Što je problem?
Problem je da je financiranje znanstvenih istraživanja kod nas 0,73 posto BDP-a, dok je taj postotak u EU ide od dvostrukog (Slovenija, Češka, ili Estonija) do četiri ili pet puta većeg postotka (Finska, Švedska, ili Danska) ( izvor). Kad se za to pita ljude bliske ministarstvu znanosti, oni uvijek promrmljaju nešto tipa da to je doista tako i da treba povećati iznos, ali da ne žele davati više novca dok se ne pronađe način kako da oni dobri, pametni i marljivi doista i dobiju sredstva kako se ne bi financiralo zle, glupe i lijene.
Zvuči kao da ima logike, zar ne? No, utvrditi tko su malo jače pametni i marljivi od onih drugih nije tako jednostavno kako se nekom (razumnom) izvan sustava znanosti čini. Naime, tu nije samo stvar tko je pametan a tko nije, nego i bavi li se taj netko nečim korisnim (što može imati primjenu), ili se možda bavi nečim perspektivnim (što mi u našim uvjetima i s našim resursima možemo raditi). A neki se možda ne bave ničim primjenjivim ili perspektivnim, ali to čime se bave svejedno ima značajnu društvenu ili kulturološku vrijednost. I, naravno, ostaje pitanje tko će to sve procjenjivati. Nije to pitanje kako izmjeriti kvalitetu znanstvenog rada - to se radi u svim normalnim zemljama pa možemo pogledati kako to rade gore spomenuti Česi, Slovenci, Estonci, Finci, Šveđani i Danci pa na temelju njihovih modela i njihovog dobrog (i lošeg) iskustva složimo sustav ocjenjivanja koji ima smisla.
Pitanje je kako spriječiti naše stare boljke - da su stvari koje su drugdje iznimke kod nas pravila. Primjerice, kad su znanstvenici za svoje prijavljene projekte dobivali po dvije recenzije - jednu stranu i jednu domaću - pa bi na stranoj dobili najbolje ocijene, a na domaćoj - ne loše, nego najgore moguće. Etičnost, ozbiljnost, korektnost, argumentiranost - to nisu pojmovi koji se koriste u opisu naše situacije. Kako onda u takvom nakrivo postavljenom sustavu organizirati financiranje u kojem će marljivi i pametni prolaziti bolje? Mnogi misle da je to nemoguće dok se ne napravi temeljita reforma. Ja ne mislim tako. No prije nego podijelimo lovu na pošten način, pogledajmo kolika se lova uopće i kako dijeli.
Pogledajmo malo brojke
Donedavno su se znanstvena istraživanja financirala sa 120 milijuna kuna godišnje. Broj ljudi o kojem govorimo je je nešto više od 8000 znanstvenika i asistenata (odoka 5600 znanstvenika i 2600 novaka) koji su trenutno raspoređeni na nešto manje od 2000 projekata. (Izvor: preambula upravo povučenog Nacrta prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju.)
Ako želimo pratiti nama slične zemlje u EU, sredstva za znanost bi se trebala minimalno udvostručiti. Dakle, financiranje istraživanja bi se okvirno povećalo na 240 milijuna. Postoji pitanje za koje vladajući misle da je jako pametno jer oni koji su upitani obično počnu petljati i zamuckivati. Pitanje je: “Kome uzeti da bi se vama dalo?” Mnoge ljude uplaši takva retorika pa smetnu s uma da najčešće zapravo imaju sasvim zadovoljavajući odgovor. Pitate me koji? Ja bih probao s ovim.
“U ovom konkretnom slučaju, u kojem mi u postotku dobivamo upola manje sredstava od Slovenije, Estonije ili Češke, a o Finskoj ili Švedskoj da se i ne govori, to nije pravo pitanje. Pravo pitanje je - tko je uzeo pola, ili tri četvrtine, ili čak pet šestina love za znanstvena istraživanja i razvoj, i na koje urede s jakuzijima i automobile s grijanim sjedalima je to stračio, te kad to misli vratiti. (Vjerojatno nikad, jer u sustavu državnog financiranja “tko je jamio, jamio” vrijedi i dalje iz godine u godinu, kako nakon starih, tako i nakon novih izbora). Ako vi, naši heroji u vladi za koje su mnogi od nas glasali, to niste u stanju promijeniti pa se premijer mora sramotiti po Europskim Unijama kad mora reći koliko dajemo za znanost (a bome i za obrazovanje), podsjetili bismo vas da osim znanstvenih instituta postoji i institut neopozive ostavke, pa neka se ovog ozbiljnog i odgovornog posla primi netko tko razumije što je pravi problem, i ima neku ideju kako se on može riješiti. Hvala.”
(Hint: ako ste glavni pregovarač, ovo mora reći vaš bulldog, a ne vi. Vi ste med i mlijeko i imate puno razumijevanje za njihove probleme.)
