Zašto nam je i smrt draža od promjena

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 10.01.2009. u 08:10

Ma, nema veze, ja se ne bojim, zagrijat ćemo valjda nekako jednu sobu uz pomoć grijalice i svi ćemo u njoj sjediti i proslaviti Božić onako kako se uvijek slavilo - tako je nekako na jednom od TV dnevnika jedan hrabri Srbin neslomiva duha objasnio kako će se suočiti s problemom nestašice plina u Novom Sadu baš u vrijeme Božića po Julijanskom kalendaru. Čovjek bi pomislio, baš divno, kao Benigni u filmu 'Život je lijep', čovjek ne dopušta okolnostima da ga unište, rukovodi se valjda nečim poput one Tribusonove 'Ne dao Bog većeg zla'. Uvijek se beskrajno divim ljudima čvrstim kao stijena, možda je to ugrađeni strah od moje razmaženosti kojom su me plašili u djetinjstvu. Sjećam se kako sam čitala kolumnu našeg genijalnog Tomića o tome kako je sve sjajno dok ima doma krumpira za pommes frites - niti jedno oko u mome stanu nije ostalo suho - i sjetila se s nelagodom kako sam se uvijek identificirala sa slabima, čak i s Annie Hall kojoj Woody Allen prigovara da je nacisti ne bi trebali mučiti da otkrije gdje su skriveni Židovi, ona bi sve propjevala kad bi joj oduzeli kreditnu karticu...

Radost zbog neimaštine

Dosta posipanja pepelom, umjesto samoanalize, dopustite mi da raščlanim tu hrabru TV izjavu: stoički mir čovjeka kojem se obitelj mrzne na minus 15, odsutnost bijesa i volje za akcijom, jedna gotovo pa radost zbog neimaštine. Nema li u tome doze mazohizma, balkanskog fatalizma, a onda i pasatističkog uvjerenja da je nekad sve bilo bolje, čak i kad je bilo gore, jedne bolne vjere u tradiciju...

Pogledajmo obratni primjer iz jedne od ključnih priča koje su formirale zapadnu ideju Božića. Kad je Dickens pisao svoju 'Božićnu priču' o škrtom odvjetniku i njegovu siromašnom pisaru, on je slavio dobrotu i poštenje, te autentično razumijevanje važnih stvari u životu kod tog pisara, za razliku od bogatog odvokata kojeg je gramzivost pretvorila u čudovište. No, da bi priča završila s happy endom, oni svi na kraju moraju sjediti u ljubavi i slozi - za bogatom trpezom, u zagrijanoj sobi s prekrasnom jelkom prepunom svjećica. Uvijek mi je smetao taj naš pomalo praznovjerni strah od razvoja, progresa, užitka, estetike, novog...

Svi oni koji se s nostalgijom sjećaju Novog vala i Zvečke - i to su pasatisti koji samo brundaju o kreativnom naboju onog što je nepovratno postalo tempi passati - uvijek zaboravljaju gluhe i mračne zagrebačke noći kad se baš sve zatvaralo u deset na večer i grad je bio pust kao neka mrtva suburbija. Iz jedne takve noći krenula sam 1984. godine u New York. Činilo mi se važnim da provjerim živi li taj grad doista 24 sata, pa sam nekako nagovorila nekog plahog zaljubljenika u klasičnu glazbu da se samnom prošeta West Sideom, gdje sam živjela na uglu Broadwaya i 87. ulice.  Dobro, rekao mi je, kad je već tako, idemo to napraviti kako spada, prvo idemo u Korean store po svježe voće - tako su zvali neke male izbe kojih je po Broadwayu bilo na svakom koraku, prepune raznovrsnog voća i povrća, kave i svježe iscijeđenog soka od papaje u dva ujutro.

Obožavane uspomene

Vitaminizirani i obodreni ploškama svježe narezanog manga, krenuli smo hodati po Broadwayu tražeći neku njujoršku ‘idiotsku noć’ kao iz istoimenog filma i, što bi rekao Lonard Cohen, muzika je odzvanjala čitavim putem... Došli smo do Times Squarea, skrenuli u Tin Pan Alley, sišli u neki bar...  Dosta je tih nekonstruktivnih sjećanja.

