignuta je 1885. moderna neoklasicistička jednokatnica, danas spomenik kulture pod zaštitom. U autentičnom povijesnom ambijentu doma Brlićevih stvarale su i nalazile nadahnuće za svoje mnogostrane interese ličnosti koje su značajno pridonijele javnom, kulturnom i političkom životu Broda i Hrvatske. Bogata knjižnica, jedna od najznačajnijih u Hrvatskoj u 19. st. i arhiv s vrijednom prepiskom i izvornom građom - stoljetno obiteljsko naslijeđe, danas je vrijedan dio nacionalne kulturne baštine.
Tadijanovićevo Rastušje
Dragutin Tadijanović (4. 11. 1905. ‡ 27.06. 2007.) godine rođen je u Rastušju, kod Slavonskog Broda, Osnovnu školu završio je u Podvinju, gimnaziju u Brodu. Bio je tajnik Društva hrvatskih književnika, nastavnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a nakon 1945. bio je urednik u izdavaštvu. Do umirovljenja je radio kao direktor Instituta za književnost i teatrologiju JAZU.
Svoje doživljaje i osjećaje pretakao je u stihove u kojima, često, izaziva začudnost u čitatelja. Sam se nazvao “pjesnikom srca”. Često bi govorio da su njegove pjesme odlomci nesvakidašnjeg dnevnika i autentična autobiografija u stihovima. Napisao je velik broj djela, a osim prije spomenutih, značajna su i: “Pepeo srca”, “Dani djetinjstva”, “Tuga zemlje”, “Pjesme”, “Blagdan žetve”, “Gost u Vučedolu”, “Srebrne svirale”… Iako u dubokoj starosti, duhom je uvijek bio mlad. Uvijek bi se rado vraćao djetinjstvu i svom rodnom Rastušju, a svakom svojom pjesmom, ljepotom pjesničke slike, motiva ili stihova stvorio bi emocionalni prostor u čitatelju.
Brodsko Vinogorje
Danas se grad protegnuo i na blage padine Dilj-gore, gdje među vinogradima nisu više samo stari ljetnikovci, već i brojne obiteljske kuće, vikendice, pa i cijele gradske ulice. Na obroncima Dilj-gore nalazi se Planinarski dom "Đuro Pilar" u Popovićevoj šumici, te kod ljetnikovac obitelji Brlić.
NOVA GRADIŠKA
Najbliži aerodrom: 128 km, Osijek • Autobusni kolodvor: Kolodvorska bb, 035 361 219 • Željeznički kolodvor, 035 361 610 • www.tzgng.hr • Info: TZ Nova Gradiška, M. A. Relkovića 9, 035 361 494
Nova Gradiška se naziva i “najmlađi hrvatski grad”, a po popisu stanovništva iz 2001. g., ima 15.833 stanovnika. Utemeljen je 1748. godine kao Friedrichsdorf ili Újgradiska. Nastao je i izrastao u okrilju Vojne krajine. Već 1754. godine počinje gradnja prve zidane zgrade - crkve Sv. Terezije, koja po svojim graditeljskim karakteristikama pripada značajnijim spomenicima sakralnog graditeljstva kasnog baroka u Slavoniji. Staru urbanu jezgru čine: crkva Sv. Terezije, stari sud i zatvor iz 18. stoljeća, te župna crkva Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije s početka 19. stoljeća.
U vrijeme velikosrpske pobune i agresije na Hrvatsku, Nova Gradiška se našla u blizini crte bojišnice. Pored topničkih napada, 6. veljače 1992. velikosrbi su poduzeli i pješački napad kojeg su hrvatske postrojbe odbile. Tek nakon akcije “Bljesak” (1. svibnja 1995.) otklonjena je ratna opasnost od grada i njegovih građana.
Turizam se u Novoj Gradiški počeo vrlo rano razvijati. 1892. godine osnovano je Društvo za poljepšanje mjesta koje od 1930. godine nosi naziv Turističko društvo.
Crkva Sv. Terezije
Među prvim zidanim objektima počela je 1756. godine izgradnja jednobrodne, kasnobarokne crkve Sv. Terezije s jedinstvenim baroknim tornjem u obliku piramide izvučenih bridova, u cementnoj oplati. Potpuno je završena 1765. godine kada je osnovana i rimokatolička župa. Ovaj spomenik vjere, kulture i trajanja grada zauzima danas središnje mjesto u staroj gradskoj jezgri i u novom grbu grada.