Dobili ste lovu - što sad?
Pretpostavimo da se nekom nevjerojatnom kozmičkom slučajnošću tako nešto i dogodilo, pa je znanost dobila adekvatna sredstva. Što sad? To, baš kao crni pojas u karateu, ili doktorat u znanosti, nije kraj priče nego tek početak. Priznat ću vam da osjećam veliki strah ako bi se sva ta poslovična jaja stavila u jednu košaru. Recimo u Zakladu za znanost. Po novom se ona zove Hrvatska zaklada za znanost (ne pitajte), a u daljnjem tekstu je zovem Zaklada. Uglavnom, ta Zaklada bi sredstva dijelila na kompetitivan način.
Kompetitivan znači da će bolji znanstvenici s boljim projektima (idejama) dobiti više, a oni lošiji s lošijim projektima manje. Jedan od voditelja Zaklade rekao je će onih koji će dobiti novac biti 15 posto. Ostalima - nažalost ništa. Ideja je hvale vrijedna. Ozbiljno. Želi se da vrhunski znanstvenici dobiju dovoljna sredstva da mogu raditi vrhunsku znanost - a vrhunska znanost je, da se mi ne zezamo, prilično skupa. No problem s tim je da mi imamo previše možda ne baš jako vrhunskih znanstvenika koji svejedno imaju jako velik utjecaj - od znanstvene zajednice, do politike (što možemo uočiti i ovih dana vezano za cirkus oko povlačenja prijedloga izmjena zakona o znanosti). Dosadašnje iskustvo nam sugerira da će mnogi od njih pronaći način se nađu u tih 15 posto. Ako tih igrača ima više od 15 posto, onda bi bilo bolje da tu lovu nismo ni dobili.
Da bi se izbjegao takav neveseli, ali zato očekivani, razvoj događaja, možda ne bi bilo loše da se sva ta lova ipak ne stavi u istu košaru. Dobro, u koliko košara onda? Hmm... kompetitivnost je u znanosti jako važna pa je dobro da značajan dio novca dobivamo natječući se s kolegama. Jedna košara neka ide u Zakladu - kakva je da je (i kakvi god mi da jesmo). Nadalje, bilo bi dobro da se dio novca daje bez obzira na uspjeh u tom natjecanju, nešto kao zaštita od pretjeranog muljanja onih igrača. Tako bi druga košara mogla sadržavati sredstva koja su jednaka za svakog u sustavu - popularno (zapravo, nepopularno) to zovemo glavarine. Treća košara bi opet bila kompetitivna, jer je kompetitivnost stvarno ako važna, ali tako ta je taj dio potpuno izvan kontrole onih naših igrača. Recimo da se tim novcem nagrade objavljivanja radova u vrhunskim znanstvenim časopisima. Ostanimo zasada na te tri košare pa stavimo u njih, zbog jednostavnosti, jednake iznose. Kao u dječjem matematičkom zadatku - imate tri košare s po 80 milijuna kuna u svakoj. Kako to što kvalitetnije raspodijeliti znanstvenicima?
Glavarine za svakoga
Zloglasne glavarine su prilično jednostavne pa da možda da krenemo s njima. Imamo 80 milijuna kuna i oko 8000 znanstvenika i asistenata - svaki dobiva oko 10 tisuća kuna godišnje. OK, ovo nije bilo teško.
Možda ne bi bilo loše pojasniti na što se zapravo troši taj novac (i sav drugi o kojem pišem u ovom tekstu). To trošimo na kupovanje i održavanje znanstvene opreme (računala, detektori, akceleratori i razni drugi visoko-sofisticirani uređaji) i potrošnog materijala (kemikalija za kemijske i biološke analize), sudjelovanja na znanstvenim skupovima i ljetnim školama, školarine za doktorske studije znanstvenih novaka, troškove publiciranja znanstvenih radova i još gomilu stvari nužnih za rad, a koje bi možda trebalo financirati iz nekih drugih izvora (od bijele ploče i pripadajućih flomastera, do radnog stola i pripadajućeg stolca).
Nagrade za objavljivanje radova
Nagrade su nešto kompliciranije jer je važno da bolji dobiju više, manje dobri manje, a oni koji nisu napravili ništa - da to i dobiju. Uspješnost znanstvenog rada u većini znanstvenih disciplina mjeri se objavljivanjem znanstvenih radova. Pogleda se sve što su naši znanstvenici objavili u zadnjih godinu dana i oni koji su objavili u vrhunskim časopisima dobiju više od drugih.
