U zagrebačkoj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u srijedu, 22. studenoga nastupit će doajen starogradske pjesme Zvonko Bogdan. Pratit će ga dvadesetak glazbenika i svirača na tradicionalnim instrumentima.
Od njegovog zadnjeg velikog nastupa u Zagrebu prošlo je više od četiri godine, a u hrvatskim medijima pojavljivao se još rjeđe. Ali, iako je na glasu kao osoba koja izbjegava susrete s medijima, nikakva se netrpeljivost nije mogla iščitati iz njegovog nastupa. Taj, kako ga često nazivaju, gospodin pjesme, zapravo je živa slika jednog drugog vremena i drugačijeg senzibiliteta. Kao da mu se teško odvojiti od ugođaja prošlostoljetne kavane pa je svugdje nosi sa sobom.
Njegova izvođačka i autorska karijera iznimno je bogata, ali sam je Bogdan, uz smiješak, interpretira ovako:
Nisam ni znao što radim kada sam se počeo baviti glazbom. Ni dan danas ne znam što radim. Samo znam da to što radim mora biti dobro.
•Vaš pristup očito funkcionira budući da skorašnjim koncertom pod nazivom "Panonija i ja", ujedno obilježavate i 35. obljetnicu nastanka prve autorske pjesme "Ej salaši na severu Bačke". Zašto vam je ta pjesma značajna?
Ona je jedna od prvih i svakako meni najdražih i najvažnijih pjesama. S njom sam ušao u svijet glazbe.
•Kako danas gledate na početak svoje karijere?
Ne daj Bože da sada imam 20 godina pa da moram sve ovo ispočetka. Sigurno ne bih uspio. Sad su druga vremena, drukčije se živi. Jako je teško nametnuti ovaj stil i ja sam imao sreće krenuti u doba koje je bilo spremno prihvatiti renesansu izvorne narodne glazbe, gradskih pjesama i romansi. Romanse su tada bile vrlo popularne u čitavom panonskom podneblju. Od tamo gdje ja živim do Zagreba, pa čak i u Bosni, Makedoniji, Dalmaciji...
•U kojoj su mjeri vaše pjesme prožete podrijetlom?
U mom repertoaru se nalaze pesme, pisme i pjesme. Jer ja živim u području gdje se sva tri jezika koriste.
•Nazivaju li vas zato bardom panonske glazbene baštine?
Bard? Ljudi su me valjda tako doživjeli. Vidim to po mladim tamburašima iz Vojvodine i Slavonije koji jako prate kako i s kim nastupam te kako to izgleda. Meni je pak drago da nekima mogu biti ključ za razumijevanje te glazbe.
•Poznato je da ste prikupljali izvorne skladbe i da imate zavidnu kolekciju. Što vas je na to potaklo?
Bilo mi je zanimljivo otkrivati na koji su način u to doba ljudi razmišljali u Mađarskoj, Rumunjskoj, Slavoniji, Vojvodini ili recimo u Makedoniji. Oni su pisali različite pjesme o istoj temi, a te razlike puno govore o njima. Kako sam, zbog svog zanimanja i načina života, puno putovao, pružila mi se prilika i da potražim one koji su te pjesme napisali ili ih jasno pamtili te da ih sačuvam u izvornom obliku. Baš onako kako su napisane. A to je jako važno, jer pjesma je svjedok vremena u kojem je nastala i nipošto je ne treba mijenjati.
Zapravo, bio sam potaknut znatiželjom, ali sada mi je drago jer vidim da sam svojim radom pokazao kako treba prići jednoj običnoj pjesmi koja je nastala negdje iz neke ljubavi, iz nekog razloga...
•Što je sačuvano u vašim pjesmama? Jesu li to uspomene na prave ljude, na prave događaje?
Niti jedna moja pjesma nije izmišljena. Svaka koju sam napisao vezana je za određeni detalj, ljude, trenutak, vrijeme... Ja jednostavno ne znam izmišljati ni imena ni događaje. No, ja za tim nisam imao ni potrebe. Ljudi oko mene su živjeli svoj život, a ja sam iz tih slika sastavljao stihove. Moj salaš na kojem sam odrastao je propao. No, ja sam ga stavio u stih. Ali, nije propao samo salaš moga dide. Propalo je na tisuće salaša, u čitavoj Panoniji. To je bilo važno, i u tim stihovima su ljudi pronašli sebe. To je suština. Kada sam napisao 'Govori se da me varaš' htio sam da svi vide mog ujaka u takvoj situaciji.
