LEGENDE O IZVRSNOSTI

Zagrebačko sveučilište nije se srozalo, nikad i nije bilo prepoznatljivo

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 27.01.2010. u 06:35

Hrvatski rektori ne razumiju da se uspješnost njihovih stranih kolega mjeri rezultatima, a ne dobrim namjerama i planovima bez pokrića

It is out. Mjereno odjekom znanstvene produkcije, Sveučilište u Zagrebu našlo se u društvu nepoznatih kineskih i turskih sveučilišta, a ispod (čak) i University of Zimbabwe. Demagoški manevar rektora Alekse Bjeliša vratio mu se kao bumerang, s obzirom na to da je podatak o navodnom 312. mjestu Zagreba na listi svjetskih znanstvenih institucija mnogima zazvučao dovoljno nevjerojatno da ih je ponukao da sami provjere brojke.

Razlozi za uzbunu

Rektor je, ispalo je, koristio rangiranje po ukupnom broju znanstvenih radova - koje prije svega ovisi o veličini institucije, a ne kvaliteti. To je otprilike kao tvrditi da Kinezi imaju visok životni standard jer su po bruto-nacionalnom proizvodu četvrti u svijetu, zaboravljajući taj BNP podijeliti sa 1,3 milijarde. U stvarnosti, poredano po dostupnom mjerilu kvalitete, plasman ispod 1800. mjesta u svijetu jest kataklizmički porazan rezultat koji bi odgovornom vodstvu Sveučilišta predstavljao signal za uzbunu.

No, naši rektori ne vide razloga za uzbunu. Već isprobana druga linija obrane rektora Bjeliša glasi da plasman nije loš s obzirom na uvjete i razinu ulaganja u znanost u Hrvatskoj. To bi možda zvučalo vjerojatno kad na istim listama ne bi bila bolje plasirana sveučilišta iz siromašnijih zemalja koje ulažu u znanost manje nego Hrvatska.

Splitski pak rektor Ivan Pavić komentarom da smo “loše rangirani zbog organizacije” pokazuje da korištena rangiranja brka s onima po broju spominjanja na internetu, te sve začinja biserom da “produkcija i potencijal zagrebačkog sveučilišta pokazuju da ono spada u red ponajboljih europskih sveučilišta”. Po čemu? Njegovu umjetničkom dojmu? Sigurno ne niti po jednom relevantnom brojčanom pokazatelju.

Položaj na listama koje mjere svjetski utjecaj znanstvene produkcije je indikator reputacije za koji se neodgovorno praviti da nam nije bitan. Još važnije, ako se položaj zagrebačkog sveučilišta na njima s vremenom ne poboljšava ili čak opada, to bi trebalo uzeti kao simptom da nešto radimo pogrešno i da zaostajemo za drugima.

No, rektori Bjeliš i Pavić, kao i mnogi u hrvatskoj akademskoj zajednici uljuljani u neutemeljeni osjećaj znanstvene kvalitete i “prepoznatljivosti”, nisu spremni razmotriti mogućnost da nešto rade pogrešno. Uvijek je zaključak “dobri smo”, s posljedicom izostanka bilo kakve potrebe da se nešto promijeni kako bi konkretni pokazatelji podržali taj zaključak. Argument je “ima mnogo pojedinaca koji rade kvalitetno i ne zaostaju za onim što se radi vani”.

Grane bez publiciranja

Rektor Bjeliš dolazi iz međunarodno najuspješnije hrvatske znanstvene discipline (fizika), dok je u matičnom polju rektora Pavića (ekonomija) Hrvatska dno dna. No, i fizičar i ekonomist trebali bi znati dovoljno statistike da budu svjesni da se zaključci o prosjeku populacije ne mogu ni donositi niti opovrgavati na temelju svojstava malog broja ekstrema daleko od prosjeka.

