Život za vođu - Naklon od 45 stupnjeva, pogled ravno u tlo

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 26.05.2007. u 12:43

U Sjevernu Koreju može ući tko god to želi. Ako ga tamošnje vlasti ocijene kao "prijatelja države" i ako u cijeni od 1500 do 4000 eura, ovisno o trajanju posjeta, unaprijed plati troškove koje će sjevernokorejske obavještajne službe napraviti prateći ga u stopu.

Ako ste državljanin SAD-a tek odnedavna možete u zemlji provesti 72 sata i to samo u vremenu koje vam odrede Sjevernokorejci, dok državljani Južne Koreje na sjever mogu prijeći samo u iznimnim slučajevima, kao članovi posebnih delegacija ili pregovarači o ujedinjenju koje sjeverna strana otvoreno i žarko želi, ali ne na način kao što su se svojedobno ujedinjavale Istočna i Zapadna Njemačka, nego - tumače Sjevernokorejci - "kao jedna zemlja s dva režima".

Sjevernoj Koreji, naime, ne pada na pamet odustati od tvrdog staljinističkog i snažnog militarističkog sustava, niti uskoro kani otvoriti makar i virtualne granice.  

Ne! Na to će vas upozoriti putujete li u zemlju kao običan turist, uvaženi diplomat, aktivist NGO-a, predstavnik poslovnih ulagača ili bilo tko drugi: nije dopušteno udaljavati se od vodiča, prevoditelja i vozača!

Vrata Zatvorenog kraljevstva, kako je Koreja prozvana još u 18. stoljeću, država strancima otvara otprilike dva puta na godinu, i to tek u posljednje vrijeme, otkako su se stanovnici, bar u glavnom gradu, "oporavili" od  masovne gladi tijekom devedesetih.

Obično to učine za vrijeme Ariranga - najvećeg masovnog sleta na svijetu - koji se održava gotovo svake godine, dva puta po 45 dana za redom. Lani nije održan zbog poplava na sjeveru zemlje, a tijekom devedesetih više je puta otkazan iz istog razloga.

Poplave, odroni i razne prirodne nepogode koje su zemlju snašle potkraj prošloga stoljeća, vlasti danas okrivljuju za sve nedaće i "teškoće" kako eufemistički nazivaju kalvariju kroz koju je većina stanovnika prošla dok su kopali zemlju i jeli korijenje kako bi preživjeli.

Sve u svemu, osim državnih neprijatelja broj jedan: Japanaca i Amerikanaca, te željenih federalnih partnera, Južnokorejaca, najnepoželjniji gosti u Sjevernoj Koreji su "novinari ili bilo tko povezan s medijima".

Nikome nije do kraja jasno zašto, jer ni novinari ne mogu vidjeti ništa više nego što vidi običan turist. Korejce, pak, brine što novinari mogu gledati - drukčije.

U zemlju se, kad vlasti dopuste, može ući s nekom od rijetkih turističkih agencija koje službeno posluju s korejskim Ministarstvom turizma ili "Komitetom."

Najpoznatija agencija, s najvećim postotkom dobivenih viza, je Koryo-tours, sa sjedištem u Pekingu, odakle kreće svaka tour grupa za Demokratsku Narodnu Republiku Koreju. Ja sam to učinila pomoću Međunarodnog kluba Korejskog prijateljstva koje je prije nekoliko godina osnovao neki Španjolac, mutan tip koji diktatorski režim jedine svjetske komunističke dinastije promovira isuviše revno, toliko da se čak može pomisliti kako mu je za to jedina motivacija novac.

Status "prijateljskog delegata" dobije svak tko se registrira putem interneta i uplati depozit za putovanje.

Tek kad smo stigli u Sjevernu Koreju doznali smo kakva je razlika između turista i "prijateljskog delegata" - mi, kao "prijatelji režima", ovaj smo put imali rijetku privilegiju da, osim već prilično otrcanog Ariranga (gimnastičke priredbe koja je svaki put ista, uz tek neznatne redateljske izmjene), vidimo proslavu 75. rođendana sjevernokorejske Armije na kojoj se očekuje jedno od rijetkih pojavljivanja Dragog vođe Kim Jong Ila.

Proslava počinje jutarnjom vojnom paradom s pravim raketama, kakva se nije održala od 1992. i završava večernjim  "plamtećim maršem", u kojem sudjeluje stotinu tisuća pionira i omladinaca s bakljama. Ostatak programa uglavnom je jednak za sve strance: posjet demilitariziranoj pograničnoj zoni između Sjevera i Juga u kojoj je, unatoč nazivu, najviše vojnika po četvornome metru na svijetu; rodnom mjestu Velikog vođe i vječnog predsjednika Kim Il Sunga; njegovu mauzoleju s izloženim balzamiranim tijelom kojem se posjetitelji klanjaju četiri puta, sa svake strane po jednom, i to ne samo pukim spuštanjem glave nego pravilno, iz kukova, pod kutem.

Tipično za sve diktature, u programu obilaska  je i posjet najljepšoj bolnici, najboljoj školi, izložbi cvijeća te dječjem performansu u kojem se, na isti način već više od pola stoljeća, slavi režim i veliča revolucija. Sve  koji kane ući u taj državni kazamat tajne službe provjere da nisu u kontaktu s "neprijateljima" ni medijima. Ovo posljednje, živi sam svjedok, ne  provjeravaju baš temeljito. Ne polazi im za rukom, doduše, dubinski provjeriti ni  prvo. Napovretku mi je Japanac sa švicarskom putovnicom priznao da je rođen u New Yorku, na Manhattanu i da se za boravka u Koreji najviše uplašio kad je spoznao da je izgubio USB memory stick s osobnim podacima koji je držao umjesto privjeska za ključeve.

-  Glupo je što sam uopće to nosio sa sobom, ali stvarno nisam očekivao ovakvo što: cjelodnevnu pratnju, limitirano kretanje, stalni nadzor… Prvo sam bio u šoku, zatim u strahu, a na kraju u - panici. Jedva sam čekao da sletimo u Peking i da prođem međunarodnu kontrolu, Kina se iz perspektive Pyongyanga čini kao slobodna i liberalna država.

Jednom kad uđete u zemlju, teško je provjeriti tko ste jer pristup internetu imaju samo u državnom odjelu za cenzuru. Naravno, ne zove se tako, ali čak i naši vodiči priznaju da nikad nisu prosurfali internetom, nego rijetki među njima imaju tajni kod kojim preko državnog "intraneta" na kojem se objavljuje samo ono što vlasti procijene da je "dobro za narod" mogu doprijeti na internet, no i tada se njihovo "kretanje" virtualnim svijetom strogo prati.

Uz dvojicu "legalnih" u našoj skupini od 22 "prijateljska delegata" bilo je još najmanje četvero prikrivenih novinara; par poslovnjaka; pet, šest otvorenih skeptika; još toliko običnih turista; dvojica, trojica klasičnih "dummieja" i najviše trojica pravih poklonika Kimove diktature.

Njih smo prepoznali jer su dosad, "aktivnim i požrtvovnim radom na međunarodnoj promociji DRK-a", zaslužili diskretne okrugle značkice s likom Velikog vođe.  

Pripreme za ulazak u zemlju ne podrazumijevaju samo (slabu) informativnu djelatnost korejske inteligencijske službe, nego i nekovrsni trening svih koji ondje ulaze.

- Morate biti svjesni da ulazite zemlju koja je u ratu - tumačio nam je Alejandro Cao de Benos de Les y Perez na grupnom sastanku večer uoči putovanja. Dogovor je, naime, podrazumijevao da se dan prije planiranog polaska svi okupimo u hotelu Red Wall u Pekingu, s dvije fotografije, važećom putovnicom i nadom da ćemo do navečer dobiti vizu. Sve je sličilo na "blind date". Kao u nekom filmu: visoki stupanj konspiracije od samoga početka ukazivao je na paranoju koja Sjevernom Korejom vlada posljednjih 70 godina.