Evo konkretnog prijedloga. Recimo da se sve podijeli na tri hrpe po otprilike 27 milijuna kuna (pedantniji će primijeti da to u zbroju daje 81 milijun - jedan mali bravo za njih). Oni čiji radovi su objavljeni u časopisima s najvećim impakt faktorima - recimo 15 posto najboljih - dobije prvu trećinu love. To bi po čovjeku bilo otprilike 22 tisuće. Oni čiji su radovi objavljeni između prvih 15 i prvih 45 posto dobiju drugu trećinu. Po glavi ispadne oko 11 tisuća. Treću trećinu dijele oni čiji su radovi između 45 i 90 posto. Ti će se morati zadovoljiti sa oko 7 tisuća godišnje. Zadnjih 10 posto ne dobiva ništa. Iako je ovo nagrada, i taj novac se troši za znanstvena istraživanja. Između ostalog - kao kompenzacija za nekad stvarno neugodno skupih troškove publikacije koji znaju biti i više tisuća kuna po jednom znanstvenom radu (čak i kad nema grafova u boji).
No to nije sve. Neki znanstvenici objave svoje, zapravo sasvim solidno istraživanje, u časopisu s relativno malim impakt faktorom. Neki objave i veći broj takvih radova godišnje. Da bi se to uzelo u obzir, osim impakt faktora, ne bi bilo loše gledati i ukupnu citiranost radova. Recimo u zadnje dvije godine - što je period u kojem se računa i sam impakt faktor. (Impakt faktor je omjer citiranih i objavljenih radova u nekom časopisu tijekom dvije godine, čime mjeri koliko su radovi objavljeni u njemu korisni znanstvenoj zajednici.). Mogu se napraviti dvije liste - jedna za impakte i jedna za citiranost, a može se napraviti i jedna na kojoj su obje ove mjere kvalitete kombinirane. (Stigli ste do ovdje, a niste čuli za citiranost? Naijiskrenije - svaka vam čast. I sorry što to nisam ranije pojasnio. Citiranost je broj vaših radova koje su drugi znanstvenici naveli da su koristili u svojem istraživanju. Nešto kao mjera vaše korisnosti znanstvenoj zajednici.)
Jedna stvar koja bi mogla zeznuti ovaj sustav je da se ne pazi na broj autora. Ako je taj broj velik, bit će velik i broj radova i citata. Možda je dijeljenje impakt faktora i broja citata s brojem autora malo pregruba mjera, ali neki takav tip normiranja bi bilo pametno uzeti u obzir ako bi netko ovo ozbiljno želio implementirati.
Ako otkrijemo da ovakav sustav nagrađivanja izostavlja nekog tko je po svemu sudeći (osim po našem sustavu) zaslužio nagradu, postoji popriličan broj nagrada koje daju gradovi, državna tijela i znanstvene institucije pa se njima može kompenzirati neki naknadno uočeni propust ovog mehanizma, dok se ne promjene pravila. E da, a sve te promjene bi trebale imati poček od barem 3-5 godina kako bi se umanjio manevarski prostor za muljarenje onih gore spomenutih igrača.
Komepetitivni znanstveni projekti
Neću ovdje ulaziti u detalje (čitaj: probleme, a za gledatelje sapunica: belaje) provođenja kvalitetnog natječaja za projekte. Dosadašnje iskustvo sa Zakladom nije uklonilo moju skepsu (dapače) i zato mi se čini da ne bi bilo loše da oni (zasad) ne kontroliraju više od trećine ukupne love. Kako su nagrade već bile kompetitivne, možemo (da ne kompliciram previše) pretpostaviti isti model i za znanstvene projekte. Trećinu love dobije najbolje ocijenjenih 15 posto, trećinu oni od 15 do 45 posto, a zadnji komad kolača je za ekipu od 45 do 90 posto. Zadnjih 10 posto opet ne dobije ništa. E da, da ne zaboravim, nakon svakog projekta slijedi detaljna i opaka ex-post evaluacija o čijim rezultatima je obaviještena Zaklada i koja se uzima u obzir kod dodijele budućih projekata (kao i projekata iz drugih izvora). Ovo nije zafrkancija i za danu lovu se očekuju i odgovarajući rezultati.
Ajmo mi na veselije teme - kad bi se tako dijelila sredstva, kako bi to izgledalo? Recimo da vas šest znanstvenika prijavljuje projekt. Ukupan iznos projekta je 132 tisuća kuna (šest puta 22 tisuće) ako budete u najboljih 15 posto. Ukupan iznos novaca s kojima raspolažete je 192 tisuće kuna (projekt plus glavarine), a tome se pribraja i novac koji ste u prošloj godini dobili za nagrade - daljnjih 132 tisuće, ako ste bili jako dobri (objavljivali u najboljih 15 posto). Dakle, vrhunski znanstveni projekt sa šest vrhunskih znanstvenika može računati na 324 tisuća kuna. Ali to nije sve.
