Ravnatelj LZ-a Miroslav Krleža Vlaho Bogišić jedini je nedavno podsjetio na Sartreov boravak u Zagrebu davne 1960. Bilo je to u nedjelju i ponedjeljak 15. i 16. svibnja.
Pokušao sam rekonstruirati Sartreov boravak u gradu, s doista malo nade da bi se moglo pronaći nešto novo i autentično. Voditeljica Gradske knjižnice Ljiljana Sabljak posjeduje u žutoj bilježnici tek zabilješku da je redakcija Književnog petka organizirala Sartreov nastup u Radničkom domu.
Iako je Jean-Paul Sartre (1905.-1980.) razgovarao više od dva sata s akademicima i uglednicima kulturnog života u Palači tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti na Zrinjevcu, o tome u HAZU ne postoji ni najmanja zabilješka. Pa čak ni u knjizi gostiju. Možda i stoga što Sartre nije bio gost Akademije, već Saveza književnika Jugoslavije i njezina predsjednika Miroslava Krleže. U Hrvatskom filozofskom društvu, također, nije bilo ni traga tom događaju.
Dickensovski "velika očekivanja" spala su na jedno slovo, na Društvo hrvatskih književnika, bivši DKH. No, ni tu nisam imao sreće. Naime, arhiv Društva predan je Hrvatskoj akademiji. Činilo se da još jedno kopanje po prošlosti završava u slijepoj ulici. Postavio sam upit Odsjeku za povijest hrvatske književnosti pri Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Naime, tu se čuva arhiv Društva književnika.
S druge strane, požutjeli listovi starih novina u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (NSK) sadržavali su barem neke okvire zagrebačkog izleta francuskog filozofa, pisca i nobelovca. Još nekoliko dana prije dolaska u Zagreb Večernji list je donio "Intervju u avionu" sa Sartreom, koji je potpisao novinar Aleksandar Pajić.
Susret na kolodvoru
Bilo je to na letu Pariz - Beograd, gdje je pisac ponajprije boravio. Objasnio je da radi na svojim uspomenama - to će postati "Riječi", remek-djelo koje će mu 1964. donijeti Nobelovu nagradu - te da od jugoslavenskih pisaca poznaje i poštuje jedino roman "Na Drini ćuprija" Ive Andrića. Pri ulasku u avion, dodao je, dobio je u ruke od pratilaca jednu knjigu Miroslava Krleže. Dana 13. svibnja te iste 1960. iste su novine donijele plan Sartreova boravka u Zagrebu.
U Zagreb je Sartre došao u nedjelju, vlakom iz Beograda. Imao je predviđen ručak s Krležom, predsjednikom SKJ, čiji je bio lični gost. Predvečer je imao zakazan razgovor s većom skupinom akademika i umjetnika u JAZU. Večera je bila predviđena u vili Rebar. Sutradan, u ponedjeljak 16., Sartre je u Radničkom domu razgovarao s čitaocima i posjetiocima Književnog petka.
Novinar "I. N." objasnio je u Vjesniku od 16. svibnja da su Sartrea na Glavnom kolodvoru dočekali Krleža, Mirko Božić, kao predsjednik DKH, i "grupa književnika". S Krležom je tog prijepodneva razgledao "bližu okolicu Zagreba", ručao je u "Esplanadu", a prije večere u vili Rebar imao je razgovor s uglednicima u JAZU. U dvosatnom razgovoru Francuz se ponajviše zanimao za "odnos književnika prema cenzuri".
Od velike skupine Sartreovih sugovornika novine spominju tek Krležu, Marijana Matkovića, Vjekoslava Kaleba i filozofa Vanju Sutlića. Novinar dodaje da je Sartre "po vlastitoj želji" imao zakazan razgovor s publikom, takoreći s - narodom, u Radničkom domu Đuro Salaj, poslije kojega je otišao na zrakoplov za Pariz (u podne).