Paranoja, strah, isprani mozgovi, jednoobrazne zgrade, odjeća, bezizražajna ljudska lica, besadržajni odgovori, isprva su djelovali isuviše nestvarno. Smijala sam se, glasno, što u Sjevernoj Koreji nije običaj, sve do pretposljednjeg dana puta. Cura od 20 godina mimoišla me svijena pod teretom dvaju punih vjedara vode na drvenom kolcu prebačenom preko ramena. Grč na njezinu licu i tupi pogled kojim je dotakla moj rekao mi je sve o zemlji u kojoj se nalazim. Nije smiješno - stvarno je.   

Nitko tamo ne kroči gradom poletno i radosno i visoko dignuta čela, kako je opjevano u svim pionirskim pjesmama svijeta, niti se istinski raduje životu. Ondje, u Sjevernoj Koreji, nema radosti niti na tv-reklamama.

Tamo, naime, nema reklama. Ni televizijskih ni javnih, na billboardima, kakvih je susjedna, komunistička Kina, recimo, prepuna. Postoje, doduše, čak dva jumbo-plakata: jedan na izlazu iz grada, prema aerodromu, i drugi negdje u gradu, stiješnjen između golemih, rukom crtanih, murala s likovima "velikog" ili "dragog" vođe, cvijeća uzgojenih u čast njih dvojice, ili pak djece revolucije - i na oba se reklamiraju korejski automobili.

Sjevernokorejcima  je, međutim, zabranjeno posjedovati privatne automobile, a auti koji se vide na cestama pripadaju partiji, velikim državnim kompanijama ili rijetkim stranim diplomatima i međunarodnim organizacijama.

Koji je onda smisao reklamiranja automobila? Na to, kao ni na brojna druga pitanja nema suvislog odgovora. Vodiči, svi odreda srednje rangirani partijski dužnosnici, zaposleni u Komitetu, nisu nadležni za odgovaranje na pitanja "osjetljivog tipa". A u to se ubrajaju gotovo sva osim najbezazlenijih poput "Koliko imate djece?", "Gdje ste studirali?", "Vole li u vašoj zemlji sport?".

Već ako upitate zašto nema tople vode  zalazite u to "senzitivno" područje, a na spomen gulaga za političke zatvorenike odmah vas proglašavaju uhodom i špijunom, te o vama sljedećeg jutra raspravljaju na sastanku Komiteta.  Osim da nam prevode, vodiči su o svim našim pitanjima, zapažanjima i pritužbama svaku večer  pisali dnevni raport, a po odlasku su o svima koji smo bili u zemlji morali napraviti posebni "fajl". Zašto? Nitko ne zna.  

Svakome s malo boljim fotoaparato pristupili naivnim pitanjem: "Mogu li vidjeti vašu kameru? Ja imam Sony, a  vi radite s Canonom, hoćete li mi, molim vas, pokazati kako na Canonu radi zoom, znate, na Sonyju je skroz drukčije…" Razgledavanjem  aparata, dok se vlasnik ljubazno pravi da ne zna o čemu je riječ, provjere što je snimljeno. Važno je da ostave ljubazni, prijateljski, dojam.

Iako su pravila snimanja rigorozna, nikome iz naše skupine nisu izbrisali nijednu fotografiju. No neki su prozvani jer se na njihovim snimkama našao pokoji vojnik, iako je na Dan armije nemoguće snimiti ijednu fotografiju u čiji kadar neće zalutati neki od tisuća vojnika koji se uoči proslave svečano razmile po ulicama.  

Sjevernokorejci žele očuvati domaće od lošeg utjecaja zapada, s istodobno se trude zapadnjacima sakriti brutalne prizore života koji se - čak i u onome najboljem što smo vidjeli i što su nam pokazali - svodi na borbu za opstanak, puko preživljavanje, na šaci riže i par jaja koliko mjesečno, navodno, dobije svaka obitelj.

Ono što se prikazuje je slika njihove naivne, ali jezive ideje o "socijalističkom raju". U tom raju građani u zahtjevu za uvođenje obične telefonske linije moraju napisati opširno obrazloženje zašto im uopće treba telefon i tko će plaćati račune. Susjed će rado prijaviti susjeda ukoliko otkrije da ovaj ima skriveni radio-prijamnik kojim hvata kratki val.

Revnost mu može donijeti ulaznicu u "više partijske krugove", dok će prijavljeni zacijelo završiti na "re-edukacijskom programu", još jednom eufemizmu iza kojeg se krije cijeli sustav kažnjavanja: od prisilnog učenja državne filozofije "juchea" do teškog prisilnog rada u gulagu. Zatvori zapadnog tipa, u zemlji koja grca u dugovima, nisu ekonomski isplativi. Hraniti stotine tisuća zatvorenika koji ništa ne rade s gledišta režima je besmisleno.

Tko ne radi ne treba ni jesti - stara je parola, a život u Sjevernoj Koreji se i odvija u skladu s parolama  "Slijedimo staze revolucije"; "Kim Il Sung naš je vječni otac i predsjednik"; "Izgradimo partiju na zrnu riže", "Pobijedimo korejske neprijatelje"...

Što će biti kad se režim uruši, nitko se ne usudi nagađati. Pitanja o mogućem nasljedniku Kim Jong Ila nedopustiva su, a o njegovu životu domaći ne znaju apsolutno ništa - čak ni koliko djece ima ili gdje živi.

Nakon 11 dana boravka u toj "zemlji čuda" jedino u što čovjek može biti siguran jest da je vidio najbolje što ondje postoji. Fasadu za strance koja  otkriva svu perverziju diktature.

Na Korejskom poluotoku od 1950. do 1953. za trajanja tzv. korejskog rata, najmanje su ratovali sami Korejci, premda su njihove žrtve najbrojnije: poginulo je nešto manje od milijun Južnjaka i gotovo dva (službeni sjevernokorejski izvori zaklinju se da je bilo i više) milijuna Sjevernjaka. Bio je to prvi poslijeratni sukob dviju velesila i dviju ideologija. 

Južna Koreja pod UN-ovim, zapravo američkim, protektoratom nastojala se izgraditi kao kapitalistička, dok je Sjever, pod utjecajem SSSR-a i Kine, vođen "najvećim sinom revolucije" - Kim Il Sungom - uporno štitio marksizam, staljinizam, maoizam i sve -izme, dok "veliki vođa" nije ispisao stranice i stranice posebne državne ideologije nazvane "Juche" (đuče).

Isprva su sjevernokorejsku stranu pomagali ruski soldati, no nakon prve veće kontraofenzive Sovjeti su se povukli i posvetili utvrđivanju svog utjecaja u, kudikamo bližoj i strateški interesantnijoj, Istočnoj Europi, dok su svoju sjevernokorejsku braću ostavili na milost i nemilost američkom zračnom topništvu. Pyongyang, kao i veći dio Sjevera, doslovno je sravnjen sa zemljom, kad su se u boj uključili Kinezi - očito u strahu što će biti ako im se svi sjevernokorejski stanovnici presele u Mandžuriju. Uz pomoć kineske vojske Sjevernokorejci potisnuli su južnjačke (zapravo američke i UN-ove) trupe natrag ispod 38. paralele i nekako uspjeli postići dogovor o prekidu vatre koji se sustavno krši do danas.

Navodno je Sjeverna Koreja iskopala više desetina tunela duboko unutar južne polovice poluotoka kojima, u slučaju novog rata, za koji se spremaju od '53. mogu doprijeti daleko iza prvih "neprijateljskih" linija. I za razvoj nuklearnog naoružanja Sjever  krivi SAD - da njihovi vojnici nisu na južnoj strani instalirali "više od tisuće nuklearnih projektila", ni Sjever se ne bi toliko bavio osiromašivanjem urana kojim - da zavrzlama bude spektakularnija - obiluju sjevernjačke planine.