Projekti i znanstvenici koji se nalaze među najboljih 15 posto mogu, kao i za nagrade izvan sredstava Zaklade, lakše konkurirati na drugim izvorima sredstava. Primjerice, neke od naših tvrtki već jako dugo prilično izdašno financiraju kvalitetna znanstvena istraživanja. A tu su i razni EU fondovi, kao i drugi međunarodni izvori.
OK, ali zašto onih zadnjih 10 posto ipak dobiju nešto
Da, znam, to zvuči nepošteno prema ostalima u sustavu i apsolutno nekorektno prema poreznim obveznicima koji sve to financiraju. No, sustav trenutno funkcionira ovako - svakih pet godina svaki znanstvenik mora pokazati da je napredovao. Na početku mora objavljivati minimalno 1-2 rada godišnje. Kasnije osim toga mora još i biti glavni autor na barem jednom dijelu tih radova (ovo je možda malo problematično, ali o tome ću jednom drugom prilikom), te ti njegovi radovi moraju imati barem neki minimalan broj citata. Ako toga nema, dobiva otkaz. I to je, dugoročno, sudbina onih zadnjih deset posto, ako se ne trgnu. A imaju više nego dovoljno vremena da se trgnu. Za tih zadnjih deset posto situacija je još nezgodnija jer po zakonu oni moraju biti na nekom znanstvenom projektu (tu postoje razlike između fakulteta i instituta). Ukoliko nisu na projektu, imaju godinu dana da nađu projekt koji će ih prihvatiti (oni su, ako su stvarno loši, tom projektu trošak i potencijalna opasnost da u sljedećem krugu svi skupa upadnu u nižu kategoriju). Ako ih nitko ne prihvati, dobivaju otkaz.
Jack Welch, guru neoliberalnog kapitalizma i neviđeno uspješan menadžer (vrijednost tvrtke General Electrics je tijekom razdoblja u kojem je on tamo bio generalni direktor porasla za 4000 posto), u svojim predavanjima često ističe da treba dodatno motivirati dobre i demotivirati loše zaposlenike, te da u svakoj tvrtki postoji oko 10 posto tih loših koje treba nekako uputiti da potraže budućnost negdje drugdje. Možda u istoj tako nekakvoj tvrtki, ali s iskustvom da njihov dotadašnji stav prema poslu nije bio dobar - i da je to loše. Ja nikako ne mislim da te ljude treba navrat nanos otpuštati, ali nakon pet godina bez ozbiljnijih rezultata, projekata ni nagrada - to je možda stvarno najbolje rješenje za sve strane.
Inače taj Welch je umjesto ove podijele 15-30-45-10 zagovarao podijelu 20-70-10. Meni se činilo da je bolje imati četiri grupe jer ljudi u svakoj od lošijih grupa imaju realnu šansu uletiti u onu nešto bolju (ili izletit iz nje u onu malo goru) pa su motivirani da se mrvicu više potrude. Još je bolje to što možete biti u jednoj grupi za projekte, a drugoj za nagrade - pa u svakoj možete i napredovati i kiksati. Na kraju krajeva, kiksanje ovdje i nije neki problem, osim ako traje predugo. Baš me zanima kako bi sindikat gledao na ovo - imam neki osjećaj da bi i njima to bilo OK.
Što će biti sa znanstvenim novacima?
O novacima sam dosta pisao ranije. Moj prijedlog je, ukratko, bio da se najboljim studentima da lova (za plaću i za istraživanje) i da ih se da da sami pronađu istraživanje koje ih zanima. Nadalje, novaci moraju moći promijeniti mentora i projekt. Svoju glavarinu i svoju nagradu nose sa sobom, a za projektnu lovu se treba napraviti neki zgodan mehanizam - ili da svi dobivaju isto (to je bila moja prvotna ideja), ili da dobivaju koliko dobiva po glavi dobivaju ljudi na projekt na kojem radi. U prvom slučaju je matematika bitno lakša pa bih ja odabrao taj mehanizam (da, ja volim jednostavna i elegantna rješenja), ali možda ne treba odbaciti mogućnost da ih se nekako potiče da idu na što bolje projekte.
Novac koji novaci nose sa sobom je novac koji se također troši za istraživanje, ali za ono istraživanje kojim se bavi taj novak, za njegovu opremu i za njegova stručna usavršavanja i znanstvene skupove. Ako ne, čovjek lijepo pokupi svoju lovu i ode negdje drugdje. Prilično jednostavan način da se mentore potakne da budu korektni prema novacima, i da najbolji mentori dobiju novake, zar ne?
Sve je to lijepo, ali zašto se to tako ne napravi?
E, to nemojte pitati mene.
_________________________________
Grupa na Fejsu:
Blesimetar 'The Blog'
Obavijesti o novim postovima:
Blesimetar na Twitteru