Nije tako bilo u Zagrebu na ovu Staru godinu, kad sam s dvije prijateljice pokušavala nešto popiti u sedam na večer. Svi lokali bili su zatvoreni, čak i Flores, radili su jedino šatori na Trgu. Bilo je hladno, pusto, lokali su bili zamračeni, čak niti svjetla nisu ostala upaljena. Moja prijateljica koja je doputovala iz Züricha osjećala se kao Krležin Filip Latinovicz. Vratila se u neki mračni, zapušteni, gnjili grad...  

Ja sam posljednja osoba koja bi trebala zdvajati nad novim kolektivnim psihičkim poremećajem nacije, nad tom čežnjom za mirnim životom provincije, kako mnogi kod nas doživljavaju tradiciju... Ja, naime, obožavam uspomene, svaki porculanski predmet koji je kupila moja baka čini mi se vrednijim od svega što sad radi Rosenthal s Lagerfeldom. Godinama sam ljetovala u kamenoj kući bez vode i struje koju nismo mijenjali od vremena kad ju je na osami izgradio moj djed, pa se moj muž, kasnije pridruženi član obitelji, sprdao da živimo s vodom iz cisterne dok sve druge, nove kuće koje su oko nas nikle ‡ sad su to već vikendice ‡ imaju satelitske antene i jacuzzije.

No, moju bolećivu, sentimentalnu nostalgiju za stvarima iz prošlosti korigira strast za novim s kojom je blagoslovljen moj muž, veliki borac za progres, a protiv svakog kvazireligijskog ili new age natražnjaštva, koji mi ne dopušta da u njegovu društvu čitam horoskop ili spominjem kako je moja frendica svašta saznala od svoje gatare.

Jednom davno gotovo je na njega bila bačena obiteljska kletva jer je neku secesijsku posudu 'koja je gotovo oduvijek u obitelji' bacio u smeće kao starudiju od koje se ježio. Njega ništa tako ne užasava kao stanovi napunjeni 'golemim otpadom', stari građanski stanovi u centru, neobnavljani, hladni, s neadekvatnom rasvjetom i lošim vodovodnim cijevima, s namještajem na kojem se ne može sjediti, s kuhinjama sa skorenim štednjacima i ormarićima s poluzatvorenim vratima, stanovi u kojima 'akrepe memla davi', kako voli reći.

Kao u Vojnovićevoj trilogiji

No, čitav centar Zagreba pretvorio se u jedan takav gnjili, poluraspadnuti, neadekvatno održavani stan kakvog promatra Filip Latinovicz. Sve se čuva, sve je vrijedno jer je staro i govori o prošlim, što uvijek znači boljim vremenima u kojima se živjelo s grandezzom koju smo izgubili, kao u Vojnovićevoj trilogiji, pa nam je sjediti i prizivati smrt jer je i ona bolja od svake promjene.

Svaki dan, već mjesecima, vozim se preko čitavog centra grada do bolnice Rebro i promatram fasade po Vlaškoj i Maksimirskoj ulici, išarane kao napuštene harlemske zgrade, uništene, uglavnom bez žbuke, sa starim gotovo otpalim štukaturama. Grad izgleda stravično zapušteno, samo bi Krleža da se može ponovno latiti pera taj gnjilež mogao adekvatno opisati. I dok je svaki treći izlog razbijen, prazan i prekriven poderanim starim plakatima, kao da su se vlasnici lokala naglo povukli pred epidemijom kuge, kod nas se samo raspravlja o tome kako spriječiti svaku promjenu.