Prelistao sam i Krležine "Dnevnike", no tu 1960. godinu nisam našao. Pa ipak, stanoviti antagonizam dvojice velikana pera mogao se otkriti iz nekih Krležinih napomena. U tom je pogledu indikativan piščev zaključak izrečen Enesu Čengiću poslije Sartreove smrti: "Za moj kriterij, on nije bio tako interesantan pisac... A i ono moje (pozdravni govor) zapravo je slabo napisano... pisao sam konvencionalno, izvan literature (...) Sartrea je držala ljevica i njena intelektualna elita je od njega pravila boga", rekao je Krleža. Na stranu njegov pozdravni govor na francuskom, koji je izrekao Sartreu pred spomenuti razgovor. "Anegdotalno sjećanje kaže da je Krleža danima vježbao svoj francuski govor kako pred Francuskom ne bismo izgledali provincijalno", napisao je Bogišić i posredno dirnuo u Krležin kompleks manje vrijednosti. Naime, u ime čega razgovara bilo koji pisac ako ne u ime svoga djela? A u ime kakvog je djela Krleža govorio Sartreu koji ga dotad nije čitao, za razliku od Andrića. Bio je silom prilika pretvoren u funkcionara Saveza književnika, i ta ga je uloga dekuražirala baš kao i posjet lešu prijatelja Vaseka (Vase) Bogdanova u "Dnevniku".
U svakom slučaju, Sartre tijekom razgovora u vili Rebar, koji se protegnuo do kasno u noć, nije znao baš ništa o romanu "Povratak Filipa Latinovicza", kojega Bogišić i neki drugi krležolozi čak pretpostavljaju Sartreovoj "Mučnini" (1938.) i njezinu junaku Roquentinu. Pa, sam je Sartre u avionu priznao da nije čitao ništa od Krleže do toga leta.
A poslije se, po riječima Branimira Donata, i sam osvrtao na tu nama slatku paralelu, i na činjenicu da je Latinovicz "rođen" prije Roquantina.
Socijalni angažman
Istovremeno, Krleža se mogao osjećati loše i stoga što se o njemu te 1960. nije dalo reći ništa drugo do onoga što je sam 1985. zaključio o Sartreu, bacajući imaginarnu grudu zemlje na Francuzov lijes. Nije li i sam bio pisac kojega je, blago rečeno, držala ljevica? Odnosno vladajuća Komunistička partija i njezina intelektualna elita, koja je od njega pravila boga. Bio je to bolan bumerang bez koga mu, Krleži, nije bilo ni fizičkog opstanka nakon 1945. O umjetničkom da se ne govori.
Pa ipak, Sartreove "Riječi" nemaju veze ni s marksizmom, ni s angažiranom književnošću, ni sa socijalnim angažmanom, nego s njegovom filozofskom tvrdnjom kako je "egzistencija bila prije biti". Svake biti, pa i one - društvene. Upravo je pobuna buržoaskog unuka donijela Sartreoveoj prozi onu neslućenu ljepotu koju ljevica nije imala ni tijekom studentske pobune 1968. Ili pak jest, u svojim najboljim kćerima i sinovima.
Gotovo svi spomeni Sartrea u Krležinim "Dnevnicima" izražavaju određen antagonizam, ako pak ne animozitet prema francuskom piscu. Štoviše, hrvatskom je piscu Sartre bio još jedan Cassou, još jedan "inostranac". Ili kako to sam bilježi: "Razgovor s inostrancima kao uvijek konvencionalan. Nema nikakvih propedeutičkih preduslova da bi se takva konverzacija mogla razviti do nečeg što se zove normalan razgovor". Ili još izravnije: "U odnosu spram inozemstva (istočnog i zapadnog) vladamo se provincijski potčinjeno do te mjere te se u čovjeku buni sve što se zove osjećaj vlastitog dostojanstva. Bolje je tavoriti i dalje kao nepoznanica nego ostavljati tragove manje vrijednosti", zapisao je Krleža 30. 1. 1958. i time izrekao podosta i o svom držanju prema Sartreu.
U dnevničkoj bilješki od 1. III. 1958. Krleža piše: "Subota. J.-P. S. o torturi u 'Expressu'. Članak zaplijenjen, dakako. Za J.- P. S.-a čini se da su alžirske muke francuska premijera. Moji prvi šokovi ove vrste vezani su o teror Horthyjevih vitezova."