Crkva Bezgr. začeća
U crkvi Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije se, uz arhitektonske i građevinske osobine, mogu razgledati djela znamenitog slikara Celestina Medovića.
Franjevačka crkva i samostan
Franjevački samostan počeo se graditi tek u prvim desetljećima u kojima je Cernik bio dio Habsburške Monarhije. Monumentalna crkva sv. Petra sa sedam baroknih oltara završena je 1744. g. U filozofskom učilištu samosta-na osnove pismenosti, znanja latinskog jezika i religije su dobili gotovo svi začetnici slavonske kulture 18. stoljeća. Među njima i Matija Antun Relković, najznačajniji autor hrvatskog prosvjetiteljstva. Danas se u izložbenom prostoru samostana može razgledavati stalni postav povijesti biblije te stalni postav arheoloških iskopina. Franjevački samostan i župna crkva Sv. Petra u Cerniku reprezentativni su primjeri barokne sakralne arhitekture u Slavoniji, koja se očituje monumentalnošću.
Židovsko groblje
Jedna od znamenitosti Cernika nastala je u drugoj polovici 19. stoljeća. Židovi se tu spominju 1842. godine, a već 1862. godine osnovana je i škola za židovsku djecu. Grobljem dominira mauzolej obitelji Schmidek-Shulzer.
POŽEGA
Najbliži aerodrom - 96 km, Osijek • Autobusni kolodvor, Industrijska 2, 034 273 133 • Željeznički kolodvor: 034 273 911 • www.pozega-tz.hr • Info: TZ Požega, Trg Sv. Trojstva 1, 034 274 900
Grad Požega se nalazi u plodnoj dolini, koja je uokvirena slavonskim gorskim prstenom Psunja, Papuka, Dilja, Krndije i Požeške gore. Iako jugoistočno položena u toj Zlatnoj dolini, koju su još Rimljani zvali nazvali Vallis aureae, ona je kroz stoljeća najvažnije životno središte stanovništva središnje Slavonije. Njezin topografski položaj podno Staroga grada i okolnih vinorodnih brežuljaka, omogućio je Požegi stvaranje srednjovjekovne obrambene tvrđave (koja se spominje u dokumentima već od 1227. godine), a kasnije i izgradnju gradskog podgrađa ili suburbiuma, kao vrlo važnog trgovačkog i obrtničkog središta. Požega je kroz stoljeća, pa i u vrijeme teškog bremena turske vladavine (1537.-1688.) bila funkcionalno središte bogate agrarne okolice, a naročito je bitno vrijeme baroknog 18. i postbaroknog 19. stoljeća, kada životom Požege dominiraju udruženja trgovaca i obrtnika (cehovi). Požega ponovno postaje sjedište županije početkom 1993. godine, u jesen 1997. sjedištem nove biskupije, a 1998. godine i sjedištem Veleučilišta u Požegi.
Samostan i crkva Sv. Duha
Prema dosad istraženim povijesnim podacima, franjevačka crkva Sv. Duha bila bi najstarija (djelomično) sačuvana crkva u Požegi. Crkva i samostan bili su dakako za dolazak Franjevaca u grad nakon progona Tatara iz Hrvatske u 13. st. Franjevci se u Požegi spominju već 1260. i smatra se da je crkva sa samostanom sagrađena u vrijeme kralja Ladislava IV., oko 1285. g. Crkva je najprije bila posvećena Sv. Dimitriju što govori dokumenat iz 1317., koji uz ostalo i navodi da su samostan i crkva izgorjeli 1305. g. Kada Turci osvajaju Požegu 1537., ruše samostan, a crkvu pretvaraju u džamiju nazvanu “Šerklot”. Zbog toga je u crkvi ostalo sačuvano i nešto kasnoromaničke, gotičke i turske arhitekture.
Požeška katedrala
Crkva Sv. Terezije Avilske požeška je katedrala. Kada je glasoviti hrvatski slikar, povjesničar umjetnosti i prvi hrvatski ministar prosvjete Iso Kršnjavi početkom 20. st. potakao vrednovanje kasnobaroknih sakralnih zdanja iz vremena Marije Terezije posebno je istakao crkvu Sv. Terezije. Naime, 1902. g. objavljena je u Beču knjiga “Umjetnost u riječi i slici u Austrougarskoj Monarhiji”. U toj knjizi posebno poglavlje napisao je Kršnjavi pod naslovom “Hrvatska umjetnost” i istakao izuzetnost ove požeške crkve.
