Na stranici forum.hr davno sam otkrila temu “kastracija prezimenom”. Ta sintagma kao da i više od dugačkih i vrlo dekriptivnih postova koji su uslijedili govori o tipično ženskom problemu koji se javlja uslijed ulaska u bračnu zajednicu. Riječ kastracija nagovješta bolno oduzimanje, ranjavanje, nasilje. Tada, kada mi je prstić sasvim slučajno zalutao u bespuća anonimnih priča, brak mi se činio jednako nevjerojatnom opcijom kao i promjena prezimena, nešto staromodno, daleko i neshvatljivo, nešto što se meni zasigurno neće dogoditi.
Dakle, bila sam posve nezainteresirana stranka, no nisam mogla a da se ne zapitam zašto je ta tema dobila toliko krvoločan naziv. Zašto se jednostavno ne zove “Promijeniti prezime ili ne?” ili “S crticom ili bez nje?”
No, iz naziva foruma, čak i ako ga niste otvorili, vrištala je poruka: TRADICIONALNI BRAK UBIJA VAŠ IDENTITET; OD SAMOGA POČETKA, POČEVŠI OD PAPIRA PA NADALJE, KLONITE SE SULUDE IDEJE DA UZMETE PREZIME SVOG SUPRUGA JER ĆE VAS TO KOŠTATI ŽIVOTA! Sjećam se, provjerila sam nalazim li se slučajno na nekoj radikalnoj feminističkoj stranici kakvih sam ekstremni fan (iz gotovo antropoloških razloga, ne iz snažnih uvjerenja, odahnite, don Kaćunko). Ali, ne, tu su obične žene govorile o promjeni prezimena gotovo kao o rezanju klitorisa i nisam mogla da se ne zapitam: ako je promjena prezimena u muževljevo toliko bolna, zašto je mnoštvo žena koje poznajem to učinilo? Ako su toliko patile - kako su preživjele? Boli li ih još uvijek?
Priznajem, provela sam jednu besanu noć uz čips i Coca-Colu i uživala u zdravoj dozi voajerizma čitajući raznovrsne ljudske sudbine. Žene su većinom ili patile za svojim identitetom koji su izgubile mijenjanjem osobnih dokumenata ili tupile o tradiciji - pa ‘ko je vidio da se majka ne preziva kao njezino dijete?!
Negdje oko zore pozlilo mi je, što od kombinacije masnoće i šećera, što od količine nesreće na forumu, pa sam pobjegla glavom bez obzira. No, mučilo me što se nikako nisam mogla odlučiti na čijoj sam strani. Odrasla u pseudoliberalnoj građanskoj obitelji, oduvijek sam bila djevojka kojoj su sve opcije otvorene. Kročila sam kroz život ne razmišljajući puno o svom prezimenu, prihvaćajući ga kao zadano sve dok me nisu počeli zvati samo po njemu, u znak raspoznavanja, valjda, kad sam postala polujavna osoba. Činjenica da klinci za mnom na tramvajskim stanicama urlaju VELJAAAAČA- SIJEČAAANJ- OŽUJAAAK- TRAAAVANJ beskrajno me nervirala. Priznajem, bježeći od tog lika stvorenog za zaradu žutim portalima, koji je igrom slučaja nosio moje ime, počela sam sanjati o udaji kao spasonosnom rješenju: donijet će mi drugo, sasvim obično prezime. Čemu lagati, i dašak novog identiteta! Maštala sam o nestajanju u administraciji kao jedna, primjerice, Jelena Jelić ili Jelena Jelenović, ili Jelena Horvat (mog oca bi vjerojatno udarila kap). Ponekad, gospođa Jude Law (okej, u tom slučaju bih podnijela svu medijsku pozornost).
Propovijedala sam svojim zabezeknutim prijateljicama kako je prava ženska snaga u tome što se udajom imaju priliku transformirati, zauvijek iza sebe ostaviti bubuljice i višak kilograma u srednjoj, debilne dečke koji su se loše ljubili, a onda to napuhavali i prepričavali svima u školi, loše ocjene na faksu. Sve to konačno može biti iza vas! Promjenom prezimena u Njegovo dobivate puno više nego što dobivate prstenom - dobivate slobodu da konačno zaista počnete ispočetka, od praznog papira, pisati svoju povijest. Jelena Jelenovska može biti što god hoće, primjerice, uvijek savršeno isfrizirana, bez zanoktica izgriženih do krvi, uvijek pribrana i nikad konfliktna!