Podijeljeni otok

  • SASTANAK U PEKINGU; DAN 0

U osam i deset utrčavamo u Red Wall, malen, udoban hotel, nedaleko povijesnog Tiennamenna i Zabranjenog grada. Grupa se tek okuplja.

U lobiju sjedi mladi Tajlanđanin, u crnom odijelu, i prikuplja naše podatke. Odreda nas upućuje u sobu gdje ćemo platiti troškove puta: dvije tisuće i deset eura u gotovini, ne računajući polog od 300 koji smo kao participaciju uplatili nekoliko mjeseci prije puta. Prilično visok iznos, ali ne pitamo puno - tek ćemo kasnije shvatiti da smo, po svemu sudeći, sve troškove pokrili već participacijom - želimo se domoći sjevernokorejskog tla.

Novinarima je to zabranjena zemlja: kolega iz francuskog magazina De l'air vizu je čekao 7 godina, a kolege iz magazina Geo dočekala je takva birokratska zavrzlama da se više ni sami nisu snalazili - država im je izdala 70 različitih dozvola, a samo dozvola za let na mitsku planinu Paektu bila je napisana na 24 stranice. Jednostavnije je naprosto slagati.

 "Nije ni on puno pošteniji" - pomislili smo nakon što smo u buci korejskih vojnih koračnica što su se čule iz njegoova laptopa, u hotelskoj sobi zatekli Alejandra, predsjednika Društva korejskog prijateljstva. Oniži, punašni Španjolac, držao se krajnje ozbiljno dok nam je izdavao printane potvrde bez pečata i s nekim smiješno našvrljanim potpisom primajući od svakog člana 2010 eura na ruke.

Svaki je svežanj novčanica ubacio u brojač novca koji je, poput kakvog bankovnog činovnika, držao pored sebe na stolu hotelske sobe. Zbog mita da se Sjeverna Koreja financira krijumčarenjem krivotvorenih dolara, zatekla sam se kako očekujem da Alejandro odnekud izvadi i UV lampu, ali i brojač je bio dovoljno čudan.

- Ostavite mi putne isprave i vidimo se navečer u osam na radnom sastanku. Kasnije me podsjetite da vam dam račun za uplaćeni depozit, da sad ne kompliciramo - rekao je i otpravio nas iz sobe kako bi mogao prihvatiti sljedećeg klijenta. Spomenute račune, pak, veći dio grupe nije dočekao do kraja putovanja.

- Smijem li unijeti laptop? - zanimalo me.

- Da, ako nema GPRS ili mogućnost satelitskog spajanja. Ako ima, oduzet će vam ga na aerodromu i pohraniti skupa s mobitelima koje ionako morate ostaviti - objasnio nam je s namještenim smješkom.

Navečer smo tek imali priliku vidjeti grupu na okupu.

- Jedna je viza, nažalost, odbijena - informirao nas je Alejandro, no nitko se nije usudio pitati gdje je završio taj nesretnik koji je potegnuo do Pekinga da bi saznao da ipak ne može ući u zemlju. Dodao je samo da je posrijedi neki američki državljanin.

- Ipak, dobra je vijest - nastavio je - što preostalih pet američkih prijatelja putuje s nama.

Jedan, visok i plav, tipični Amerikanac; drugi nizak, patuljasti, koji je kanio u Sjevernu Koreju prošvercati kopije Biblija, no odustao je u posljednji tren; treći, gorljivi protivnik Bushove politike, i zato oduševljen socijalističkom; četvrti, koji je u Sjevernu Koreju putovao po drugi put u svega nekoliko godina, a ovaj je put ponio dar "dragom vođi": kovčeg NBA lige s košarkaškom loptom jer je čuo da se Kim Junior voli loptati, i peti, najtajnovitiji, kasnije se ispostavilo - novinar Bloomberga.

- Oni će s nama provesti prva tri dana, a onda nas moraju napustiti. Tako će biti sve dok je na vlasti George Bush, dakle, još dvije godine - počeo je vođa puta s političkim govorom, da bi nastavio sa zabranama:

- Ne smijete se odvajati jedan od drugog, morate slušati vodiče, ne smijete fotografirati mjesta na kojima je vojska ili gradilišta, ne smijete se micati iz hotela bez dozvole…

Završio je prijetnjom: - Onaj tko prekrši ijedno pravilo ove delegacije ili bilo koji zakon Sjeverne Koreje, bit će deportiran iz zemlje o vlastitom trošku!

Da promijenim temu, upitala sam ga je li se moguće priključiti sjevernokorejskoj vojsci. Odgovor je bio popraćen aklamacijom: - DRK je zemlja s najboljom vojskom na svijetu.

Uz malo sreće i osobno ćete se uvjeriti u to, na vojnoj paradi koja se sprema za 75. Dan armije, svi su u toj zemlji vojnici, čak i oni koji ne nose uniformu…

Moguće je, tumačio je, i trajno ostati u Sjevernoj Koreji ako se zaljubite u lokalnog momka ili djevojku.

Ondje čak za takvo što ne traže novac, kao što je bivši turkmenski diktator - Kim Jong Ilov pokojni pandan Turkmenbaši - od stranaca koji su odlučili oženiti Turkmenke zakonom tražio onoliko zlata koliko su mladenke teške.

No nitko nas nije upozorio da nećemo imati puno prilika miješati se s lokalcima. Na raspolaganju imamo četiri, pet vodiča-prevoditelja i vozača autobusa koji ne govori nijedan jezik osim korejskog. Sav kontakt s domaćima možemo ostvariti samo preko njih, i uzdati se samo u njihov prijevod.

- Nemojte zaboraviti da niste obična turistička grupa, nego službena prijateljska delegacija države i režima. Tako se trebate i ponašati cijelo vrijeme - brujalo nam je u glavama. Iz pogleda suputnika još se nije do kraja dalo pročitati što doisya misle, ali iz nekoliko zabrinutih uzdaha moglo se zaključitiu kako nikome nije do njegovanja posebnog prijateljstva s jednim od najokrutnijih režima na svijetu.

  • POZDRAV VELIKOM VOĐI; DAN 1

Na pekinški aerodrom stigli smo gotovo 4 sata prije leta. Air Koryo - službeni državni avio-prijevoznik - tri puta tjedno leti na liniji Peking-Pyongyang, dva puta iz Pyongyanga za kineski Shenyang  i jednom tjedno za Vladivostok u Rusiji. I to je sve.

Postrojili su nas pred šalter za prijave: prtljagu smo poredali u pravilnu liniju, kovčeg za kovčegom, torbu za torbom, predali putovnice i strpljivo čekali da nam vrate boarding-propusnice.

Muvali smo se po aerodromu, satima čekajući polazak. Naposljetku su nas ukrcali u Iljušin 62, konstruiran početkom '60-tih, koji danas najviše koriste Kubanci, a koliko vidim i njihova azijska socijalistička braća.



Let traje oko sat i pol. Stjuardesa, u tradicionalnoj korejskoj nošnji od balon-svile, sjela je na prazno sjedalo kraj mog suputnika i počela razgovor. Netipično, jer sjevernokorejske žene su uglavnom povučene, rijetko se sreću u barovima, a koliko su nam objasnili, gotovo nijedna ne podliježe "muškim" porocima - alkoholu ili cigaretama.

- Odakle ste? - bilo je njezino prvo pitanje tijekom polijetanja.

- Imate li djece? Jeste li oženjeni? - pitala je dalje, a kad je zadovoljila znatiželju iznenada je upitala:

- A što mislite o našem velikom vođi?

Umjesto odgovora čulo se neko zamuckivanje, opet neka nova la-, u najboljem slučaju poluistina. Za ljude koji već generacijama žive u toj psihotičnoj diktaturi adekvatnog odgovora nema.

- To je svakako jedan velik čovjek - upitani je napokon iscijedio iz sebe. Srećom, zrakoplov je već dosegao potrebnu visinu i stjuardesa je morala za poslom: udijelili su nam carinske formulare s pitanjima koliko ostajemo, tko nas uvodi u zemlju, gdje ćemo odsjesti, nosimo li kamere, računala, mobitele, pornografiju, ili mass-propagandu.