•Na početku karijere željeli ste biti glumac?
Točno. Kao mladić bio sam jedan od najdarovitijih amatera u Hrvatskom domu u Somboru. Glumio sam i u Subotici, no jako sam volio i glazbu i kazalište. Učeći od svoje kolegice Jelke Asić, koja je završila i glazbenu i kazališnu akademiju, shvatio sam da je glumački posao za mene vrlo naporan. Jer, tumačeći ulogu npr. Hamleta uvijek dođe do oprečnih razmišljanja tipa 'onaj ili ovaj je bolje interpretirao'. S druge strane, znao sam da ako napišem jedan tekst i note, to može postojati za sva vremena.Tako da sam se povukao iz glumačkog svijeta. Vjerojatno zato što sam morao, a takva mi je i sudbina bila. No, suština je bila što sam od glazbe počeo živjeti.
•Jesu li i koliko vaši nastupi bili pod utjecajem teatra?
I kad spavam razmišljam o koncertima. 70-tih godina sam gledao nastup jednoga gospodina koji nas je, zajedno sa 17 svirača, zabavljao 45 minuta. Ja cijeli nastup nisam trepnuo. Pitao sam se kako to on može, a ja ne mogu i rekao sam sebi - ako ne budem mogao nastupati poput njega, neću se više ni baviti glazbom. Od tada sam se uvijek trudio od svog nastupa napraviti jednu malu glazbenu predstavu.
•Kad smo kod predstava, 2004. nastupili ste na, sada već kultnom, festivalu EXIT u Novom Sadu. Tada ste u nekoliko sati stekli status najveće festivalske atrakcije, usprkos činjenici da su vam konkurencija bila poznata imena svjetske elektronske, pop i rock glazbe. Kako tumačite činjenicu da su vaše pjesme tako popularne među mladim ljudima koji nisu bili ni rođeni kada ste ih pisali?
Saznao sam da moja glazba može biti interesantna mladima i prije tog nastupa. 70-tih godina imao sam svakovečernje nastupe u hotelu Union u Beogradu. Svaku večer, osam godina. Ondje su i najpoznatiji političari dolazili privatno. Nitko ih nije smio prozivati, spominjati im ime, ili prilaziti njihovom stolu. Oni su bili ravnopravni svim ostalim gostima. Kada smo nakon 30 godina ponovno zasvirali u Unionu, na koncerte su dolazila djeca tih ljudi koja su željela čuti i vidjeti kako su se zabaljali njihovi tate i mame. To mi je pokazalo da interes među mladima postoji.
Ipak, kad su me pozvali na EXIT, bio sam malo zbunjen, a to mi se ne događa često. Na kraju sam prihvatio taj poziv i tamo me dočekala masa mladih ljudi. No, nije se radilo samo o mladima, nego o nivou. Bili su to vrlo inteligentni ljudi koji govore par jezika, koji nisu postavljali pitanja zato što ne znaju, nego zato što ih je interesiralo. Bili su upućeni u sve. Zato mi i nije bilo teško napraviti raspoloženje. No, zadivilo me da su ti ljudi koji slušaju pop i rock glazbu i koji na svoj način doživljavaju noć, znali cijeli moj repertoar - od početka do kraja. I lagan i brzi, i mađarski i slavonski, i bunjevački i srbijanski - sve su to otpjevali od početka do kraja zajedno sa mnom. To je bilo nešto za ushićenje i pamćenje.
•Iako ih gotovo svi prepoznaju, mnoge se vaše pjesme pripisuju drugim izvođačima, a mnoge su percipirane kao izvorne odnosno kao dio baštine. Pogađa li vas to neprepoznavanje vašeg autorstva u određenim krugovima?
Već smo pričali o tome da skupljam izvornu glazbu. Ona ima svoje autore, ali često se ne može saznati tko je neke pjesme napisao. Te pjesme koje nemaju poznatoga autora imaju nešto drugo. Imaju narod koji ih je sačuvao, a to puno govori o njihovoj kvaliteti i iskrenosti. Dakle, nije bitno tko je pjesmu napisao ako je ona uspjela ostvariti cilj zbog kojeg napisana i meni je drago vidjeti da pjesma živi i da ljudi uživaju u njoj.