Crkva Sv. Lovre
Ovo je najstarija požeška crkva sagrađena početkom 14. st. u samom središtu grada. Jednobrodna je gotička crkva s užim i nižim svetištem, koje je poligonalno zaključeno s potpornajcima. Kasnije je dograđena sjevernom lađom također u gotičkom stilu. Građena je od kamena i ukupna dužina (lađe i svetišta) iznosi 23,8 metara, dok je lađa široka 9, a svetište 6,90 metara. Ima sakristiju građenu u gotičkom stilu, kasnije barokiziranu. U početku je bila jednobrodna crkva, a dogradnjama do baroknog razdoblja postala je dvobrodna crkva.
Požeški sandžak
Požega je tijekom stotinu i pedeset godina duge osmanlijske vladavine bila sjedište sandžaka, najvažnije upravno i vojno središte Slavonije.
Od smirivanja prilika na granici prema banskoj Hrvatskoj, povećava se broj stanovnika i Požega, sada kasaba, dobiva zamjetniju muslimansku zajednicu. Velik broj građana su obrtnici, a 1579. g. u gradu postoji 160 dućana. Mnogi od njih smješteni su na središnjem trgu, kojeg turski izvori zbog neobična izgleda opisuju kao “jajoliku zemlju”. Iako su osmanske kuće uglavnom drvene, pokrivene šindrom, kroz požešku je kasabu prolazio vodovod. Najnovija istraživanja turskih izvora potvrđuju zapis Pavla Rovinjanina iz 1640. g. koji izvještava da je u gradu zamijetio 14 džamija i mesdžida, manjih bogomolja.
LIPIK
Lipik je grad smješten u Požeško-slavonskoj županiji, sa 2300 stanovnika. Poznat je po Lipičkim toplicama, mineralnoj vodi i ergeli konja lipicanaca. Naselje i lječilište stari su dvjestotinjak godina, no potječu još iz rimskog doba te postoje brojni arheološki dokazi da je kraj već tada bio naseljen. Godine 1743. Lipik kupuje barun Ims, kasnije ga od njega kupuje barun Franjo Trenk, zatim Šandor de Slavnica, a godine 1760. Lipik postaje vlasništvo obitelji daruvarskih grofova Janković. Lječilište doživljava procvat u prvoj polovici 19. stoljeća. Grof Izidor Janković gradi tada novu kupališnu zgradu s tri kupelji. U isto vrijeme sagrađena je i Gostionica kod izvora, koja postaje jezgrom oko koje se nastavilo razvijati naselje. Istodobno, ograđeno je 25 hektara zemljišta za perivoj, sadi se prvi drvored te utemeljuje poznata ergela lipicanaca. Lječilište Lipik 1971. godine postaje Bolnica za neurološke bolesti i rehabilitaciju “Božidar Maslarić”. Sljedećih dvadesetak godina bolnica sve više prerasta u suvremenu medicinsku ustanovu. Sve je to uništeno srpskom agresijom na Republiku Hrvatsku. Žestina razaranja bila je ravna onoj u Vukovaru, a po broju projektila na četvornome metru vjerojatno i veća.
Kursalon
Zgrada Kursalona najveća je i najreprezentativnija građevina u Lipiku i jedna od onih po kojoj se prepoznaje ovo turističko mjesto. Sagrađena je 1893. godine na južnoj strani perivoja, prema projektu Gustava Ratha iz Budimpešte, u stilu visoke renesanse, s ostakljenim prozorskim krilima koja mu podaju lakoću i prozračnost. U rasporedu volumena je, kako je zapisano, “bio gotovo kopija bečkog kursalona i bio je, s iznimkom onoga u Herkulesbadu, najljepši objekt tog tipa i namjene u zemljama krune svetog Stjepana”. Divljački je uništena u jesen 1991. godine granatiranjem i zapaljivim projektilima.