Prije slijetanja čujem Alejandrov glas kako euforično tumači članovima delegacije koji sjede oko njega da "smo mi još uvijek u ratnom stanju", pri čemu je zamjenica "mi" označavala DRK.

Sad već odjeven u zeleno odijelo nalik na sjevernokorejsku vojnu uniformu, u avionu se potpuno preobrazio: od blagoglagoljivog tipa s brojačem novca postao je službeni glasnogovornik Sjeverne Koreje.

Tek smo sletjeli, a Španjolac je već vikao kako je u nekom smjeru zabranjeno snimanje. U smjeru koji je pokazivao, nasuprot aerodromske zgrade, nije bilo ničeg osim smeđe zemlje. Sama zgrada, ni puno veća ni atraktivnija od zagrebačkog Plesa, prema nekom tajnovitom pravilu, smjela se snimati. Ali na njoj je stajao ON.

Vrijednost domaće valute jedna je od strogo čuvanih tajni - najpoželjnije je da plaćate u eurima, ali trgovci neće odbiti ni kinesku, japansku ili američku valutu
Veliki vođa Kim Il Sung pozdravlja sve koji slete na njegov teren. Kamere škljocaju kao lude - zapravo bezveze, jer njegovo lice pratit će nas kao lice Orwellovog "velikog brata" kamo god se okrenemo, kud god pogledamo, gdje god da stanemo…

Carinska je procedura relativno ležerna. Nema pretresanja prtljage, ne čini se niti da svaki kovčeg prolazi kroz rentgen, a na pokretnoj traci voze se kutije s kineskim plazma-ekranima i jutene vreće s međunarodnom pomoći. Plazme su očito namijenjene višim, a ono skriveno u jutenim vrećama, nižim slojevima.

- Ubacite svoj mobitel, molim - govori nam Alejandro stojeći s otvorenom vrećicom s one strane carinske kontrole. Poslušno ubacujemo aparate iz kojih smo prethodno izvadili memorijske kartice. Sve je to zapravo besmisleno, jer Sjeverna Koreja nema mobitel mreže a na samim aparatima vidi se imaju li mogućnost satelitskog spajanja. No, mobitelima se može aktivirati eksplozivna naprava - glasilo je jedno od objašnjenja tog čina.

Pomakli smo satove na lokalno vrijeme i oko tri popodne upoznali svoje vodiče.

Sva trojica su nam se predstavila kao "Lee". Morali su dobiti imena za lakše razlikovanje. Nice-Lee je bio najmlađi i nekako najotvoreniji za pitanja. Probab-Lee je u većini slučajeva duge korejske odgovore jednostavno prevodio jednom riječju - možda, moguće je ili vjerojatno. Treći, Bruta-Lee svoj  je nadimak zaradio kad se okrutno obrušio na jednu prodavačicu koja je istaknutom cijenom na svojim proizvodima potakla naše pitanje o dvostrukom tečaju.

Ukrcali su nas u autobus japanske proizvodnje i povezli prema gradu.

I dalje nam nisu govorili ništa o itinereru. Gledali smo pustopoljinu i zapuštenu prugu dok smo prolazili 20-ak kilometara udaljenosti od zračne luke do centra grada.

Želimo li, možda,  prvo pozdraviti Velikog vođu?

Naravno. Alternativa ionako ne dolazi u obzir. Zaustavili smo se pored golemog, 30 metara visokog, brončanog kipa Kim Il Sunga ž kojeg je njegov sin, posthumno proglasio vječnim predsjednikom - podignutog na brdašcu Mansu, usred grada. Dvije mlade žene u obližnjem kioščiću za pet eura izrađuju bukete svježeg cvijeća. Ne primaju domaću valutu.

Strancima je korištenje sjevernokorejskog wona strogo zabranjeno, kao i njegovo eventualno iznošenje iz zemlje. Sve se može platiti u eurima, kineskim juanima, dolarima, ili čak japanskim jenima, unatoč narodnoj mržnji prema "američko-japanskim imperijalistima".
Tečaj je, doduše, sporan: ponegdje dolar cijene jednako kao euro, odnosno deset kineskih juana - što nema veze s međunarodno priznatim tečajem.

Ostavljam tih pet eura za tri cvijeta povezanih u buketić zamotan u prozirni celofan koji spuštam kraj predimenzioniranog stopala velikog vođe.

Grupa se poredala ispred spomenika i u strogoj tišini, na Alejandrov znak, učinila duboki poklon: 45 stupnjeva iz kukova, pogleda uprtog u tlo.

Navodno je nekome rečeno kako je zabranjeno snimati samo dio statue, kako se mora snimiti cijela. Ipak smo napravili taj "prekršaj" i snimili Kim Il Sungov "big-foot".

Vodiči su postali nervozni čim smo se malo raštrkali oko podnožja kipa. "Idemo, idemo" - stali su nas pozivati i hvatati i okretati one koji su velikom vođi okrenuli leđa i zagledali se u grad.

Pred nama se pružao pogled na goleme betonske "mamutice" poredane u pravilne blokove, široke aleje i bulevare na kojima nije bilo gotovo nikakvog prometa.

Ukratko, jedan pretjerani Novi Zagreb ili, recimo, splitske Pujanke.

Glavno obilježje grada ogroman je, nikad završen, hotel u obliku rakete koji su počeli graditi sredinom '80-tih kad su se ponadali da će dijeliti domaćinstvo ljetnih Olimpijskih igara s Južnom Korejom. Kad su saznali da se to neće dogoditi, gradnja je zaustavljena. U 11 dana nikad nas nisu provezli blizu te čudovišno ružne građevine, ali su nas stalno uvjeravali da se preuređuje.

Na vrhu hotela se koči veliki kran - onako kako je ugrađen prije dvadesetak godina.

Rudar zaradi više od šefa jer teže radi i češće haba odjeću, tvrdili su nam
Kad si u Rimu, budi Rimljanin, a kad si u Sjevernoj Koreji - poslušno klimaj glavom na svaku glupost koju čuješ. Čak i kad te uvjeravaju da radnik u rudniku zarađuje više od svoga šefa jer "radi teži posao i češće haba garderobu".

Doveli su nas u Sosan hotel, jedan od tri gradska hotela u koji se uobičajeno smještaju stranci - drugi je luksuzni Koryo hotel u strogom gradskom središtu, što je, vjerojatno, procijenjeno kao preopasno jer bismo se mogli iskrasti i sami tumarati ulicama, dok je treći, za svaki slučaj, izoliran na otočiću rijeke Taedong i zove se Yanggakdo International Hotel.

Naš, Sosan, smješten je malo van grada, u nekovrsnoj rekreacijskoj zoni, među sportskim dvoranama i kraj neke livade nad kojom piše da je Pyongyang golf teren.

S druge strane hotela bila je tvornica (nismo doznali čega) gdje su radnike svakog jutra, oko sedam, iskrcavali iz otvorenih kamiona.

- Večerat ćemo u restoranu broj 1, ondje se sastajemo svakoga jutra - rekali su nam dijeleći ključeve soba. Na večeru ne smijemo kasniti jer nas dolazi pozdraviti drug Ryu Sung Rim, direktor europskog odjela Komiteta za kulturnu suradnju sa stranim zemljama.



Drug Rim, unatoč funkciji na kojoj se nalazi, ne govori strane jezike. Ima prevoditelje. Ustao je i rekao nam kako je neopisivo sretan što smo došli baš u travnju, kad je ne samo rođendan velikog vođe, već i dan njihove Armije bez koje ne bi bili ovako sigurna zemlja.

- Naravno, primijetit ćete da prolazimo kroz neke poteškoće koje ćemo uskoro nadvladati jer imamo vodstvo koje zna što radi - zaključio je drug Rim, a Alejandro poveo aplauz.