Dok sam maštala o toj nekoj idealnoj udanoj ženi koja će iznad svega zračiti elegancijom i urođenim stilom, dogodilo se nešto najnevjerojatnije od svega - poželio me oženiti (u stvarnosti, zamislite!) čovjek za kojeg sam se i ja poželjela udati! Znam, znam, šanse za to su malene, pogotovo jer u pitanju nije bilo ni neko slučajno stvoreno dijete. Ne, mi smo se iskreno voljeli i poželjeli “uzeti”, kako bi to romantično rekla moja baka.
No, kako život voli zapapriti stvari, moj balončić zamišljene ženske sudbine u kojoj se jednom osobnom iskaznicom problematična tinejdžerica i kasnije neurotična i nesigurna adolescentica transformira i hopše po ulicama grada stvorenog za udane žene s mašnom u perfektnoj fen-frizuri i s bežičnom slušalicom skrivenom u uhu (kojom obavlja sve bitne pozive za svoju natprosječnu karijeru) rasprsnuo se čim me matičarka vrlo poslovno upitala: A kako ćete se zvati nakon udaje?
Muke mog prijatelja Sizifa postale su mi ponovno kristalno jasne. Tisuću se tona spustilo na moja nejaka pleća. Dok je Dečko s ganućem buljio u mene (I NIKAKO DA TREPNE, MAJKU MU NJEGOVU - DOPUSTI MI DA BAREM NA MIKROTRENUTAK MOGU POKAZATI OPSEG UŽASA KOJI ME OBUZEO!), nije mi ništa drugo preostalo nego da vrlo hladnokrvno - slažem.
A ŠTO BISTE VI UČINILI?! U jednom od svojih monologa potaknutih crnim vinom o svojem viđenju novog feminizma koji bi trebao osloboditi žene okova onog starog, u sceni koja bi nekoj talentiranoj glumici donijela Oscara, dirnuto do koske, držeći ga za ruku, rekla sam Dečku da više od svega želim biti jedno s njim. Kad to zaista radimo, želim da to učinimo DO KRAJA. I imamo, jelte, zajedničko prezime.
E sad. Nije da ja to više nisam htjela. Nego, ono, cura može imati sumnje, zar ne? Mudar savjet: ako ikada pred matičarkom i Budućim pomislite da vas njegovo prezime možda ipak kastrira i guši kao ženu/individuu/afirmirano jedinstveno biće, prešutite to. Radije kasnije nazovite svoju odvjetnicu skriveni iza organskih salata u supermarketu Garden dok Dečko vani puši i čeka. I zamolite je za savjet.
E sad. Ako imate sreće, ona će biti glas razuma i objasniti vam da trebate sa svojom Boljom Polovicom otvoreno razgovarati i priznati mu da imate problemčić u poimanju svog identiteta. A ako nemate sreće, kao primjerice vaša autorica, onda će ona biti glas razuma i reći vam kako u Hrvatskoj po zakonu čovjek ne može imati tri prezimena.
Oduvijek sam znala da me Hrvatska koči u onome što zapravo želim. - A što je to točno? Poludjela stara španjolska lažna grofica? - upitala me Nada nakon što sam joj prepričala svoje muke koje su završile tek kad smo se kući vratili s tri organske kristalke, pet patlidžana, osam lukovica raznih vrsta i nečim neindetificiranim za što ponekad mislim da je bundeva, a ponekad gigantsko zrno graha. Naime, nisam znala Dečku objasniti kojeg Boga tako dugo radim u Gardenu.
Naime, Dečko ima dva prezimena. Opcija dodavanja samo jednog njegovog, što su neke moje prijateljice na kriznom sastanku predlagale, nije mi se činila prihvatljivom: stvorio bi se, kako sam ja to vidjela, neki bastard, prezime koje je čardak ni na nebu ni na zemlji. Ja ne bih postala potpuno njegova (što sam htjela svim srcem), a bogami ni više potpuno svoja (na čemu je mozak počeo iz čista mira inzistirati).
Moram priznati da sam tako burnom reakcijom iznenadila i samu sebe: ja, samoprozvani najveći vjernik u ljubav, veliki propagandni agent homogenosti urbane obitelji, odjednom sam se preznojavala i preispitivala što će mi zapravo donijeti potpuna predaja mom suprugu, kako sam u tom trenu doživljavala promjenu prezimena.
