Zviždi ti, Tanja, samo zviždi

    AUTOR:
    • Sanja Modrić

  • OBJAVLJENO:
  • 22.11.2007. u 08:43

Prva zviždačica oglasila se iz hrvatskih medija. Opet žena. One druge znamo. Ankica Lepej iz Zagrebačke banke, Vesna Balenović iz Ine, pa onda ona odvjetnica čijeg se imena, neka mi oprosti, sada ne mogu sjetiti, a koja je nedavno odlučila izaći iz Odvjetničke komore jer više nije htjela podnositi hipokriziju unutar te društveno ugledne struke. Pa onda šefica sindikata sinjske Dalmatinke Iva Radonja, hrabra tekstilna radnica koja se suprotstavila talijanskom vlasniku tvornice jer svoju potplaćenu radnu snagu izrabljuje kao da su volovi pod jarmom. Ova se zove Tanja Pavičić, novinarka je u Lideru, malotiražnom biznis tjedniku čiji su vlasnici moćno osiguravajuće društvo Agram te direktor i urednik tih novina. Majka je petoro djece. Njezi muž je isto novinar i slučajno radi u Jutarnjem listu.

O pismu Tanje Pavičić, koje je mailom poslala svim kolegama, a u kojem je detaljno i emotivno ispripovijedala zašto je prije dvadesetak dana dala ostavku na dužnost urednice priloga u Lideru i zašto je spremna zauvijek napustiti novinarstvo, priča već danima cijela naša struka. Tanja je bila zaprepaštena kolika joj je podrška stigla iz novinarske branše iz cijele Hrvatske, ljudi koji je poznaju i ne poznaju. Ali očito je da su se mnogi s njome lako poistovjetili jer ni u brojnim medijskim kućama, pogotovo onima koje su zaturene i usamljene u manjim mjestima, nije ništa bolje nego u Lideru. Baš ništa bolje iako se radi o medijima koji svima drugima sole pamet, koji druge u društvu prozivaju zbog korupcije, nemorala, zlostavljanja na poslu i kršenja profesionalnih principa, a čije su redakcije ponekad legla istog takvog crnog mraka. Zašto je, dakle, pukla Tanja Pavičić? Umjesto 28 priloga godišnje koliko stoji u Tanjinom ugovoru, priloga koji uglavnom služe kao "nosači" plaćenih reklamnih oglasa i vlasnicima donose najveću zaradu, Tanja Pavičić ih je u deset mjeseci ove godine već napravila 49. Isporučila ih je za istu plaću  i to u nemogućim radnim uvjetima. Pored toga, bogati klijenti i takozvani strateški partneri, kaže Tanja, preuzeli su uređivanje novina, a marketing se toliko osilio da je počeo izdavati naređenja urednici. Tako su se u prilozima morali objavljivati tekstovi koji glume novinarske, a u stvari su jedva prikrivena reklama. Na Tanjino ime ispunjavali su se putni nalozi iako Tanja za Lider nikad nije putovala. Na kraju je Agram naredio svojim zaposlenicima da se pretplate na Lider. Zatim je to isto svojim novinarima naredilo udvorničko vodstvo Lidera. Na novine u kojima radi morala se pretplatiti i Tanja  i svi drugi novinari. Stvarna obitelj, iz koje muž, žena i sin rade u Agramu, tako doma svaki put donosi po tri primjerka Lidera koje moraju platiti iz svog džepa.

Nitko ne voli kad mora staviti na kocku svoj posao. Od posla se živi, od posla se plaćaju računi i ispunjavaju se male želje djeci. Zato malo tko riskira da zbog pravdaškog jezika izgubi radno mjesto. U ovih 18 godina hrvatskog tranzicijskog kapitalizma ljudi su i predobro razumjeli kako je ništavna moć rada, a kako neosporiva moć vlasništva. Radnik može tvrditi da je dva i dva četiri, ali ako vlasnik i poslodavac kaže da je devet, nema te sile da ne bude na njegovu. Njegovih dvanaeset basnoslovno skupih advokata po zakonu će vam dokazati da lažete i tu u Hrvatskoj još nije bilo neke zapažene iznimke.Profesionalne organizacije, inspekcije i sindikati i sami su u velikoj mjeri ogrezli u tom ravnodušju. Samo će budala, dakle, tjerati profesionalne principe stojeći ispred fotelje koja joj daje plaću. A PTSP se može dobiti i drugačije, ako bi ga neki čudak baš volio imati. Zato se oni kojima se na poslu prevrće žeudac od stvari koje vide, a na koje misle da ne mogu utjecati, radije pokriju ušima, gledaju u pod tih osam ili deset sati na dan i gutaju knedle. Gvalja stresa raste u prsima kao gruda snijega, znoje se ispod pazuha, ali barem prokleta plaća dolazi na račun. Zato ljudi rade ono što im se kaže iako se s tim ne slažu, i drže usta zatvorena. Ujutro se ustanu, zirnu ispod oka na svoje smrknuto lice u ogledalu i mrmljaju kako je njihov život ipak negdje drugdje, a ne na poslu, i kako je taj drugi dio života ipak najvažniji. Jest jarac! Na poslu i oko posla potroši se pola dana, pa ti vidi treba li ti to da si tamo zadovoljan ili ti se za to fućka. Tanja Pavičić zato se ipak odlučila na protest. Hoće li se u njenoj tvrtki nešto promijeniti? Neće. HND joj je savjetovalo da svoj "slučaj" da na Vijeće časti. Umjesto da se rukovodstvo HND-a najavilo kod izdavača i vlasnika Lidera i Agrama i diglo oko ovoga besprimjernu dreku. Dok je to tako, ljudi su sami. Oni s nižim pragom tolerancije na svinjarije i viškom dostojanstva poput Tanje mogu jedino otići. A to je vrlo žalosno. 


Sanja Modrić

Izdvajamo