Nakon govora slijedio je susret s nacionalnom kuhinjom: konobarice su iznosile po nekoliko tanjura s raznim jelima, neobično složenih. Prvo kupus u ljuto-kiselom umaku, popularni "kimči" za koji tvrde da je "jedno od pet najzdravijih jela na svijetu", ne navodeći, naravno, koja su preostala četiri.

Hrana koju su nam servirali bila je ukusna, no temperatura je bila nešto na što se nismo navikli do samog kraja: hladni krumpir i riža, zagrijani svježi krastavci, pohana jaja, mlaki odresci od mljevene piletine…

U praznom hotelu smo zamijetili i juniore nekog lokalnog nogometnog kluba, no oni nisu jeli u istom restoranu kao i mi. Ni naši vodiči. Jeli su s nama samo kad bismo ručali ili večerali u nekom restoranu, ali i tada bi sjedili odvojeno ili na rubu stola.

Prvi dojam o "zatvorenom kraljevstvu" činio se bolji no što smo očekivali. Osim što su nam vrlo jasno dali do znanja da iz hotela smijemo izaći samo do prvog reda drveća, ni deset metara od ulaza. I što je kolega sa španjolskog kanala TV-Cuatro morao je tražiti posebnu dozvolu za jutarnji džoging. 

Dali su mu je, uz uvjet da ne nosi kameru.

- Kako bih džogirao s kamerom? - pitao je ne očekujući zapravo razuman odgovor, zahvalan što su ga uopće pustili da bez pratnje trčkara okolo.
  • DEMILITARIZIRANA ZONA; DAN 2

Okupljamo se u lobiju hotela. Tek danas shvaćamo koliko smo, kao "lijeni Zapadnjaci" limitirani i ograničeni - većina je zakasnila na doručak jer se probudila u posljednji tren. Mobiteli s budilicama što funkcioniraju i bez gsm-mreže ostali su u Alejandrovoj najlonskoj vrećici na aerodromu.

- Buđenje na hotelskoj recepciji možete naručiti automatski, jednostavnom mehaničkom šifrom iz hotelske sobe - tumače nam prekasno - Birajte 1500, pa četveroznamekasti broj u koliko se sati želite probuditi i čekajte jednolični, potvrdni, signal.

Isprobali smo tu metodu, no već smo sljedećeg jutra ustvrdili da nije "automatska", nego - "poluautomatska". Svi mi, dakako, automatski možemo dati nalog u koliko se sati želimo probuditi, no usko grlo je recepcioner na koga se sruče sve naše narudžbe, pa siroti čovjek, kad shvati da se nas 20 želi probuditi u 7 nikako to ne može izvesti odjednom. Mora, htio-ne htio, 20 puta podići slušalicu i nazvati 20 soba, što u pravilu znači: tko je zadnji nazvao, zadnji se i budi. Kasnije smo mu nastojali doskočiti naručujući buđenje najmanje 15 minuta ranije, no istu su metodu primjenjivali i ostali, pa smo u principu bili na istom.

Akademska se četvrt, međutim, u većini slučajeva tolerirala. Vjerojatno zato što su dobar dio grupe (naročito po odlasku Amerikanaca) činili Španjolci kod kojih vrijeme predstavlja vrlo rastezljivu kategoriju. Naš vođa, doduše, nije taj tip Španjolca. Po onome što mi je ispričao tijekom kratkog odmora na putu prema Panmunjomu ili demilitariziranoj zoni (DMZ) - nakon redovnog služenja vojnog roka u španjolskoj vojsci dragovoljno se prijavio za još jednu godinu, a onda se posvetio njegovanju odnosa sa DRK-om i stekao spartansku disciplinu na koju je i više nego ponosan. 

"Taj luđak je dva puta služio španjolsku vojsku", šapnuo mi je kasnije i njegov sunarodnjak, također s Kim Il Sungovom značkom za reverom, u nastojanju da donekle opravda prijateljevu, svakim danom rastuću, autokraciju.

Autobus nas vozi "autocestom" - u stvari je posrijedi avio-pista jer između dvaju smjerova trotračnog autoputa ne postoji stvarna ograda, već samo linija zelene trave - prema jugoistoku zemlje.

Prolazimo pored rižinih polja, u daljini je željeznička pruga po kojoj ljudi šetaju (prvi vlak u tom smjeru prošao je prošloga tjedna kad je Sjeverna Koreja, željna ujedinjenja s Jugom, dopustila - eksperimentalni - željeznički promet) te sporedne ceste  na našu pistu - nemaju izlaz.

Na većini tih sporednih puteva, kraj kojih prolazimo kao u nekim paralelnim svjetovima, vidimo rampe i stražare - "No pictures", upozoravaju vodiči - Pitamo koja je funkcija te straže.

- Čuvanje prometa - kratko će domaći, ali na naše inzistiranje proširuju odgovor tako nespretno da zvuči još nesuvislije:

- Ulazimo u demarkacijsko područje gdje je prirodno da je sloboda kretanja limitirana, objasnio sam vam da je ova zemlja u ratu, što mislite: kako bi izgledalo da ovuda ljudi idu kako žele, kad svake sekunde može početi napad?

Smijem se. Ne mogu si pomoći.

Stižemo do famoznog DMZ-a. U turističkim vodičima stoji kako  je riječ o posljednjem "živućem spomeniku hladnoga rata". Ta je granica, na 38. paraleli, utvrđena još sporazumom na Jalti - kada je, s istim fatalnim posljedicama, i Njemačka podijeljena na "sovjetsku" i "američku" zonu - pri čemu je Sjever, naravno, pripao komunistima, a Jug - kapitalistima.

Korejski poluotok još je otprije - a do 2. svjetskog rata pod okupacijom su ga držali Japanci - geopolitički podijeljen na sjeverni dio, planinski, s razvijenom industrijom i bogat rudama, te južni, ravničarski, dio pogodan za uzgoj hrane. Poslijeratna politika podijeljenosti nije se dopala Korejama, ali isto tako nijedna nije htjela prihvatiti politički ustroj susjedne. Nitko danas ne želi priznati da je ispalio prvi metak, ali po onome što su nam u DMZ-u ispričali:

- Američki imperijalisti na jugu su ustrojili marionetsku vladu, dok je na sjeveru, na izborima u kolovozu 1948. pobijedio revolucionar i ideološki otac korejskog naroda, naš veliki vođa Kim Il Sung koji je, u nastojanjima da obrani zemlju od američke invazije, skrivene pod okrilje UN-a, poveo hrabri, gerilski, oslobodilački domovinski rat za ujedinjenje zemlje.

Korejski je rat trajao od 1950. do 1953. kad je, nakon više od 180 sastanaka održanih u Pamunjomu - jer je uvjet Sjeverne Koreje za bilo kakve pregovore bio da se odvijaju na njihovu terenu, pa su u to ime i sagrađene barake kroz koje su nas vodali - potpisan sporazum o prekidu vatre. Nikada o miru.

Zbog toga je u Sjevernoj Koreji i danas, više od pola stoljeća kasnije, i dalje na snazi nekovrsno "službeno ratno stanje", a zemljom kao da upravlja vojna hunta.

Biti vojnikom, tvrde nam vodiči, cijeni se više nego biti pukim članom Radničke partije - koju je, kao uostalom i vojsku, i omladinu, i pionire, i zemlju, i sve na toj zemlji uspostavio vječni predsjednik Kim Il Sung - premda su, s ponosom dodaju, svi oni pričuvne snage i u slučaju rata znaju se ponašati u skladu s paralelnom, vojnom, hijerarhijom.

Prva postaja su barake u kojima su se održavali pregovori između Sjeverne Koreje i, s njihova kuta gledanja, ostatka svijeta.


U prvoj nam pokazuju maketu poluotoka i, pokazujući centralna žarišta u pojedinom trenutku, pričaju stratešku priču o njihovom oslobodilačkom domovinskom ratu.