Potom hrvatski pisac govori o grozotama koje je proživio, i zaboravlja na Francuza, i na činjenicu da je Francuska još godinama poslije u šoku čitala detalje o životinjskim postupcima svojih časnika. Kao da predbacuje Sartreu ignoranciju i neznanje velikih, kao da odbacuje njegovo salonsko ljevičarenje koje, jednostavno, ne smije govoriti o torturi jer ga nije proživjelo na vlastitoj koži. Sartre, dakle, ne zna ništa o četrdeset i više godina ljevičarske borbe, ali "Sartre ima pravo kad tvrdi da se radi o fenomenu ludila koje se razgara pred našim očima kao detalj međunarodnog požara" (Dnevnik, sv. 5, str. 58).
Dokumenti iz arhiva
I poslije dvodnevnog Sartreova boravka u Zagrebu, Krleža će deset godina kasnije, "vrele" '68. još jasnije izreći već svoju uvriježenu poziciju o francuskom nobelovcu. "Mitterranda su veseli dječaci izlemali, dobrano, 'tek što ga nisu dotukli'. I J.-P. Sartre govori djetinjasto, kao da nemamo iza sebe pedeset godina iskustva što znači borba sa zemaljskim stvarima. Vidi 'Davne dane', iz današnjice. To je prosto ko dva puta dva", zapisao je Krleža.
Prema tome, čini se da su Krležu itekako razočarali njegovi razgovori "u četiri oka" sa Sartreom, tijekom njihova automobilskog izleta zagrebačkom okolicom. Jer, dojam o djetinjastoj zapadnoj ljevici, pa i marksizmu, nije bio stvar Sartreovih izjava 1968. nego potječe od ranije. Kao ironiju na svoj iskompleksirani račun, koji, dakako, s indignacijom unaprijed odbija, Krleža spominje: "Beograd oblijepljen hura-hura-plakatima za Cohn-Bendita, za Sartrea, za Marcusea, za Dutschkea, za Che Guevaru i za Maoa". Eto, od Krleže i njegova časnog kruga studenti nisu izabrali nikoga, pa ni poginulog Ribareva sina, Ivu Lolu.
Ali, vratimo se u 1960. pomoću dokumenata iz arhiva DHK, koji se čuva u spomenutom Zavodu HAZU, i koje Jutarnji sada prvi put otkriva. Uz pomoć doktora Čvrljka. Otuda je jasno da je Društvo književnika bilo glavni organizator Sartreova boravka u Zagrebu. U nizu dopisa, koje potpisuje tadašnji tajnik Društva pjesnika Milivoj Slaviček, jasno je da je domaćin želio isplanirati svaki korak gosta, pa i njegove sugovornike.
11. V. 1960. poslan je na niz adresa dopis sa zaglavljem Društva i naslovljen "Poštovani druže". "Molimo Vas, i preporučamo Vam, da prisustvujete primanju i diskusiji što ih povodom posjeta uglednog francuskog pisca Jean-Paula Sartra (!) našem gradu priređuju Jugoslavenska akademija i Društvo književnika Hrvatske, u nedjelju u 18 sati, u prostorijama Akademije", stoji u dopisu.
Rukom su napisana imena pozvanih: Cesarić, Dončević, Frangeš, Franičević M., Gavella (precrtano), Škiljan-Spaić (drugom olovkom dodana imena: Mladen i Kosta), Gorjan, Kaleb, Kaštelan, Matković, Popović, Roksandić, Simić, Slamnig, Stipčević, Strozzi, (nečitko), Tadijanović, Torbarina, Vitez, Vojin Jelić, Vereš, Kruno Krstić, Zdenko Šenoa, 5-10 Filoz. društvo: Bošnjak, Vranicki, 5 Slovenaca: Beno Zupančič, Drago Sega, Mira Mihelič, Draga Ahačić. Pokušaj kontakta s jedinim živima iz ove duge povorke sjenki nije uspio - Tadijanoviću je odgovarala sekretarica na engleskom, dok je Slaviček bio nedostupan.