Snješku Knežević, stručnjakinju za srce Donjeg grada, Lenucijevu potkovu, cijenim kao malo koga i samo zbog njezina kratkog osvrta na ideju gradnje garaže ispod HNK-a prošetala sam jučer pažljivo čitavom tom famoznom potkovom. Neki dijelovi još izgledaju odlično, pogotovo one zgrade na Zrinjevcu koju je obnovio Tomo Horvatinčić i adekvatno osvijetlio modernom rasvjetom i količinom vata za 21. stoljeće. Već preko puta Botaničkog vrta historicističke fasade neopisivo su zapuštene. Upravo one imale su brojne štukaturne ukrase koji su pootpadali i pocrnjeli. No, najjadnije mi je izgledao Mažuranićev trg. Park na njemu je zapušten, ljuljačke potrgane, pješčanik prepun tko zna kakvih bakterija, a sam trg načičkan je nekim kioscima koji prate njegovu osnovnu funkciju autobusnog stajališta. Nema ničega što bi bilo koga privuklo na taj trg osim putovanja u Voltino. Etnografski muzej nije zaslužio takav trg bez prave namjene. Najgori su auti parkirani posvuda, gotovo nabacani na pločnike oko Akademije, u koju se ponekad teško provući. S istočne strane Mažuranićeva trga ne može se ni hodati, ni uživati u prizoru zelenila parka od parkiranih automobila u dva reda.

St. Germain bez auta


No, naši stručnjaci za prošlost grada “točkom na i” devastacije Lenucijeve potkove, dakle tih nekoliko gradskih parkova u samom središtu, smatraju izgradnju garaže ispod kazališta, a ne aute koji su zakrčili trgove i ne dopuštaju da vidimo onaj nekada lijepi mali park.

Često se sjetim kako nam je davno rekao pokojni redatelj, gospodin i estet Vlado Habunek kad smo šetali bulevarom St. Germain, koji je on posjetio još tridesetih godina: 'Deca, kak’ je ovde bilo lepo dok nije bilo auta!'. Ali, auti danas voze tim pariškim bulevarom na Lijevoj obali baš kao i Zagrebom.

Naime, ja ne čeznem za vraćanjem u prošlost prije izuma antibiotika i automobila ili nekom distopijom kao u Mad Maxu, u kojoj više nema benzina pa se nitko ne vozi po gradu. Mislim da ne bismo smjeli slijediti primjer jednog našeg filozofa koji se pedesetih godina preselio kao politički emigrant u Englesku i bio silno nesretan jer njegova žena u gradu ne pere više veš na lušiju nego u mašini. Ja sam poput onih novih autora westerna čiji se junaci uvijek kupaju u blatu do koljena u nekom sklepanom gradu, bolno sam svjesna da bi bez modernih izuma život bio teži i sumorniji. No, preokupirana sam slikom gradskih ulica i trgova s uredno pospremljenim autima u za to pripremljene boksove ispod zemlje, da ih ne vidimo, da grad prodiše, da Mažuranićev trg prodiše... Zar ne bi bilo sjajno da Gajeva ulica postane prohodna, ta ulica koju su nekad urbanisti zamislili s drvoredom na obje strane i vrlo širokim pločnicima, a danas se po njoj dvoje ljudi jedva može mimoići jer su auti nagurani gotovo do onih zelenih kanti za smeće. Mi koji tamo stanujemo preskupo plaćamo jednu jedinu garažu u kvartu i ljudi i ne pomišljaju da maknu svoje aute s ulice. Da ima više garaža, i parkiranje bi po zakonu tržišta postalo jeftinije. Tada bismo mogli zamisliti i Gundulićevu bez auta; to bi postala široka ulica, eventualno s tri vozna traka, protočna.

Zašto se toliko bojimo promjene i novog, kao što su se ljudi nekad bojali Tesle i njegovih izuma? Zašto nitko, baš nitko nije protestirao što je Corso zatvoren već deset godina, što se baš neki dan, u što sam se uvjerila ove hladne Stare godine sa zatvorenim lokalima po gradu, urušio krov restorana Drina u Preradovićevoj ulici? Zašto se ne bunimo zbog stotine zatvorenih lokala po gradu? Zar nitko nije čuo za sociološku teoriju razbijenog prozora: u nekoj ulici jedna obitelj ne popravlja svoj razbijeni prozor, ubrzo neki prolaznik baci ispod tog prozora komad smeća jer mu se ionako ta kuća čini zapuštenom, sljedeći koji prolazi baca još smeća i u toj ulici sve nekretnine počnu rapidno gubiti vrijednost. Mi se s time ne bavimo.