Uzmemo li, samo primjera radi, sve one partizanske mitove i legende kojima su nas hranili od 1945. do pada Berlinskoga zida, te im pridodamo sve ono što smo slušali uoči, tijekom i neposredno nakon našeg Domovinskog rata - sve to skupa nije ni do koljena pričama koje u Demokratskoj Koreji naizust govore svi: od najmlađeg pionira do najstarijeg "revolucionara".

Puštaju nas u malenu suvenirnicu gdje možemo kupiti pamflete i knjižice o DMZ-u. Odreda mirišu na vlagu, a sva izdanja objavila je "Izdavačka kuća Korejske Narodne Armije" pod egidom: "Pobijmo agresore US-imperijalizma, zaklete neprijatelje korejskoga naroda" ("Wipe out the aggressors of US imperialism, the sworn enemy of the Korean people!").

Kupujem nekoliko pamfletića za privatnu kolekciju, a kako prodavačica nema za uzvratiti razliku do pet eura uvaljuje mi paket, navodno najzdravijeg slatkiša na svijetu - želea od ginsenga. Ginseng je, uz rižu, vjerojatno jedina jestiva namirnica koja uspijeva na Sjeveru. Ima ga u svim oblicima: u alkoholu, sušen u vrećicama, u medu, u sirupu, u granulama za čaj, u želeu, svjež iz zemlje, nasjeckan na prutiće, kolutiće, štapiće… Svejednako je neukusan.

Želeom sam nudila gotovo sve suputnike i čini mi se da su ga jedino Leejevi progutali s lakoćom. Svi ostali prežvakavali su ga i prežvakavali dok smo se vozili dva kilometra dalje, prema pravoj liniji razgraničenja.

Uska cestica usječena u betonski klanac, a s obje strane stoje goleme betonske gromade:

- U slučaju napada, samo ih gurnu dolje da zaustave tenkove - govori mi brazilski kolega.

Motrim pažljivije: umjesto minskog, sjevernokorejci su napravili "betonsko" polje - nema šanse da onuda prođe ijedan tenk. Oba kilometra duljine linije razgraničenja temeljito su, poput mrvica što ih je Ivica iz Andersennove bajke bacao da nađe put kući, pobacali kamene gromade. Vjerojatno ima i mina. A ispod svega su - tuneli.

- Pa što mislite, tko je Vijetnamcima pomogao da dobiju rat? - pitaju i kao da je posrijedi pitanje za milijun kuna čekaju da netko izgovori točan odgovor: - Demokratska narodna republika Koreja.

- Točno! Mi smo prvi američke imperijaliste nadmudrili tunelima: kopali smo ih i kopali, dok nismo sagradili dvije Koreje: vidljivu, nadzemnu, i nevidljivu, podzemnu. Obje su jednako snažne i pokretljive.

Izlazimo pred zgradu konstruiranu očito u novije vrijeme.

Solidna konstrukcija od armiranog betona u snažnoj je suprotnosti s drvenim vojničkim barakama (koje, usput rečeno, imaju po dva jednaka ulaza - sa sjeverne i južne strane po jedan, da se pregovarači ne sudaraju na vratima i da, bit će, mogu ući u isto vrijeme) u kojima smo bili ranije. S terase motrimo mrski demokratski Jug: nasuprot je tek nešto atraktivnija zgrada od ove u kojoj stojimo i dva tornja za zastave. Sjeverni je nekoliko metara viši - što je dovoljno za buđenje nacionalnog ponosa u srcima naših vodiča.



Vode nas i u jednu od kućica koje se nalaze na samoj granici, koliko sam shvatila - a priznajem da mi je od sve te vojske, "američkih i japanskih imperijalista", pobrajanja mrtvih duša, kuknjave o razdvojenim obiteljima, razorenim selima, humanom preseljenju... malo popustila koncentracija - u njima je najveća fora to što ako sjednemo na stranu stola koja gleda na vrata kroz koja ulazimo znamo da se teoretski nalazimo u Južnoj Koreji.

Prilazimo im, a iz susjedne južne zgrade istrčavaju vojnici s foto-kamerama. Novi sudar svijetova: Sjevernokorejci u strogim uštirkanim uniformama sovjetskoga tipa stoje poput postojanih kositrenih vojnika, a iza njih, gotovo raskalašeni, istrčavaju Južnjaci, s Ray Ban naočalama kakve je Tom Cruise nosio u filmu Top Gun, u naoko udobnijim maskirnim uniformama također američke proizvodnje.

- Glume, oni se ne smiju fotografirati, a uvijek to rade kad mi dođemo s nekom grupom. Oni sad slikaju vas - slušali smo prijevod vodiča, ne znajući znači li to da im trebamo pozirati ili se skriti.

Turističke grupe i posjet DMZ-u koordiniraju, navodno, međunarodne UN-ove snage, kako se putnici sa sjevera i juga ne bi susretali.

Obilazak DMZ-a završava, naravno, pred spomenikom "velikom vođi", točnije - njegovu posljednjem potpisu. Da: spomenik njegovu posljednjem potpisu podignut je nedaleko od granice kako bi vojnike podsjećao da zemlja još nije ujedinjena.

Slušamo dosadnu statistiku kakvom će nas bombardirati čitavo vrijeme: spomenik je visok toliko, dug toliko, a širok toliko. Počeli su ga graditi tada, završili tada. Oko njega su zasađene 82 magnolije jer je veliki vođa - pogađate?! - umro s 82.

- Nije umro, napustio nas je ("He is not dead, he passed away") - diskretno je ispravio moju nekorektnost u izražavanju jedan od Leejeva.

Na povratku primjećujemo kako unutar DMZ-a postoje neke zgrade. Za vojnike?

Dijelom. No, ondje, doslovno između dvije vatre, živi i oko 200 obitelji koje se bave poljoprivredom. Nitko se ne usuđuje pitati jesu li sami odabrali ondje živjeti ili im je tu uslugu učinila država.

- Obradivog tla je malo i moramo koristiti svaki pedalj. Zato su farmeri ovdje. Uzgajaju ginseng i rižu - priča Nice-Lee na putu za Kaesong.

Naše novo odredište nekadašnji je glavni grad korejskog kraljevstva i otužni memorijalni centar za sjećanje na blistavo povijesno doba kad je poluotok bio jedinstven. Nije nam, naravno, dopušteno ni nosom proviriti na ulicu. Autobus je stao u dvorište nekog hotela, tradicionalne korejske gradnje, i strogo su nas upozorili da neka nam ne pada na pamet išetati iz hotelskog kruga.

Kao priljubljeni na stakleni zid poredali smo se uz prag i snimali ulicu. Ništa posebno: ispred uobičajenog murala velikog vođe smjenjivali su se vojnici, ratari s motikama, lopatama, srpljem, žene pogrbljene pod teškim teretom jutenih vreća u kojima se ne zna što je, biciklisti, djeca... Pogledali bi nas i, redom, ubrzali korak. Netko iz grupe šapatom je govorio da je negdje čitao kako su domaći seljaci "svjesni da njihove fotografije mogu biti upotrijebljene za medijsku kontrapropagandu", a da se znalo i dogoditi da osoba čije se lice pojavi na stranicama nekog svjetskog magazina naprosto nestane preko noći. Je li to istina? - Nikad nećemo sa sigurnošću znati.

Kako bi rekao naš prevoditelj: "Možda je i moguće".

Leejevi su se opet uznemirili kad su vidjeli da je interes za stvarni život u gradu ni 20 km udaljenom od najopasnije i najčuvanije granice na svijetu kudikamo veći nego za razgledanje hotelske suvenirnice, što je bila njihova originalna zamisao.

Uglavnom, svaki put kad bismo tražili da prošetamo gradom, parkom, šumom, brisanim prostorom, bilo gdje... u pravilu bismo završili u kakvoj suvenirnici.

Ne bi to, možda, ni bilo toliko strašno da u toj Koreji postoje neki suveniri. Ali kad vidite jedne - vidjeli ste sve. Grupa se nadala da će se moći kupiti šalice ili majice s likom bar jednog predsjednika, no to se ondje smatra svetogrđem - u ozbiljnom ste prekršaju ako vas uhvate da trgujete značkama ili starim kalendarima koje članstvu dijeli Partija.

