U jednoj od svojih najtežih životnih faza odlučila sam se na rezanje koje mi je dalo osjećaj da sam živa. Ne govorim o samoozljeđivanju, ali nisam sigurna koliko je daleko od toga ženski poriv za rezanjem kose nakon proživljene traume. Pokora, samokažnjavanje ili jednostavno želja za novim početkom?
Problematikom šišanja nisam se bavila pretjerano analitički sve dok se jedno jutro nisam probudila s kosom koja mi je nakon dugog niza godina ponovno doticala ramena, ljigavo se spuštala niz lopatice, neprimjetno poput prašine i tvrdoglavo poput bršljana. Najviše od svega šokiralo me što me ta kosa pretvara u - nježnu ženu. Ne znam kako se to dogodilo. Preko noći, možda? Pa, koliko sam, kvragu, spavala? Odjednom nisam mogla umiti lice bez gumice za kosu, koja u mojem kupaonskom ormariću ne prebiva još od pretpovijesti. Dok sam panično kopala po starim kozmetičkim torbicama, obuzela me gotovo fizička želja da se oslobodim napasnika oko svoje glave. Odlučih - vrijeme je za šišanje!
Zavezah neposlušne repove tangicama (kad nemam gumicu) i primih telefon, prije kave, u namjeri da se naručim kod frizera, kadli Dečko baci paušalni pogled na mene i izusti nevino:
- Zašto si zavezala rep?
Zastah šokirana. Čita li ovaj čovjek moje misli?
- Pa...- počeh smeteno, kao dijete ulovljeno s rukom u pekmezu. - Smeta mi kosa...
- Oh. Kužim - reče smireno i vrati nos u novine. No udica je bila bačena. Ne zvala se ja Žena, ispitat ću ŠTO JE TOČNO MISLIO SVOJIM PITANJEM.
- Zakaj... ovoga... Zakaj pitaš? - nalaktih se na kuhinjski otok pokušavajući zvučati ravnodušno.
Blijedo je vratio pogled na svoju buduću suprugu.
- Volim te s dugom kosom. To mi je nekako... ženstvenije.
Razarajući učinak H-bombe mala je beba u usporedbi s efektom što ga je unutar moje fragilne duše prouzročio njegov kompliment.
Zaboravimo sad Dečka i mene, mi smo ionako nakon malo žustrije jutarnje rasprave došli do zaključka, ili, hm, ako ćemo točnije, iznuđenog priznanja, da sam mu ja zapravo lijepa jer zračim iznutra. Rekao je i da bi padao ničice da se jednog dana pojavim na vratima s obrijanom glavom u stilu Britney Spears. (Poanta: muškarci su svašta spremni priznati samo da na miru popiju prvu jutarnju kavu).
No, iako sam s kliještima emotivne ucjene uspjela iz Najdražeg izvući priznanje da su mu jednako seksi glave obrijane u Punk Is Not Dead stilu kao i dugačke umjetne lokne sisatih, golih plavuša u Playboyu, jutro je završilo neočekivano: nisam nazvala frizera. Dragi me natjerao da se zapitam zašto ja i hrpetina mladih žena oko mene režemo kosu kao da nam o tome ovisi život (i još je okrutno ostavljamo na prljavim podovima frizerskih salona, umjesto da je barem prodamo za perike ili glave Barbie lutaka).
Odvrtjeh film malčice unatrag (oko 5 godina), u vrijeme dok sam i još uvijek zamahivala slapom vješto prošaranih pramenova. Danas kad gledam fotografije iz tog razdoblja jedino mogu pomisliti: koje nevino dijete! I zaista, moja dugačka kosa zaostala je iz nekog vremena lagodnog studiranja na fakultetu gdje su nas učili da je dugačka kosa jedan od bonusa glumice: kosu uvijek možeš odrezati za ulogu, ali ne i pustiti! (Gavelijanska struja prije desetak godina nije bila upoznata s novotarijom - ekstenzijama).