Kvalitetnih pojedinaca u Hrvatskoj bez daljnjega ima i zaslužuju svu podršku države i matičnih institucija. No bezumno je tvrditi da ih ima “mnogo” - jer očito ih nema ni približno dovoljno da njihov utjecaj na kvalitetu ukupne znanstvene produkcije Hrvatsku i zagrebačko sveučilište podigne iznad sadašnjih niskih plasmana na listama. Sveučilišta u Hrvatskoj imaju cijele akademske grane koje publiciraju ništa ili gotovo ništa, te mnoge druge čija produkcija ostatku svijeta nije zanimljiva. SCImago (http://www.scimagojr.com/) omogućuje prikaz znanstvene produkcije zemalja po različitim parametrima.

Od 27 znanstvenih polja, tek u jednom (fizika s astronomijom) po normiranoj citiranosti publikacija Hrvatska stoji razmjerno dobro. Plasman u granama u velikom zamahu (molekularna biologija, neuroznanost) je razočaravajući, kao i u onima u kojima Hrvati vole misliti da su jaki (prije svega u kemiji, ali i u matematici).

Situacija je najgora u ekonomiji i društvenim znanostima, u kojima svjetski relevantna hrvatska znanstvena produkcija praktički ne postoji. Najviše zabrinjava da je MZOS-ovo financiranje znanstvenih projekata po područjima u Hrvatskoj posve nekorelirano s kvalitetom. Oni koji navedene podatke razumiju pitaju se - kako se zagrebačko sveučilište moglo tako srozati? To pitanje bi bilo na mjestu kada bismo imali konkretne indicije da je nekada zaista bilo kvalitetno i prepoznatljivo.

Radikalni potezi

Međutim, brojke ni toj tezi baš ne idu u prilog. Istina, prije dvadeset i više godina bilo je više nego dvostruko produktivnije od ljubljanskog, kojem danas gleda u leđa. Od beogradskog je bilo nešto produktivnije do rata, tijekom devedesetih se ta razlika još i povećala, da bi se Beograđani u posljednjem desetljeću počeli naglo oporavljati, te su danas u nekoliko područja po SCImago statistici već ispred Zagreba.

Kako naprijed?

S rektorima i ostalima koji negiraju ili trivijaliziraju problem, nikako. Sadašnje stanje može promijeniti samo odlučna znanstvena politika i vodstvo Sveučilišta koje će vući radikalne i među neproduktivnima iznimno nepopularne poteze. Kao što dijagnosticira izvještaj Svjetske banke o izgradnji sveučilišta svjetske klase, samozadovoljnost (complacency) u kombinaciji s odsutnošću vizije i praksom “business as usual” ostavlja Sveučilište u Zagrebu u stanju stagnacije.

Hrvatski rektori odbijaju razumjeti da se uspješnost njihovih inozemnih kolega mjeri rezultatima, a ne dobrim namjerama i planovima bez pokrića (poput npr. najave iz Bjeliševa izbornog programa da će pravna integracija Sveučilišta u Zagrebu biti dovršena do kraja 2007.).

Državno ulaganje u znanost treba povećati na razinu bližu onoj zemljama razvijene znanosti, ali NE prije nego što se provedu promjene koje će osigurati da se raspoloživa sredstva ulažu suvislo. Niti kune više ne treba dati neproduktivnim pojedincima i beznadnim projektima, pa čak i ako to znači ostaviti cijela znanstvena polja bez projekata - ako iz npr. ekonomije nema kvalitetnih znanstvenika, sadašnjima treba povećati nastavno opterećenje na razinu srednjoškolskog profesora, a mlade slati na doktorat u inozemstvo.

Stručna pomoć izvana

Za sve to treba politička svijest, politička volja i potezi koji će onome tko ih bude spreman vući priskrbiti puno glasnih protivnika u akademskoj zajednici. To nije ništa neviđeno - znanstveni sustavi i pripadne institucije u Kini, Irskoj, Austriji i nizu drugih zemalja su prošli kroz to.

Rezultati su više nego očiti. Pred Hrvatskom je izbor - hoće li stisnuti zube te zatražiti stručnu pomoć izvana i krenuti istim putem ili će se uvjeravati da je dovoljno “dobra” i u skladu s tim čekati da joj valjda dobra vila “stvori uvjete” da tu “dobrotu” pokaže ostatku svijeta.

( Autor članka je molekularni biolog sa Sveučilišta u Bergenu)

Izdvajamo