Uz ginseng u svim oblicima, nude se precijenjene lutkice od drveta i balon-svile, te bezbroj knjiga i monografija. Nepotrebno je govoriti čijih i o kome. Jedini doista atraktivni suvenir na koji sam naišla bilo je pakovanje dviju teglica "antiradijacijskog meda" što je u jednoj nuklearnoj supersili itekako korisno konzumirati. Na teglici - koju sam, naravno, kupila jer ipak je Krško blizu - lijepo piše da tri žličice meda na dan pomažu "osobama koje rade na nuklearnim poljima ili kraj računala, te onima koji pate od bilokakve radioaktivne bolesti". Ma što god to značilo.

Kad smo se nakon ručka vraćali istim gradskim ulicama kojima smo i došli, zabranili su nam fotografiranje, premda su ga u suprotnom smjeru dopustili.

Leejevi su, sportskim žargonom, zaigrali "aktivnu obranu". Kasnije smo shvatili i zašto: s nama je bio njihov šef koji je odskakao po tome što je u uši ugurao slušalice najnovijeg modela mini I-poda. Original macintoshevog. Nije ga kupio od plaće jer zarađuje, prema onome što je rekao kolegama iz španjolskih medija, oko 3000 wona na mjesec, što je prevedeno u "tvrdu" valutu oko jednog eura. No, za pitanja o tečaju i stvarnoj vrijednosti lokalnoga novca još nije bilo vrijeme.

Tek se upoznajemo, zaboga, a s nama su i Amerikanci koji, iako su u zemlji, ne moraju baš sve čuti. Poštujemo to državno pravo na privatnost, ipak su dečki platili 1500 eura da bi u Sjevernoj Koreji bili tri dana. Pet stotina po danu? U zemlji gdje je plaća srednjerangiranog partijskog dužnosnika - jedan?! I tko mu je onda kupio I-pod? 

Pokušavam o tome pričati s Nice-Leejem dok grupa obilazi Koreo muzej, povijesni park nedaleko Kaesonga u kojem, piše u vodiču, "postoje razni brojni povijesni artefakti", no on me uvjerava da je njegova plaća 100 eura. Kasnije je tvrdio da se nismo dobro razumjeli jer smo usput gledali prve metalne štapiće za jelo nađene na korejskom tlu koji se slabo razlikuju od ukosnica i kopči izloženih u izlogu broj dva.

Naposljetku nas voze istom onom pistom nazad prema Pyongyangu. Nakon, otprilike jedan sat vožnje kroz pustopoljinu, šestotračnom autostradom na kojoj smo ukupno izbrojali četiri automobila i najmanje sedam "check-pointa", stajemo radi nečije nužde. I tad se dogodila jedina istinska koincidencija na putu - za sve ostale događaje ostao je mutni nejasni dojam da su na neki način namješteni, režirani - pored nas se pojavila žena s drvenom, rukom rađenom metlom.

- Njezin je posao da svaki dan pomete autocestu? - naivno pitam nekog Leeja, a on mi još naivnije odgovara da joj to nije posao nego - želja.

- Ona volontira. Znate, u našoj zemlji živimo po Juche filozofiji koja podrazumijeva stalno ulaganje u sebe. Zato se nakon redovitih poslova često bavimo volonterskom edukacijom ili radom.

Među volonterima skrivenima u unutrašnjosti zemlje navodno je i oko 200.000 političkih neistomišljenika, no oni volontiraju u drukčijim uvjetima. Ne mogu reći kakvim, jer nisam osobno svjedočila, ali u odnosu na njih ona teta koja mete autoput zacijelo svaki dan zahvaljuje  Komitetu što je dobila tako lak volonterski zadatak.



- Večeras idemo na party - obavijestili su nas pred hotelom.

Diplomatski klub u Pyongyangu, smješten u bivšoj rumunjskoj ambasadi, otvoren je samo za nas. Jedina su zabava karaoke s najnovijom ponudom pjesama iz ranih '80-tih. I to pažljivo biranih - uglavnom ljubavnih, a najveći je hit "Welcome to the hotel California".

Da boca vodke nije koštala svega 3 eura, atmosfera bi vjerojatno bila jače uštogljena. Ovako se Alejandro razgalio i iz sveg glasa revao "O sole mio", a dvojica Amerikanaca su se tukla oko mikrofona dok napokon nisu u duetu otpjevali "Hey Jude".

Razgovor s konobaricama koje, budući da rade isključivo sa strancima, znaju relativno dobar engleski začas je bio prekinut.

Čim sam se s djevojkom upustila u bezazlenu konverzaciju tipa: "Izlazi li se kod vas više petkom ili subotom?" neki je Lee već bio tamo i odgovarao umjesto nje. Taj tip kontrole nisam uspjela prihvatiti, čak sam se i žestoko posvadila s vodičem koji je tvrdio da mu posao ne podrazumijeva uhođenje i strašno se uvrijedio kad sam rekla da mu ne vjerujem.

U svakom slučaju, Sjevernokorejci češće izlaze subotom. Ili su mi bar tako preveli. 

  • PIKSELIZACIJA OMLADINE; DAN 3

Mamurni od sinoćnje zabave, za "dobro jutro" idemo u njihov Kumrovec - rodno mjesto "najvećeg sina njihova naroda". Bez narodnosti. Dočekuje nas golem red ispred dviju koliba. Naši vodiči čine manevar zbog kojeg smo se, kao stranci, osjećali neugodno svaki put u sličnoj situaciji: razmiču domaće i prave mjesto da nas puste izvan reda. Domaći se, naravno, ne bune. Oni mogu čekati: hranu, struju, toplu vodu, mjesto pred krevetićem u kojem je spavao Kim Il Sung, trenutak u kojem se mogu nakloniti njegovu truplu, autobus koji se pokvario, što god. Njima kao da je svejedno.



Mlada Korejka prepričava legendu o djetinjstvu vječnog predsjednika. Izmislili su je Sovjeti, no sukladno Goebbelsovom načelu, nakon tisuću ponavljanja priznata je kao istina: "Roditelji Kim Il Sunga umrli su dok je on još bio dječak i ostavili ga baki i djedu. Djed je malome Kimu bio glavni uzor. Prenio mu je istinsku ljubav prema domovini. Nije mu bilo ni četiri godine kad je, na ovom stolu", pokazuje voditeljica, smrtno ozbiljna, "napisao: Živjela neovisna, ujedinjena Koreja i smrt japanskim okupatorima."

Bili smo zadivljeni - tako malen, a tako pametan. Naravno, bilo kakvo logičko propitivanje mita nije preporučljivo: vodiči drhte od iskrenog uzbuđenja, domaći posjetitelji samoinicijativno se (ili trenirano?) svrstavaju u četverored, a cijeli obilazak nekadašnjeg sela - u kojem je danas samo Njegova kuća - prolazi uz snažan mitološki naboj: "Ovdje je rođena revolucija, bez Kim Il Sunga sudbina korejskog naroda bila bi crna, on nam je rasvijetlio put i podario nasljednika bez kojega bismo i danas srljali u mraku."

Izjave koje slušamo sastoje se isključivo od fraza. Ipak, čini nam se da indoktrinacija na domaćem jeziku sadrži više podataka, tekst koji nam prevoditelji govore u pravilu je najmanje 30 sekundi kraći od izvornog.

Nakon obilaska koliba voze nas na drugo, povijesno iznimno važno mjesto. Na trgu gdje je Kim Il Sung proglasio oslobođenje od japanskih imperijalističkih okupatora, pošto se 1945. godine vratio iz kampa u Sovjetskom Savezu, podignuta su Trijumfalna vrata. Ista kao pariška, samo veća - hvale se vodiči, a mi poslušno klimamo glavama. Opet nas guraju u suvenirnicu bez konkretnih suvenira i jako se žeste na svakoga koga vide da zvjera uokolo. Stajala sam i promatrala prazne ulice.

