Žene nikada neće biti dovoljno mršave, lijepe, njegovane...

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 16.12.2008. u 20:00

Nedavno je u Guardianu objavljen članak u kojem se kritizira velika feministkinja Germaine Greer (autorica “Ženskog eunuha”). Upitana može li se pjevačica Cheryl Cole smatrati feminističkom ikonom današnjice, Greerova je odgovorila: “Ne može, premršava je. Prava, zdrava djevojka ima debelo dupe.”

I tako se mit o ljepoti pojavio još jednom u punoj snazi, ovoga puta prozivanjem mršavosti. Jedna je stvar kritizirati izgladnjivanje suvremenih žena, a druga je uprijeti prstom u nekoga zato što je mršav, te njegov manjak kilograma tretirati kao - nedostatak. No, kad jednom krenemo stazama kritike, lako se nasučemo.

Biblija feminizma


U nas je nedavno (u nakladi Jesenski & Turk) objavljena jedna od Biblija feminizma, “Mit o ljepoti” Naomi Wolf (napisana prije neka dva desetljeća), u kojoj se na potresan način izlaže povijest suvremene urbane žene, robinje mita o ljepoti. Ta robinja aktivna je u mnogim kultovima koji je čine bliskijom tom mitu. Tražeći u ženskom ponašanju obrasce mitskog, Wolfova je pogodila “u sridu”. Kao što objašnjava u svojoj knjizi s podnaslovom “Kako se prikazi ljepote koriste protiv žena”, kozmetička industrija je neka vrsta crkve što okuplja vjernice, a isto vrijedi i za sve moguće dijete, često koncipirane kao parafraza biblijskih deset zapovijedi (samo, ovaj put, zapovijedi se tiču tijela, a ne duše). U toj crkvi estetska kirurgija postaje općeprihvaćen mučenički akt u kojem liječnik, s pristankom svoje žrtve, isisava iz nje salo, gura u nju umjetne grudi, reže joj lice, itd.

Dovoljno je čitati obećanja na etiketama svake kreme, što se tiču ne samo tjelesnog, već i duševnog boljitka, pa da shvatimo kako se tu ne radi o pukom pozivu na njegu, već o mudroj, dobro promišljenoj mantri, koja ženama nudi rješenja svih njihovih problema, emotivnih, psihofizičkih, a osobito onih koji se tiču starenja - u samo jednoj posudici. Pa koga briga koliko ta posudica košta? Isto je sa strogim režimima prehrane, koji se ženama nameću u sve ranijoj dobi, ne bi li ih se sačuvalo od onog najgoreg što im se može dogoditi - sala. Zbog opsesije mršavim izgledom, ne samo što je žene poharala anoreksija, već i one koje su o(p)stale jedva da žive, uskraćujući si doručak, ručak, večeru, domjenke, slatkiše, vino, bilo kakvu masniju hranu, itd.

Seks i mit

Slično je i sa ženskom seksualnosti: kako joj je cijelo tijelo osjetljivo na dodir, kako joj treba i nježnosti i seksa, kako su joj erotske fantazije prilično složene, žena se, prije ili kasnije u životu nađe u situaciji da glumata pred muškarcem, u strahu da ga svojom erotskom proždrljivošću ne otjera. Nije lijepo pokazati svoju želju u punini, kaže nam mit o ljepoti, to je podjednako loše kao komentirati penis, ili, nedajbože, pisati o njemu. Uz to, u ženu je odmalena usađena misao da je iz ovog ili onog razloga neprivlačna, možda ima debele ili tanke noge, veliku ili malu stražnjicu, premale ili prevelike grudi, te je bolje da vodi ljubav u mraku i ne priča o svojim orgazmičkim potencijalima. Nikada i nikome. I sve to zbog mita o ljepoti, koji je toliko moćan, da ga gotovo i ne zamjećujemo.

Nije riječ o tome da se žena ne smije valjati po krevetu s muškarcem, dotjerivati, držati dijetu, nositi visoke potpetice, piše u epilogu knjige Naomi Wolf, već o tome da ona shvati kako i bez tajanstvenosti u seksu, šminke, s viškom kilograma, u udobnoj odjeći, ostaje lijepa i poželjna.