Svečani nedjeljni ručak
Recepciji hotela Palace Društvo je uz "drugarski pozdrav" pisalo ovako: "Molimo Vas da primite rezervaciju za jednu jednokrevetnu sobu za francuskog književnika Jeana-Paula Sartra, sa kupatilom i to od 15. o. mj. ujutro do 16. o. mj. u podne. Molimo Vas, da osigurate odgovarajući apartamente". Istovremeno, poduzeću Risnjak upućen je dopis ovog sadržaja: "Molimo Vas, da u nedjelju 15. o. mj. u 20 sati priredite prvorazrednu-gala večeru za 12 osoba u vili Rebar (izostavljen opis gosta). ".
Zbog svečanog nedjeljnog ručka, Društvo je uputilo posebni dopis i hotelu "Esplanadu", u kome se, opet, traži prvorazredni, gala ručak za 12 osoba. I izvršenje narudžbe "s najvećom pažnjom". Romanistu Antunu Polanšćaku isplaćeno je 5000 tadašnjih dinara za njegov trud povodom Sartreova dolaska. A troškovi citirana dva automobila bili su - 10.000 dinara.
Sve u svemu, Krleža je bio, po svemu, savršen domaćin Sartreu. Čini mi se da je svojom rukom dopisao imena Krstića i Šenoe za razgovor u Akademiji. S druge strane, njegovi živi kontakti sa Sartreom ostavili su mu gorak okus u ustima. I po citiranim navodima iz "Dnevnika" jasno je da Sartre nije znao ništa o pola stoljeća njegove borbe za drugačiji, bolji svijet. Borbe samo s kutijom olovnih slova pod miškom. Bojim se da to Krleža Sartreu nije oprostio ni poslije smrti.
Od sadržaja predavanja nije mnogo upamtio, pa ni ime prevodioca. Mogao je to biti Antun Polanšćak. Ali, još se sjeća da je stajao - na jednoj nozi. Naime, vladala je neopisiva gužva, i prava ljetna vrućina.
"Sartre je bio niži od Krleže", prisjetio se Donat. "Bio je sličan Zuppi, i otprilike njegove visine", dodao je. Donat je Sartreov posjet okarakterizirao kao "službeni državni posjet". Bilo je to 16. svibnja 1960. Poslije je Sartre, veli Donat, spominjao ponešto zatečen da je Krleža napisao 'Latinovicza' prije njegove 'Mučnine'. (é. I.)
Željko Ivanjek
Pokušao sam rekonstruirati Sartreov boravak u gradu, s doista malo nade da bi se moglo pronaći nešto novo i autentično. Voditeljica Gradske knjižnice Ljiljana Sabljak posjeduje u žutoj bilježnici tek zabilješku da je redakcija Književnog petka organizirala Sartreov nastup u Radničkom domu.
Iako je Jean-Paul Sartre (1905.-1980.) razgovarao više od dva sata s akademicima i uglednicima kulturnog života u Palači tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti na Zrinjevcu, o tome u HAZU ne postoji ni najmanja zabilješka. Pa čak ni u knjizi gostiju. Možda i stoga što Sartre nije bio gost Akademije, već Saveza književnika Jugoslavije i njezina predsjednika Miroslava Krleže. U Hrvatskom filozofskom društvu, također, nije bilo ni traga tom događaju.
Dickensovski "velika očekivanja" spala su na jedno slovo, na Društvo hrvatskih književnika, bivši DKH. No, ni tu nisam imao sreće. Naime, arhiv Društva predan je Hrvatskoj akademiji. Činilo se da još jedno kopanje po prošlosti završava u slijepoj ulici. Postavio sam upit Odsjeku za povijest hrvatske književnosti pri Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Naime, tu se čuva arhiv Društva književnika.
S druge strane, požutjeli listovi starih novina u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (NSK) sadržavali su barem neke okvire zagrebačkog izleta francuskog filozofa, pisca i nobelovca. Još nekoliko dana prije dolaska u Zagreb Večernji list je donio "Intervju u avionu" sa Sartreom, koji je potpisao novinar Aleksandar Pajić.
Susret na kolodvoru
Bilo je to na letu Pariz - Beograd, gdje je pisac ponajprije boravio. Objasnio je da radi na svojim uspomenama - to će postati "Riječi", remek-djelo koje će mu 1964. donijeti Nobelovu nagradu - te da od jugoslavenskih pisaca poznaje i poštuje jedino roman "Na Drini ćuprija" Ive Andrića. Pri ulasku u avion, dodao je, dobio je u ruke od pratilaca jednu knjigu Miroslava Krleže. Dana 13. svibnja te iste 1960. iste su novine donijele plan Sartreova boravka u Zagrebu.