No, kad je realni život zakucao na vrata, odrezala sam dugu plavu kosu s orgazmičkim guštom. Kako mi je u životu bilo teže, tako je kosa postajala sve kraća, kao da s rezanjem dječjih uvojaka samoj sebi olakšavam dušu ili puštam krv poput srednjovjekovnih medicinara. Bilo je to glupo praznovjerje, znam. Šišanjem sam simbolički označavala odrastanje, odnosno pretvaranje same sebe iz nesposobne, fragilne curice u - muškarca.
Točno to je bila moja prva asocijacija kad je kronološki slijed fotografija na mom kompjutoru pokazao androginu djevojku posve kratke kose.
Pročitah na licu te Jelene: volim imati kratku kosu jer mislim da me se tako ozbiljnije shvaća, da tako šaljem poruku da ne gubim vrijeme na besmislene stvari. Ja sam sigurna u sebe i bez dodataka!
Dio mene iz djetinjstva pamti princeze iz priča kao dugokose, ali ucviljene, bespomoćne. Čekaju da ih netko spasi, probudi, izvadi iz pepela, pretvori poljupcem iz sirene u ljudsko biće, otme od vještice, itd. Legenda kaže da je Warholova muza Edie Sedgwick odrezala kosu i time na 5 minuta postala kultna figura newyorške socijalne scene. Navodno je to učinila da bi više sličila Andyju, no njezina hrabrost (ili ludost?) mnogima je danas inspiracija.
Goli vratovi kao da odašilju poruku: dovoljno sam snažna, slobodna, ništa me ne sputava! Ne tako davno, ženama su lasi brijali za kaznu. U mojim Ratkajevima Kseniju Pajić tako su kaznili partizani zbog suradnje s ustašama, sjećate se, zar ne? Nekad su žene i same birale tu sudbinu u znak pokore, poput Pavle u Vojnovićevoj trilogiji. Tu je i želja da rezanjem metaforički zaprljanih uvojaka ostave iza sebe sve negativno što ih je obilježilo - kao u kultnoj sceni iz filma “Optužena”, u kojoj Jodie Foster sama sebi reže kosu na dječačku frizuru nakon što je preživjela grupno silovanje. Time označuje promjenu - neću više biti žrtva, dovoljno sam jaka da se izborim za pravdu!
Što mene dandanas, godinama nakon što sam samu sebe fizički pretvorila u muškarca koliko god je to bilo moguće (prije bečkom dječačiću, budimo iskreni, no dobro), goni na odricanje od ženstvenosti koju povezujem s dugačkom kosom?
Djelomično - potreba da se ogolim do kraja. U kompliciranim pubertetskim danima i moje prijateljice i ja znale smo se skrivati iza kose (prištiće, crvenilo zbog prvih simpatija, prve seksualne porive). Meni se još uvijek čini da se žene sa savršeno njegovanom dugom kosom - skrivaju.
Naučena da je prava snaga u ženskoj samostalnosti, godinama sam žene s frizurom Mije Farrow iz vremena “Rosemaryne bebe” promatrala zavidno. Zamišljala sam kako se ujutro bude, prođu lagano jagodicama prstiju kroz kosu i krenu u ludi i neovisni život.
Nakon tih misli kroz glavu mi opet prostruji Dečkova rečenica o tome kako me voli vidjeti ženstvenu. Osvrnem se oko sebe i evo što me dočekalo u vidnom polju: moja tri prsluka koja kombiniram sa svim odjevnim kombinacijama (ukradena iz muške garderobe), moja tri stroga sakoa (ukradena iz muške garderobe), moje jahaće čizme na nisku petu, moji cigarilosi, moji ključevi od auta, moje avijatičarske naočale, moje bokserice, moja (muška) pidžama.
Nisam li možda i ja godinama rezala kosu baš poput Pavle, iz želje da se kaznim, da se odreknem svog spola i bogomdane ženstvenosti? Polako, s cigarilosom u ruci kao štitom, približih se ogledalu i raspustih kosu. Plava je, nesumnjivo, a lice sitno. Žena, tu nema greške. Mogu li škare to promijeniti? Teško. A onda opet, zašto i bi?