•35. obljetnica nastanka pjesme 'Ej salaši...' obilježava jednako toliko godina na glazbenoj sceni. U okruženju u kojem je takva karijera rijetkost, što vas je održalo ne samo na sceni nego i u vrhu slušanosti? Postoji li uopće neki recept?
Nemam pojma. Ljudi s kojima sam radio su se rađali i umirali na sceni. I Janika Balaž, i profesor Balog i mnogi cigani s kojima sam svirao. 'Farbati' ne možete nikoga. Ljudima svilu možete prodavati jedno vrijeme, ali oni će brzo primijetiti da u toj svili ima i nečeg plastificiranog.
•Tko je imao najviše utjecaja na vašu karijeru?
Ne mogu izdvojiti jednu osobu. Cijelo vrijeme pokušavam pronaći najbolje suradnike, najbolje svirače, ljude od zanata. Neke ipak moram istaknuti. Moj privatni profesor gospodin Ladislav Balog završio je konzervatorij u Budimpešti. Bio je slijep. On je bio otac moje muzike jer me glazbeno opismenio i kulturno obrazovao. Osam smo godina radili zajedno, desetak godina smo se družili. Bit ću iskren, on je bio moj drugi otac. S njim sam mogao biti i otvoren, i iskren, i korektan. No, morao sam učiti i raditi. Pored njega tu je bio orkestar spomenutog Janike Balaža pa orkestar Sandora Lakatusa, pa Lucijano Petrović, Toni Jordaki...
•Kao što ste i sami rekli, uglavnom vas prate vrhunski glazbenici. Koga ste i zašto odabrali da nastupi s vama u 'Lisinskom'?
Nije mi bilo teško izabrati. S njima radim godinama. U Zagreb dolazim sa dvadeset ljudi različitog podrijetla - mađarskog, rumunjskog, vojvođanskog... Mislim da publika mora čuti prave izvođače koji potječu iz istoga kraja kao i glazba koju izvode, a kako želim publici pokazati Panoniju od Zagorja do Karpata, tu su mađarsko-rumunjski orkestar pod vodstvom violinista Ignaca Šena s najboljim cimbalistom u istočnoj Europi Mirčetom Ardeljanuom iz Rumunjske, te vojvođanski tamburaški orkestar pod vodstvom koncert-majstora Mileta Nikolića...
•Što želite koncertom poručiti zagrebačkoj publici?
Moji kolege jedva čekaju doći u Zagreb. To je jedna velika poruka. Ali zagrebačkoj publici ne treba ništa poručivati. Ona zna što sluša i što hoće.
Dražen Arapović
Od njegovog zadnjeg velikog nastupa u Zagrebu prošlo je više od četiri godine, a u hrvatskim medijima pojavljivao se još rjeđe. Ali, iako je na glasu kao osoba koja izbjegava susrete s medijima, nikakva se netrpeljivost nije mogla iščitati iz njegovog nastupa. Taj, kako ga često nazivaju, gospodin pjesme, zapravo je živa slika jednog drugog vremena i drugačijeg senzibiliteta. Kao da mu se teško odvojiti od ugođaja prošlostoljetne kavane pa je svugdje nosi sa sobom.
Njegova izvođačka i autorska karijera iznimno je bogata, ali sam je Bogdan, uz smiješak, interpretira ovako:
Nisam ni znao što radim kada sam se počeo baviti glazbom. Ni dan danas ne znam što radim. Samo znam da to što radim mora biti dobro.
•Vaš pristup očito funkcionira budući da skorašnjim koncertom pod nazivom "Panonija i ja", ujedno obilježavate i 35. obljetnicu nastanka prve autorske pjesme "Ej salaši na severu Bačke". Zašto vam je ta pjesma značajna?
Ona je jedna od prvih i svakako meni najdražih i najvažnijih pjesama. S njom sam ušao u svijet glazbe.
•Kako danas gledate na početak svoje karijere?
Ne daj Bože da sada imam 20 godina pa da moram sve ovo ispočetka. Sigurno ne bih uspio. Sad su druga vremena, drukčije se živi. Jako je teško nametnuti ovaj stil i ja sam imao sreće krenuti u doba koje je bilo spremno prihvatiti renesansu izvorne narodne glazbe, gradskih pjesama i romansi. Romanse su tada bile vrlo popularne u čitavom panonskom podneblju. Od tamo gdje ja živim do Zagreba, pa čak i u Bosni, Makedoniji, Dalmaciji...