U Zagreb je Sartre došao u nedjelju, vlakom iz Beograda. Imao je predviđen ručak s Krležom, predsjednikom SKJ, čiji je bio lični gost. Predvečer je imao zakazan razgovor s većom skupinom akademika i umjetnika u JAZU. Večera je bila predviđena u vili Rebar. Sutradan, u ponedjeljak 16., Sartre je u Radničkom domu razgovarao s čitaocima i posjetiocima Književnog petka.
Novinar "I. N." objasnio je u Vjesniku od 16. svibnja da su Sartrea na Glavnom kolodvoru dočekali Krleža, Mirko Božić, kao predsjednik DKH, i "grupa književnika". S Krležom je tog prijepodneva razgledao "bližu okolicu Zagreba", ručao je u "Esplanadu", a prije večere u vili Rebar imao je razgovor s uglednicima u JAZU. U dvosatnom razgovoru Francuz se ponajviše zanimao za "odnos književnika prema cenzuri".
Od velike skupine Sartreovih sugovornika novine spominju tek Krležu, Marijana Matkovića, Vjekoslava Kaleba i filozofa Vanju Sutlića. Novinar dodaje da je Sartre "po vlastitoj želji" imao zakazan razgovor s publikom, takoreći s - narodom, u Radničkom domu Đuro Salaj, poslije kojega je otišao na zrakoplov za Pariz (u podne).
Prelistao sam i Krležine "Dnevnike", no tu 1960. godinu nisam našao. Pa ipak, stanoviti antagonizam dvojice velikana pera mogao se otkriti iz nekih Krležinih napomena. U tom je pogledu indikativan piščev zaključak izrečen Enesu Čengiću poslije Sartreove smrti: "Za moj kriterij, on nije bio tako interesantan pisac... A i ono moje (pozdravni govor) zapravo je slabo napisano... pisao sam konvencionalno, izvan literature (...) Sartrea je držala ljevica i njena intelektualna elita je od njega pravila boga", rekao je Krleža. Na stranu njegov pozdravni govor na francuskom, koji je izrekao Sartreu pred spomenuti razgovor. "Anegdotalno sjećanje kaže da je Krleža danima vježbao svoj francuski govor kako pred Francuskom ne bismo izgledali provincijalno", napisao je Bogišić i posredno dirnuo u Krležin kompleks manje vrijednosti. Naime, u ime čega razgovara bilo koji pisac ako ne u ime svoga djela? A u ime kakvog je djela Krleža govorio Sartreu koji ga dotad nije čitao, za razliku od Andrića. Bio je silom prilika pretvoren u funkcionara Saveza književnika, i ta ga je uloga dekuražirala baš kao i posjet lešu prijatelja Vaseka (Vase) Bogdanova u "Dnevniku".
U svakom slučaju, Sartre tijekom razgovora u vili Rebar, koji se protegnuo do kasno u noć, nije znao baš ništa o romanu "Povratak Filipa Latinovicza", kojega Bogišić i neki drugi krležolozi čak pretpostavljaju Sartreovoj "Mučnini" (1938.) i njezinu junaku Roquentinu. Pa, sam je Sartre u avionu priznao da nije čitao ništa od Krleže do toga leta.
A poslije se, po riječima Branimira Donata, i sam osvrtao na tu nama slatku paralelu, i na činjenicu da je Latinovicz "rođen" prije Roquantina.
Socijalni angažman
Istovremeno, Krleža se mogao osjećati loše i stoga što se o njemu te 1960. nije dalo reći ništa drugo do onoga što je sam 1985. zaključio o Sartreu, bacajući imaginarnu grudu zemlje na Francuzov lijes. Nije li i sam bio pisac kojega je, blago rečeno, držala ljevica? Odnosno vladajuća Komunistička partija i njezina intelektualna elita, koja je od njega pravila boga. Bio je to bolan bumerang bez koga mu, Krleži, nije bilo ni fizičkog opstanka nakon 1945. O umjetničkom da se ne govori.