Većina stanovnika su pješaci, koriste se javnim prijevozom, starim autobusima i tramvajima, koji se - barem koliko smo mi vidjeli - nerijetko kvare, ili podzemnom željeznicom koja povezuje istočnu i zapadnnu stranu grada. Tko si može priuštiti - a njih u pravilu i nema tako mnogo - vozi bicikl, a zbog biciklista se razvila i jedna posve paralelna grana sive ekonomije: prvi koraci akumulacije kapitala ogledaju se u likovima koji po cijele dane čuče uz cestu pokraj pneumatskih pumpi. Za nekoliko vam wona napumpaju gume - vi možete do kuće, a oni do hrane.

U najvećem masovnom gimnastičkom sletu na svijetu sudjeluje, tvrde, oko stotinu tisuća pionira i omladinaca. Svaka osoba koju susretnete u glavnom gradu bar je jednom nastupala ili gledala Arirang
Potom nas vode i na vožnju podzemnom željeznicom. Tuneli kojima se odvija promet nalaze se oko stotinu metara pod zemljom. "Ovo je ulaz u naš podzemni svijet", govore vodiči, izbjegavajući konkretan odgovor na pitanje koliko stoji vožnja i možemo li dobiti vozne karte - u njemu imamo sve što nam treba, od bolnica do kinodvorana.

Naravno, strancima je kretanje podzemljem ograničenije nego kretanje po površini. Ne postoji nitko tko je vidio više od te dvije stanice metroa: prvu i drugu. Podzemlje Pyongyanga građeno je kao nuklearno sklonište za oba milijuna stanovnika, koliko grad ima. Može se prigovarati svemu, osim činjenici da su doista spremni za napad. Ljudi koji se koriste metroom ne razlikuju se od pješaka.

Jednako su neugledno odjeveni, nose jednake vreće na leđima, dahovi im mirišu na isti alkohol od riže i isto reagiraju kad im pristupi stranac. Promatrala sam nekolicinu domaćih kako čitaju zidne novine. U kadar mi je ušao španjolski TV reporter koji je prevoditelja uzalud pokušavao namoliti da razgovara makar s jednom osobom. Gledala sam kako mu neki djedica maše u objektiv, sve dok ga vodič - a domaći su ih, vjerojatno prema odijelu i stavu, prepoznavali kao članove Komiteta - nije zaustavio pogledom. Svega je toga bio svjestan i Jon Sistiaga, jedan od poznatijih španjolskih TV reportera s višestrukim iskustvom ratnog izvjestitelja.

"Zašto nitko ne želi odgovoriti na moja dva pitanja?", inzistirao je. "Zanima me odakle idu i kamo odlaze, to je bezazleno, ne mislim ih pitati što misle o nuklearnom programu zemlje. Na kraju ću još povjerovati u onu mrsku laž da Sjevernokorejci ne smiju pričati sa strancima, ali to nije istina, zar ne?" provocirao je, sam isprovociran objašnjenjem kako su svi stanovnici Sjeverne Koreje "suviše sramežljivi".

Naposljetku su mu priveli neku djevojku koja je, prema prijevodu, radnica u tvornici tekstila, uhvaćena u satu pauze za ručak kako od zaručnika juri prema prijateljici s kojom će podijeliti užinu i vratiti se na rad. I zašto je bilo toliko bolno pustiti kameru da to snimi?

Sredovječni muškarac pred zidnim novinama na moj je upit rekao kako upravo čita tekst o ruskom nuklearnom naoružanju, no detalje nisam čula iako su me zanimali. Čim je stigao vagon, utrčao je u njega, premda se isprva doimalo kako na toj stanici može stajati vječno ako treba.

Dnevni "intenzivni program" - jer danas je zadnji dan da su Amerikanci s nama, pa je red da vide što više - nastavlja se obilaskom ratnog muzeja. Foaje goleme betonske trokatnice optočen je mramorom. Vodiči ukazuju na detalj koji bi nam zacijelo promaknuo: ako bolje pogledamo mural na zidu, ma gdje stajali, činit će nam se da veliki vođa gleda baš u nas. Jeftin optički trik toliko ih je radovao da su skakutali okolo ispred zida, povlačeći nas za rukave i tražeći u našim očima potvrdu da dijelimo s njima taj užitak.

U podrumu muzeja bilo je, pak, toliko hladno da smo ženu koja dolje radi kao nekovrsni putokaz zatekli u zimskom kaputu s rukavicama. Naša je voditeljica, pak, prepričavala povijest svakog izloška, a riječ je uglavnom o američkom naoružanju koje su Sjevernokorejci zarobili tijekom prošloga stoljeća.



"Ovo su letjelice američkih imperijalista koje je srušila ženska brigada za uništavanje zrakoplova lakim naoružanjem. Ovdje je podmornica s koje je jedan naš kolega koji radi u muzeju ispalio dva torpeda u neprijateljski brod US-imperijalista. A ovdje je i naše drvo heroj...", nabrajala je žena, sve dok se nismo zaustavili pred pougljenjenim panjem.

Drvo-heroj?! Pa zašto ste ga sasjekli?

"Eee, nismo mi, nego američki imperijalisti. Oni su na njega bacili napalm jer se pod krošnjom toga drveta moglo skriti deset kamiona s naoružanjem za prve linije" preveli su nam, s tugom i ponosom gledajući u ratne relikvije.

Slijedio je i obilazak špijunskog američkog broda što su ga još 1968. Sjevernokorejci zarobili zajedno sa 83 člana posade i koji im do danas služi kao nepobitan dokaz da su ih "američki imperijalisti" špijunirali i nakon službenog prekida vatre s Jugom. Ne bi to bilo toliko naporno da u svakoj minuti prijevoda ne čujete sintagmu o "japanskim i američkim imperijalistima", i da sve to skupa nije toliko ozbiljno.

Kim Il Sung je sa 4 godine napisao: 'Smrt japanskom imperijalizmu'
"Imao sam 28 godina kad sam zarobio ovaj brod", priča mornarički časnik koji od '68., kad se događaj zbio, ne radi drugo nego istu priču prepričava posjetiteljima zainteresiranima za hladnoratovsku špijunažu.

Navečer, za opuštanje, odlazimo na stadion May day (u prijevodu - "Prvomajski"). Ondje ćemo pogledati sat i pol priredbe Arirang. Na masovnom sletu sudjeluje, prema vodičima, 100.000 ljudi. Publike je upola manje - koliko stane na jednu tribinu.

Dočekuje nas prazan travnjak i puna susjedna tribina. Na njoj su školarci s komadima obojenog kartona: njima će prikazivati scene iz herojske korejske povijesti, ali i željene budućnosti, a - prema potrebi - pretvarat će se i u projekcijsko platno. Kad kartone okrenu na bijelu stranu i približe jedan drugome, omladinci se pretvaraju u - piksele.

Za to vrijeme na terenu je počeo spektakl: sat i pol predstave koja simbolično pozdravlja revoluciju i prikazuje želju za ujedinjenjem Koreja kulminirao je kad je pred publiku istrčalo najmanje tisuću mališana u kostimima - jaja.

"Jaja simboliziraju našu pobjedu nad glađu", sljedećeg mi je dana tumačio neki Lee. "Sad imamo farme i dovoljno hrane za sve naše građane."

Pitanje kako to da su onda sjevernokorejski dječaci najmanje 10 cm niži i po barem pet kilograma lakši od svojih južnjačkih vršnjaka isprva se pravio da ne razumije. A kad je shvatio, nasmiješio se široko i rekao: "To su samo glupe imperijalističke laži. Pogledajte oko sebe, mislite li da ovdje itko gladuje?"

Pomislila sam na one volontere koji čeprkaju po gradskim parkovima, pogledala duboko u njegove oči i - odustala od čekanja na odgovor.

Željka Matković

Izdvajamo