Odjednom su mi se žene koje su tupile o tome kako je to zatiranje ženskog identiteta činile strašno bliskima. Više ih nisam smatrala nesigurnima bez obira na ime: odjednom sam shvaćala njihove argumente. Ako sam se rodila kao Veljača, odrastala kao Veljača, preživjela dvadesete kao Veljača, zašto bih mijenjala svoje ime kao dokaz odanosti?
Odjednom, posve nenadano, kastracija prezimenom nije mi se činila tako besmislenom sintagmom. Učinilo mi se da se zaista sastavni dio mene mora prekrižiti, promijeniti, da bih postala gospođa Dečko. Prolistala sam svoje tekstove, primila u ruke svoju knjigu. Potajno sam gledala u kaslić dok je Dečko zaključavao stan. Jesam li spremna da Jelena Veljača zauvijek nestane? Je li to zaista potrebno?
Srećom, moj čovjek pronicljiv je koliko i zgodan pa me dočekao na ulazu u kupaonicu u koju sam se sakrila da bih odvjetnici napisala mail o tome kako mislim da je ključno za moj psihički opstanak da piše molbu sudu ili nekoga potplati te učini sve što je u njenoj moći da postanem JVPV, ili prva žena s tri prezimena u Hrvatskoj.
- Zašto me špijuniraš, ti jedan... pataloški ljubomorni manijače?! - izrekoh, vrlo loše. (Napad je možda najbolja obrana, ali meni to nikad nije išlo.)
- Maco, htio sam ti samo reći kako je posve u redu da zadržiš svoje prezime.
Vrijeme je da priznam: muškarci ponekad imaju savršen osjećaj za tajming. Pala sam mu u zagrljaj, naravno. No, dogodilo se i nešto puno zanimljivije: dok sam kasnije pušila na balkonu i uživala u čudnoj južini koja je zavladala tik pred moje vjenčanje, shvatila sam što me smeta vezano uz moje sadašnje, ali i buduće prezime. Oba su naslijeđena od muškaraca, pa koliko god ih obojicu obožavala, u sebi nose dašak one stare odvratne katoličke tradicije “predavanja mladenke od oca mladoženji”.
Jesam li Veljača ili Popović Volarić? Još prije mjesec dana, smatrala sam to nebitnim pitanjem. Smatrala sam da sam ja uvijek ja, pa makar jednog dana popizdim totalno i učlanim se u radikalnu muslimansku skupinu u Harlemu koju vodi nekakav crnac s čarapom na glavi i nazovem se Yellana al-Febrouar. No, ima u imenu ipak nešto određujuće, posebice kad dođeš u taj životni trenutak da ga zaista možeš birati. Sloboda koju sam mislila dobiti odbacivanjem svoga ja nametnutog rođenjem odjednom mi se više nije sviđala. No, i sloboda koju bih zadržala zadržavajući samo svoje djevojačko prezime činila mi se licemjernom.
Kroz staklenu stijenku vidjela sam Dečka kako kuha i strpljivo baca psu ružičastu plastičnu kost u vrt. Uz svu disfunkcionalnost oko nas, zaista želim s tim čovjekom osnovati obitelj, jedinstvenu, pod jednim imenom, bez ostatka, bez zadrške. Znači li to da me on kastrira? Apsolutno ne.
No, kastriram li samu sebe takvom žrtvom? Na to odgovor zapravo još ne znam, no figa u džepu činila mi se pogrešnom. Blago vama koji možete dodati crticu ili prezime, mislila sam ljubomorno, no svejedno sam nazvala odvjetnicu i rekla joj da ću još malo razmisliti o molbi za tri prezimena.
Iako se ponio kao pravi frajer, prepoznala sam trag ponosa u Dečkovim očima kad je matičarka na vjenčanju izgovorila moje potpuno novo prezime. Kako mi ide? Još se navikavam. A Jelena Veljača, što je s njom, jesam li je zauvijek odbacila? Ona će još neko vrijeme pisati, dok poštena, tradicionalna žena s muževljevim prezimenom gradi obitelj. Hoće li Jelena Veljača jednom zauvijek nestati?
- Tko zna gdje je toj kraj! - dodaje moj suprug iz druge sobe.