Pa ipak, Sartreove "Riječi" nemaju veze ni s marksizmom, ni s angažiranom književnošću, ni sa socijalnim angažmanom, nego s njegovom filozofskom tvrdnjom kako je "egzistencija bila prije biti". Svake biti, pa i one - društvene. Upravo je pobuna buržoaskog unuka donijela Sartreoveoj prozi onu neslućenu ljepotu koju ljevica nije imala ni tijekom studentske pobune 1968. Ili pak jest, u svojim najboljim kćerima i sinovima.
Gotovo svi spomeni Sartrea u Krležinim "Dnevnicima" izražavaju određen antagonizam, ako pak ne animozitet prema francuskom piscu. Štoviše, hrvatskom je piscu Sartre bio još jedan Cassou, još jedan "inostranac". Ili kako to sam bilježi: "Razgovor s inostrancima kao uvijek konvencionalan. Nema nikakvih propedeutičkih preduslova da bi se takva konverzacija mogla razviti do nečeg što se zove normalan razgovor". Ili još izravnije: "U odnosu spram inozemstva (istočnog i zapadnog) vladamo se provincijski potčinjeno do te mjere te se u čovjeku buni sve što se zove osjećaj vlastitog dostojanstva. Bolje je tavoriti i dalje kao nepoznanica nego ostavljati tragove manje vrijednosti", zapisao je Krleža 30. 1. 1958. i time izrekao podosta i o svom držanju prema Sartreu.
U dnevničkoj bilješki od 1. III. 1958. Krleža piše: "Subota. J.-P. S. o torturi u 'Expressu'. Članak zaplijenjen, dakako. Za J.- P. S.-a čini se da su alžirske muke francuska premijera. Moji prvi šokovi ove vrste vezani su o teror Horthyjevih vitezova."
Potom hrvatski pisac govori o grozotama koje je proživio, i zaboravlja na Francuza, i na činjenicu da je Francuska još godinama poslije u šoku čitala detalje o životinjskim postupcima svojih časnika. Kao da predbacuje Sartreu ignoranciju i neznanje velikih, kao da odbacuje njegovo salonsko ljevičarenje koje, jednostavno, ne smije govoriti o torturi jer ga nije proživjelo na vlastitoj koži. Sartre, dakle, ne zna ništa o četrdeset i više godina ljevičarske borbe, ali "Sartre ima pravo kad tvrdi da se radi o fenomenu ludila koje se razgara pred našim očima kao detalj međunarodnog požara" (Dnevnik, sv. 5, str. 58).
Dokumenti iz arhiva
I poslije dvodnevnog Sartreova boravka u Zagrebu, Krleža će deset godina kasnije, "vrele" '68. još jasnije izreći već svoju uvriježenu poziciju o francuskom nobelovcu. "Mitterranda su veseli dječaci izlemali, dobrano, 'tek što ga nisu dotukli'. I J.-P. Sartre govori djetinjasto, kao da nemamo iza sebe pedeset godina iskustva što znači borba sa zemaljskim stvarima. Vidi 'Davne dane', iz današnjice. To je prosto ko dva puta dva", zapisao je Krleža.
Prema tome, čini se da su Krležu itekako razočarali njegovi razgovori "u četiri oka" sa Sartreom, tijekom njihova automobilskog izleta zagrebačkom okolicom. Jer, dojam o djetinjastoj zapadnoj ljevici, pa i marksizmu, nije bio stvar Sartreovih izjava 1968. nego potječe od ranije. Kao ironiju na svoj iskompleksirani račun, koji, dakako, s indignacijom unaprijed odbija, Krleža spominje: "Beograd oblijepljen hura-hura-plakatima za Cohn-Bendita, za Sartrea, za Marcusea, za Dutschkea, za Che Guevaru i za Maoa". Eto, od Krleže i njegova časnog kruga studenti nisu izabrali nikoga, pa ni poginulog Ribareva sina, Ivu Lolu.
Ali, vratimo se u 1960. pomoću dokumenata iz arhiva DHK, koji se čuva u spomenutom Zavodu HAZU, i koje Jutarnji sada prvi put otkriva. Uz pomoć doktora Čvrljka. Otuda je jasno da je Društvo književnika bilo glavni organizator Sartreova boravka u Zagrebu. U nizu dopisa, koje potpisuje tadašnji tajnik Društva pjesnika Milivoj Slaviček, jasno je da je domaćin želio isplanirati svaki korak gosta, pa i njegove sugovornike.