Kruti Bog iz Starog zavjeta


Mi protestiramo što će se zapušteno dvorište pretvoriti u otmjenu arkadu koju je dizajnirao arhitekt svjetskog glasa. Smeta nam promjena. Ne želimo garaže, interpolacije u centru, ne želimo kopati ispod zemlje jer je to, valjda, opasno, iako ispod šire regije grada New Yorka prolazi 360 kilometara podzemne željeznice. Francuzi dopuštaju da autobusi i auti voze ravno kroz dvorište Louvrea, gdje je uostalom nikla modernistička piramida I. M. Peija, a i golemi shopping centar Carousel du Louvre izgradili su upravo u podrumima bivše kraljevske rezidencije. I taj shopping centar radi i nedjeljom, dakako.

I zabrana rada nedjeljom samo je još jedan primjer našeg opiranja ‘novotarijama sa Zapada’ kojih se danas - mutatis mutandis - boji Crkva a ne više samoupravni socijalisti. Moja njujorška prijateljica Martha pričala mi je kako je znala provoditi subote kod svojih rođaka, ortodoksnih Židova koji joj nisu dali da pali svjetlo, gleda televiziju ili sluša ploče. Osjećala je da doista upoznaje onog krutog i neopustljivog Boga iz Starog zavjeta, da mu gleda u oči u gluhom mraku.

Čista košulja prije crkve

Nisu bile takve nedjelje u onoj spomenutoj kući na otoku Krku, odakle je i naš kardinal Bozanić. Tamo sam se družila s djecom lokalnih seljaka i vidjela da njihovi očevi doista poštuju nedjelju i toga dana ne rade ništa. Ujutro se lijepo urede i odu na mašu, potom obedvaju i kartaju briškulu. S ostalim muškarcima. Ne sa ženom i djecom. Toga se ne sjećam, tih obiteljskih druženja nedjeljom, samo zahtjeva za čistom košuljom prije crkve i muškaraca kako se na večer vraćaju kući nakon desetak partija i isto toliko bevandi, zapravo dobre volje. Bili su u društvu, u nekoj gostionici, dobro su se proveli. Jesu li žene bile zadovoljne, nije ih brinulo. Nije sve u prošlosti bilo ljepše, čišće, pametnije i bolje. Kao što je rekao predsjednik Društva arhitekata Hrvatske Goran Rako, gradu trebaju garaže baš kao i kanalizacija, ali trebaju mu i mjesta za provod i druženje, obiteljske izlaske ma kakvi oni bili, samo da nedjelje ne postanu sumorne, kao u Vojnovićevoj drami ‘Na taraci’, gdje se čeka kad će se na groblje, to mjesto na kojem se više niti jedna tradicija ne može promijeniti.



2.Zašto baš nitko ne protestira što je kavana Corso zatvorena već deset godina (na slici pročelje kavane iz 70-ih)

3.Kada bi se Krleža mogao latiti pera, jedva bi uspio opisati zapuštene ulice, fasade i zatvorene lokale (na slici Krleža u šetnji Zagrebom s prijateljem Vladanom Desnicom krajem 60-ih)

4.Dok sam na Staru godinu u Zagrebu u sedam navečer tražila otvoreni kafić, s nostalgijom sam se sjetila New Yorka u dva ujutro (ulice New Yorka na prelasku u novu, 2009. godinu) 

5.U nas se protestira i kada se postavljaju odašiljači za mobilne operatere (na slici prosvjed u Dubrovniku 2002.) 

6. Zašto se toliko bojimo promjene i novog, kao što su se ljudi nekad bojali Nikole Tesle i njegovih izuma?

Što nam je bitno, a što nije

1. Protestiramo jer će ruševno dvorište u centru Zagreba urediti arhitekt svjetskoga glasa (na slici prosvjed protiv gradnje Cvjetnog prolaza, 26. siječnja 2008.)

Nada Mirković

Izdvajamo