PAKRAC
Prvi se put ime grada spominje 1229. godine u plemićkom pridjevu Marcel pakrački, iako neki arheološki nalazi pokazuju da se je ovdje živjelo i u antičko doba. Već u zapisima templara (katolički crkveni viteški red) spominje se pakračka utvrda iz 12. st. Iz tog razdoblja se spominje i prva kovnica novca, preciznije monete banalis - banovca. U 17. st. nakon 150 godina turske vladavine, Pakrac je dobio svoje prve vlasnike, od kojih je na njegov razvoj najviše utjecala obitelj Janković, koja u njemu gradi i svoju kuriju. U istom stoljeću gradi se i crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, a grad se sve više razvija i postaje središte trgovine i obrtništva, grade se bolnica, škola, pruga, hotel, sud, privatna električna centrala. Međutim, nakon toga ratovi usporavaju razvoj i uništavaju dio kulturne baštine grada.
KUTJEVO
Kutjevo se nalazi u središnjoj Slavoniji, 20-ak kilometara istočno od županijskog središta Požege. Smješteno je podno brda Krndija. Prema popisu iz 2001. godine, imao je 7472 stanovnika. Nosi laskavu titulu hrvatske vinske prijestolnice, a sastoji se od 17 naselja. Dvorac Kutjevo sagrađen je kao isusovačka rezidencija od 1721. do 1735. godine i smatra se jednom najznačajnijih baroknih građevina u Požeško-slavonskoj županiji. Sagrađen je na mjestu srednjovjekovne cistercitske opatije koja se u zapisima iz 1700. godine spominje kao ruševina. Zanimljivo je da su od nje bili sačuvani znameniti vinski podrumi. Nakon turskih osvajanja car Leopold dodijelio je 1689. godine zagrebačkom kanoniku Ivanu Josipu Babiću kutjevačko vlastelinstvo. On je pozvao isusovce u Kutjevo namjeravajući utemeljiti školu i gimnaziju. Isusovci su došli 1704. te su počeli raščišćavati ruševine i vjerojatno su adaptirali postojeću crkvu za svoje potrebe. Od 1721. do 1735. podignut je novi barokni kompleks s crkvom i velikom rezidencijom (dvorcem). On je postao upravno sjedište vlastelinstva i ljetnikovac isusovaca iz samostana u obližnjoj Požegi.
PLETERNICA
Na mjestu gdje se Orljava probija između Požeške gore i Dilja prema Savi, na tzv. vratima požeške Zlatne doline, okružene vijencem gora (Psunj, Papuk, Krndija, Dilj i Požeška gora), nalazi se Pleternica, koja prema popisu iz 2001. ima 3739 stanovnika. Naselje na ovom mjestu prvi se put spominje pod imenom Sv. Nikola 1335. godine, a naj-poznatija znamenitost Pleternice je crkva Svetog Nikole.
VIROVITICA
Info: Najbliži aerodrom - 127 km, Osijek • Autobusni kolodvor: 060 320 060 • Željeznički kolodvor: 060 333 444 • www.virovitica.hr • INFO: TZ Virovitica, Trg kralja Tomislava 1, 033 721 241
Prvo spominjanje Virovitice datira iz 13. stoljeća. U tadašnjim latinskim ispravama stajalo je Wereuce, Wereuche, Veruche ili Verouche. Smatra se da je to bio jezik tadašnjih starosjedilaca jer se Virovitica izgovarala kao Verevče. Naziv je dobila, najvjerojatnije, prema potoku koji je silazio s Bilogore i protjecao pokraj naselja. Danas se taj potok zove Ođenica. Godine 1234. herceg Koloman, sin kralja Andrije II. i brat kralja Bele IV., podijelio je virovitičkim došljacima velike sloboštine i u njoj su od tada kraljevi često boravili. Samo osam godina kasnije, 1242. godine, kralj Bela IV. u Virovitici je dodijelio zagrebačkom Gradecu Zlatnu bulu i time Zagreb učinio slobodnim kraljevskim gradom. Virovitica je danas grad sa 22.000 stanovnika i središte je Virovitičko-podravske županije. Svojim stanovnicima i posjetiteljima nudi raznovrsne i bogate sadržaje, koji se ogledaju u nizu atraktivnih muzejskih, kazališnih, koncertnih, tradicijskih, sportskih i sličnih zbivanja.
Palača Pejačević
Sagrađena je po nalogu grofa Pejačevića krajem 18. stoljeća. Impozantan je primjer barokne svjetovne arhitekture i registrirani spomenik prve kategorije te je jedno od najstarijih virovitičkih kulturnih dobara na području baroknog graditeljstva. Palača je u studenome 1997. godine stradala u požaru, nakon čega je obnovljeno potpuno izgorjelo krovište zgrade.