11. V. 1960. poslan je na niz adresa dopis sa zaglavljem Društva i naslovljen "Poštovani druže". "Molimo Vas, i preporučamo Vam, da prisustvujete primanju i diskusiji što ih povodom posjeta uglednog francuskog pisca Jean-Paula Sartra (!) našem gradu priređuju Jugoslavenska akademija i Društvo književnika Hrvatske, u nedjelju u 18 sati, u prostorijama Akademije", stoji u dopisu.
Rukom su napisana imena pozvanih: Cesarić, Dončević, Frangeš, Franičević M., Gavella (precrtano), Škiljan-Spaić (drugom olovkom dodana imena: Mladen i Kosta), Gorjan, Kaleb, Kaštelan, Matković, Popović, Roksandić, Simić, Slamnig, Stipčević, Strozzi, (nečitko), Tadijanović, Torbarina, Vitez, Vojin Jelić, Vereš, Kruno Krstić, Zdenko Šenoa, 5-10 Filoz. društvo: Bošnjak, Vranicki, 5 Slovenaca: Beno Zupančič, Drago Sega, Mira Mihelič, Draga Ahačić. Pokušaj kontakta s jedinim živima iz ove duge povorke sjenki nije uspio - Tadijanoviću je odgovarala sekretarica na engleskom, dok je Slaviček bio nedostupan.
Svečani nedjeljni ručak
Recepciji hotela Palace Društvo je uz "drugarski pozdrav" pisalo ovako: "Molimo Vas da primite rezervaciju za jednu jednokrevetnu sobu za francuskog književnika Jeana-Paula Sartra, sa kupatilom i to od 15. o. mj. ujutro do 16. o. mj. u podne. Molimo Vas, da osigurate odgovarajući apartamente". Istovremeno, poduzeću Risnjak upućen je dopis ovog sadržaja: "Molimo Vas, da u nedjelju 15. o. mj. u 20 sati priredite prvorazrednu-gala večeru za 12 osoba u vili Rebar (izostavljen opis gosta). ".
Zbog svečanog nedjeljnog ručka, Društvo je uputilo posebni dopis i hotelu "Esplanadu", u kome se, opet, traži prvorazredni, gala ručak za 12 osoba. I izvršenje narudžbe "s najvećom pažnjom". Romanistu Antunu Polanšćaku isplaćeno je 5000 tadašnjih dinara za njegov trud povodom Sartreova dolaska. A troškovi citirana dva automobila bili su - 10.000 dinara.
Sve u svemu, Krleža je bio, po svemu, savršen domaćin Sartreu. Čini mi se da je svojom rukom dopisao imena Krstića i Šenoe za razgovor u Akademiji. S druge strane, njegovi živi kontakti sa Sartreom ostavili su mu gorak okus u ustima. I po citiranim navodima iz "Dnevnika" jasno je da Sartre nije znao ništa o pola stoljeća njegove borbe za drugačiji, bolji svijet. Borbe samo s kutijom olovnih slova pod miškom. Bojim se da to Krleža Sartreu nije oprostio ni poslije smrti.
Od sadržaja predavanja nije mnogo upamtio, pa ni ime prevodioca. Mogao je to biti Antun Polanšćak. Ali, još se sjeća da je stajao - na jednoj nozi. Naime, vladala je neopisiva gužva, i prava ljetna vrućina.
"Sartre je bio niži od Krleže", prisjetio se Donat. "Bio je sličan Zuppi, i otprilike njegove visine", dodao je. Donat je Sartreov posjet okarakterizirao kao "službeni državni posjet". Bilo je to 16. svibnja 1960. Poslije je Sartre, veli Donat, spominjao ponešto zatečen da je Krleža napisao 'Latinovicza' prije njegove 'Mučnine'. (é. I.)
Svjedok DonatNa Sartreovu predavanju u Radničkom domu, koje je organizirala redakcija Književnog petka a na zahtjev samoga gosta, našao se i ugledni književni kritičar i književni povjesničar Branimir Donat.
|
Željko Ivanjek