•U kojoj su mjeri vaše pjesme prožete podrijetlom?
U mom repertoaru se nalaze pesme, pisme i pjesme. Jer ja živim u području gdje se sva tri jezika koriste.
•Nazivaju li vas zato bardom panonske glazbene baštine?
Bard? Ljudi su me valjda tako doživjeli. Vidim to po mladim tamburašima iz Vojvodine i Slavonije koji jako prate kako i s kim nastupam te kako to izgleda. Meni je pak drago da nekima mogu biti ključ za razumijevanje te glazbe.
|
|
|
|
|
Bilo mi je zanimljivo otkrivati na koji su način u to doba ljudi razmišljali u Mađarskoj, Rumunjskoj, Slavoniji, Vojvodini ili recimo u Makedoniji. Oni su pisali različite pjesme o istoj temi, a te razlike puno govore o njima. Kako sam, zbog svog zanimanja i načina života, puno putovao, pružila mi se prilika i da potražim one koji su te pjesme napisali ili ih jasno pamtili te da ih sačuvam u izvornom obliku. Baš onako kako su napisane. A to je jako važno, jer pjesma je svjedok vremena u kojem je nastala i nipošto je ne treba mijenjati.
Zapravo, bio sam potaknut znatiželjom, ali sada mi je drago jer vidim da sam svojim radom pokazao kako treba prići jednoj običnoj pjesmi koja je nastala negdje iz neke ljubavi, iz nekog razloga...
•Što je sačuvano u vašim pjesmama? Jesu li to uspomene na prave ljude, na prave događaje?
Niti jedna moja pjesma nije izmišljena. Svaka koju sam napisao vezana je za određeni detalj, ljude, trenutak, vrijeme... Ja jednostavno ne znam izmišljati ni imena ni događaje. No, ja za tim nisam imao ni potrebe. Ljudi oko mene su živjeli svoj život, a ja sam iz tih slika sastavljao stihove. Moj salaš na kojem sam odrastao je propao. No, ja sam ga stavio u stih. Ali, nije propao samo salaš moga dide. Propalo je na tisuće salaša, u čitavoj Panoniji. To je bilo važno, i u tim stihovima su ljudi pronašli sebe. To je suština. Kada sam napisao 'Govori se da me varaš' htio sam da svi vide mog ujaka u takvoj situaciji.
•Na početku karijere željeli ste biti glumac?
Točno. Kao mladić bio sam jedan od najdarovitijih amatera u Hrvatskom domu u Somboru. Glumio sam i u Subotici, no jako sam volio i glazbu i kazalište. Učeći od svoje kolegice Jelke Asić, koja je završila i glazbenu i kazališnu akademiju, shvatio sam da je glumački posao za mene vrlo naporan. Jer, tumačeći ulogu npr. Hamleta uvijek dođe do oprečnih razmišljanja tipa 'onaj ili ovaj je bolje interpretirao'. S druge strane, znao sam da ako napišem jedan tekst i note, to može postojati za sva vremena.Tako da sam se povukao iz glumačkog svijeta. Vjerojatno zato što sam morao, a takva mi je i sudbina bila. No, suština je bila što sam od glazbe počeo živjeti.
•Jesu li i koliko vaši nastupi bili pod utjecajem teatra?
I kad spavam razmišljam o koncertima. 70-tih godina sam gledao nastup jednoga gospodina koji nas je, zajedno sa 17 svirača, zabavljao 45 minuta. Ja cijeli nastup nisam trepnuo. Pitao sam se kako to on može, a ja ne mogu i rekao sam sebi - ako ne budem mogao nastupati poput njega, neću se više ni baviti glazbom. Od tada sam se uvijek trudio od svog nastupa napraviti jednu malu glazbenu predstavu.
•Kad smo kod predstava, 2004. nastupili ste na, sada već kultnom, festivalu EXIT u Novom Sadu. Tada ste u nekoliko sati stekli status najveće festivalske atrakcije, usprkos činjenici da su vam konkurencija bila poznata imena svjetske elektronske, pop i rock glazbe. Kako tumačite činjenicu da su vaše pjesme tako popularne među mladim ljudima koji nisu bili ni rođeni kada ste ih pisali?
