Jelena Veljača začudila se što ju slučajni prolaznik smatra glupačom. Tako bih se i ja mogao začuditi svaki put kad netko primijeti da sam bradat i čupav. To su intimne stvari u koje slučajni prolaznici ne bi smjeli zadirati. Ali Veljača u toj stvari vidi nekakvu predrasudu prema cijelom njezinom spolu, pa onda na novinskoj duplerici, oko svojih nogu na visokim potpeticama, veze poput Carrie iz “Seksa i grada”. Preslikane su i teme i diskurs, ali onoliko koliko je Zagreb New York, a Turopolje New Jersey, toliko je i zagrebačka starleta
Sarah Jessica Parker. Uvijek su se, otkad je svijeta, provincija i vukojebina prepoznavale po tome što bi neki Štefek umislio da je
Goethe, a neka bi se Štefica po tržnici prsila kao da je carica
Zita. Samo što u ta vremena nije bilo novina da Štefici i Štefeku pruže priliku da od Zagreba, tog ljupkog austrougarskog gradića, pokušavaju načiniti vukojebinu.
Jelena Veljača žali se da u njezinome stanu nema vode. Pa odlazi kod Branka Ivande i njegove supruge noseći ručnik i britvicu (sad znate da Jelena brije noge i ostalo, ne koristi vosak). Carrie bi to ispričala u seriji, ali Sarah Jessica ne bi takve opskurnosti ispisivala po novinama. No, Veljača ne zna razliku između serije i stvarnoga života, što joj se i ne može zamjeriti. Od stoljeća sedmog Štefek i Štefica i jesu to što jesu, jer ne znaju razliku između onoga što snivaju i onoga što im se događa.
Ne bismo Veljaču danas ni spominjali da, onako uzgred, izvan vlastitoga žanra, nije pokušala ironizirati žene nogometaša. Svidjelo joj se da sudjeluje u nadgradnji predrasude o tim glupačama. No, zar će slučajni prolaznik u Kranjčarevoj Simoni, primjerice, vidjeti glupaču? Ili recimo sponzorušu? Ili ženu koja se potpisuje pod tuđa djela? Neće, naravno, jer se Simoni, kao i tolikim drugim curama čiji muževi naganjaju loptu, glupost ne vidi. Kao što se ni Pierluigiju Collini ne vide kosa i brada. Pritom, sasvim je realna mogućnost da je ta cura pametna i da se nije zaljubila u vreću novaca, niti u reprezentativnog veznjaka, nego u nekoga Niku. Netko bi Veljaču morao upozoriti da nije po nju zdravo da izlazi iz vlastitog žanra.
Na kraju, što bi uopće bila glupača? Možda žena koja se svojevoljno svede samo na dvije obrijane noge i koještariju-dvije poviše njih.
Miljenko Jergović
Jelena Veljača žali se da u njezinome stanu nema vode. Pa odlazi kod Branka Ivande i njegove supruge noseći ručnik i britvicu (sad znate da Jelena brije noge i ostalo, ne koristi vosak). Carrie bi to ispričala u seriji, ali Sarah Jessica ne bi takve opskurnosti ispisivala po novinama. No, Veljača ne zna razliku između serije i stvarnoga života, što joj se i ne može zamjeriti. Od stoljeća sedmog Štefek i Štefica i jesu to što jesu, jer ne znaju razliku između onoga što snivaju i onoga što im se događa.
Ne bismo Veljaču danas ni spominjali da, onako uzgred, izvan vlastitoga žanra, nije pokušala ironizirati žene nogometaša. Svidjelo joj se da sudjeluje u nadgradnji predrasude o tim glupačama. No, zar će slučajni prolaznik u Kranjčarevoj Simoni, primjerice, vidjeti glupaču? Ili recimo sponzorušu? Ili ženu koja se potpisuje pod tuđa djela? Neće, naravno, jer se Simoni, kao i tolikim drugim curama čiji muževi naganjaju loptu, glupost ne vidi. Kao što se ni Pierluigiju Collini ne vide kosa i brada. Pritom, sasvim je realna mogućnost da je ta cura pametna i da se nije zaljubila u vreću novaca, niti u reprezentativnog veznjaka, nego u nekoga Niku. Netko bi Veljaču morao upozoriti da nije po nju zdravo da izlazi iz vlastitog žanra.
Na kraju, što bi uopće bila glupača? Možda žena koja se svojevoljno svede samo na dvije obrijane noge i koještariju-dvije poviše njih.
Miljenko Jergović