Dvorac Pejačević
Gradnja dvorca, turističkog bisera Slavonije, trajala je četiri godine (1800. - 1804.), a podignut je na mjestu porušenog srednjovjekovnog burga. Počeo ga je graditi grof Antun Pejačević, a dovršio Antun II. Pejačević. Odlikuje se barokno-klasicističkim stilskim karakteristikama, a okružen je skladnim parkom. U sklopu gradnje učinjeno je i parkovno uređenje okoliša dvorca, odnosno formirana je osnovna kompozicija perivoja koja je naglasila reveline nekadašnje utvrde..
Franjevački samostan i knjižnica
Franjevački samostan spominje se već 1280. godine. Turskim osvajanjem Virovitice srušen je 1552. godine franjevački drveni samostan. Radovi na današnjem franjevačkom kompleksu, koji se sastoji od samostana i župne crkve Sv. Roka, trajali su od 1726. do 1751. godine, a u potresu 1757. pretrpio je znatna oštećenja. Franjevačka knjižnica spomenik je kulture s oko pet tisuća knjiga.
SLATINA
Prvi materijalni dokazi o naseljavanju i životu ljudi u slatinskom kraju ukazuju na naseobinu iz rimskog doba. Naime, krajem 18. stoljeća pronađene su rimske opeke, kao i niz različitih predmeta poput novca, oružja, noževa, žlica... Niz drugih pisanih publikacija, domaćih i stranih, govori o rimskom naselju Marinianis, na slatinskoj lokaciji, te o važnoj rimskoj cesti čija je trasa išla i slatinskim krajem. Grad Slatina se razvijao na sjecištu važnih prometnica, koje su povezivale europske krajeve sa sjevera i juga i hrvatske istočne i zapadne krajeve. Kroz svoju je dugu pisanu povijest grad nosio staro ime Slatina pisano u više inačica (Saladnah, Slatinaj, Zalathnuk i sl.), a godine 1921. dobio je naziv Podravska Slatina. Kada je Hrvatska postala samostalna država, Slatini je 1992. godine vraćeno njezino staro povijesno ime, a grad je za svoga zaštitnika odabrao sv. Josipa, glavnog patrona župne crkve, čiji dan - 19. ožujka - građani Slatine raznolikim programima obilježavaju svake godine.
Slatinska sekvoja
U gradu Slatini nalazi se sekvoja, drvo visine 63 m i opsega 5,90 m. To je ponos grada Slatine iz 1807. godine. Prava je rijetkost i zato je kao spomenik prirode zaštićena. Drvo je posađeno u 19. stoljeću, u vrijeme kada su slatinski veleposjedi bili u rukama kneza Schaumburga Lippea.
Dvorac grofa Janka Draškovića
U Slatini se nalazi dvorac grofa Janka Draškovića, koji je nakon njegove vladavine uništen. Taj se dvorac u Slatini popravlja nakon što ga je grofov današnji nasljednik poklonio gradu.
ORAHOVICA
Orahovica se u povijesti prvi put spominje u ispravi kralja Andrije II. iz 1228. godine kojom se određuju granice između posjeda porodice Teten iz Ozyaga (Osuvak) i posjeda plemenite porodice Orahovicke iz Orahovice. U ispravi se navodi da su posjedi povezani veoma dobrim tvrdim cestama. U srednjovjekovnim pismenim izvorima Orahovica se spominje kao grad, posjed i podrucje. Slava staroga grada Orahovice, zapravo utvrđenoga grada Ružice, trajala je više nego sam grad, te i Marija Terezija spominje važnost grada i u 13. stoljeću, za provale Tatara 1241. Poslije 1420. godine Orahovicu dobiva u nasljedstvo moćna hrvatska plemićka porodica Gorjanski iz Gorjana. Kao gospodar Orahovice isticao se Nikola II. Ova porodica je znatno unaprijedila i osnažila gospodarski i kulturni život u Orahovici, kada je dograđeno nekoliko utvrđenih objekata. Povijest Orahovice kao zemljišnog posjeda najuže je povezana s gradom Ružicom. Danas od srednjovjekovne gradine Ružica postoje samo razvaline koje su evidentirane kao spomenik nulte kategorije. Grad ima 5792 stanovnika.