Treba srušiti mit o ljepoti, koji vrišti na nas s naslovnica šarenih magazina, s jumbo plakata, iz televizijskih reklama, kojeg nam, svjesno ili nesvjesno, odašilju svjetske glumice i top-modeli, kada nam poručuju da je od nas do slave kratak put: čim počnemo vježbati svakodnevno, hraniti se sirovom mrkvom i u pravo vrijeme, dakle, što ranije, odemo na prvi estetski zahvat. Ako to ne učinimo, naravno da nas baš nitko neće shvatiti ozbiljno, niti nas doživjeti kao privlačnu ženu. Treba pobjeći iz tih okova, smatra Wolfova, koja knjigu završava u optimističkom tonu. Samo kako, kad svijetom još ne vladaju debele, sijede, nenašminkane žene, odjevene u ugodne tunike, široke hlače i niske cipele, kad ni nama samima, iz ženske perspektive, takve žene ne bi imponirale. Pitale bismo se, što im se, dovraga, dogodilo da su se tako zapustile, zašto ne krenu na dijetu, zašto ne oboje kosu, zašto se mlo ne našminkaju, zašto ne posegnu za malo višim potpeticama, zašto ne uzmu nekog stilista koji bi im savjetovao kako da se odjenu.

Nema  izlaza

Mit o ljepoti mnogo smo čvršće interiorizirale nego što smo toga svjesne. Postajemo žrtve lijepog odijevanja, kozmetike, estetske kirurgije, neki nas mračni jad iznutra tjera da se bavimo svojim izgledom i više nego što je potrebno te da okrhnuti identitet definiramo novom frizurom ili haljinom.

I bez obzira što, gledajući izvana, opisane britkim i duhovitim stilom, žrtve mita o ljepoti izgledaju tragikomično, problem je u tome što taj mit i dalje suvereno vlada i što uzvik Greerove o tome kako je poznata cura premršava da bi bila nova ikona feminizma nije ništa drugo već - robovanje istom obrascu. Jer tek kad bi zaista prestalo biti važno kako žena izgleda, tisućljetno ropstvo bi moglo prestati. No, iz tog mita u kojem živimo još od vremena starog Egipta (pronađene su i plitice za šminku među arheološkim nalazima, a zna se da su forsirali i teški nakit i perike) ni sam nas Mojsije ne bi mogao izvesti. 




Optužena u Guardianu da ne razmišlja kao feministkinja jer je ustvrdila da žena neće vjerovati drugoj ženi zato jer je dosegla neostvarivi ideal mršavosti, Germaine Greer, poznata feministkinja, autorica prijelomne knjige “Ženski eunuh”, uzvratila je u londonskom Timesu fenomenološkom analizom visokih potpetica i njihova značenja u životu modernih žena.

Prisjetila se svojih gimnazijskih bilježnica sa žvrljotinama štikli koje viču “po...i me!” i svoje mame koja i sa 93 godine nosi visoke potpetice zbog kojih je davno napustila školu i počela raditi u butiku.

Nije se u potpunosti složila s Amandom Foreman, povjesničarkom i autoricom bestselera i predloška za novi filmski hit “Georgiana, vojvotkinja od Devonshirea”, koja smatra da potpetice počinju vrtoglavo rasti kad žene postaju isuviše moćne, jer uvijek limitiraju žene koje ih nose.

Žene imaju pravo postati visoke poput muškarca, te podići stražnjicu i učvrstiti noge. Je li to pristajanje na “mit o ljepoti” ili način na koji postajemo ono što želimo? Što o tome misli nekoliko moćnih Engleskinja?
Alexandra Shulman, urednica britanskog Voguea: Uvijek sam nosila visoke pete i znam da mijenjaju kako se osjećam, baš kao nova haljina - one nas doslovno “uzdižu” iz svakodnevice.

Camille Paglia, teoretičarka književnosti: Ne čudim se ženama što si dodaju na visini - to je lukava strategija da u društvu više toga uspijemo vidjeti i da vide nas.

Plum Sykes, autorica “Bergdorfskih plavuša”:  Sad kad imam 38 godina ove čudnovate cipele iz budućnosti vraćaju mi osjećaj da sam cool poput mladih cura. No, mlade djevojke podnose šokove za organizam puno lakše, mene te cipele doista znaju iznuriti.

Vivienne Westwood, modna dizajnerica, prva je radila fetišistički visoke cipele: Kad hodamo u  visokim potpeticama s  dodatnim platformama, moramo se ispraviti i zauzeti sjajno držanje tijela,  a onda se i osjećamo moćno, zanosno.

Lady Antonia Fraser,  autorica  “Marie Antoinette”: Koliko bih samo željela da mogu nositi one fantastično visoke crne štikle Christiana Louboutina sa žarkocrvenim potplatima, no bojim se da to više nije za mene, iako štikle naprosto obožavam.

  Visoke Potpetice i mit o ljepoti


Milana Vuković Runjić

Izdvajamo