Saznao sam da moja glazba može biti interesantna mladima i prije tog nastupa. 70-tih godina imao sam svakovečernje nastupe u hotelu Union u Beogradu. Svaku večer, osam godina. Ondje su i najpoznatiji političari dolazili privatno. Nitko ih nije smio prozivati, spominjati im ime, ili prilaziti njihovom stolu. Oni su bili ravnopravni svim ostalim gostima. Kada smo nakon 30 godina ponovno zasvirali u Unionu, na koncerte su dolazila djeca tih ljudi koja su željela čuti i vidjeti kako su se zabaljali njihovi tate i mame. To mi je pokazalo da interes među mladima postoji.
Ipak, kad su me pozvali na EXIT, bio sam malo zbunjen, a to mi se ne događa često. Na kraju sam prihvatio taj poziv i tamo me dočekala masa mladih ljudi. No, nije se radilo samo o mladima, nego o nivou. Bili su to vrlo inteligentni ljudi koji govore par jezika, koji nisu postavljali pitanja zato što ne znaju, nego zato što ih je interesiralo. Bili su upućeni u sve. Zato mi i nije bilo teško napraviti raspoloženje. No, zadivilo me da su ti ljudi koji slušaju pop i rock glazbu i koji na svoj način doživljavaju noć, znali cijeli moj repertoar - od početka do kraja. I lagan i brzi, i mađarski i slavonski, i bunjevački i srbijanski - sve su to otpjevali od početka do kraja zajedno sa mnom. To je bilo nešto za ushićenje i pamćenje.
•Iako ih gotovo svi prepoznaju, mnoge se vaše pjesme pripisuju drugim izvođačima, a mnoge su percipirane kao izvorne odnosno kao dio baštine. Pogađa li vas to neprepoznavanje vašeg autorstva u određenim krugovima?
Već smo pričali o tome da skupljam izvornu glazbu. Ona ima svoje autore, ali često se ne može saznati tko je neke pjesme napisao. Te pjesme koje nemaju poznatoga autora imaju nešto drugo. Imaju narod koji ih je sačuvao, a to puno govori o njihovoj kvaliteti i iskrenosti. Dakle, nije bitno tko je pjesmu napisao ako je ona uspjela ostvariti cilj zbog kojeg napisana i meni je drago vidjeti da pjesma živi i da ljudi uživaju u njoj.
•35. obljetnica nastanka pjesme 'Ej salaši...' obilježava jednako toliko godina na glazbenoj sceni. U okruženju u kojem je takva karijera rijetkost, što vas je održalo ne samo na sceni nego i u vrhu slušanosti? Postoji li uopće neki recept?
Nemam pojma. Ljudi s kojima sam radio su se rađali i umirali na sceni. I Janika Balaž, i profesor Balog i mnogi cigani s kojima sam svirao. 'Farbati' ne možete nikoga. Ljudima svilu možete prodavati jedno vrijeme, ali oni će brzo primijetiti da u toj svili ima i nečeg plastificiranog.
•Tko je imao najviše utjecaja na vašu karijeru?
Ne mogu izdvojiti jednu osobu. Cijelo vrijeme pokušavam pronaći najbolje suradnike, najbolje svirače, ljude od zanata. Neke ipak moram istaknuti. Moj privatni profesor gospodin Ladislav Balog završio je konzervatorij u Budimpešti. Bio je slijep. On je bio otac moje muzike jer me glazbeno opismenio i kulturno obrazovao. Osam smo godina radili zajedno, desetak godina smo se družili. Bit ću iskren, on je bio moj drugi otac. S njim sam mogao biti i otvoren, i iskren, i korektan. No, morao sam učiti i raditi. Pored njega tu je bio orkestar spomenutog Janike Balaža pa orkestar Sandora Lakatusa, pa Lucijano Petrović, Toni Jordaki...
•Kao što ste i sami rekli, uglavnom vas prate vrhunski glazbenici. Koga ste i zašto odabrali da nastupi s vama u 'Lisinskom'?
Nije mi bilo teško izabrati. S njima radim godinama. U Zagreb dolazim sa dvadeset ljudi različitog podrijetla - mađarskog, rumunjskog, vojvođanskog... Mislim da publika mora čuti prave izvođače koji potječu iz istoga kraja kao i glazba koju izvode, a kako želim publici pokazati Panoniju od Zagorja do Karpata, tu su mađarsko-rumunjski orkestar pod vodstvom violinista Ignaca Šena s najboljim cimbalistom u istočnoj Europi Mirčetom Ardeljanuom iz Rumunjske, te vojvođanski tamburaški orkestar pod vodstvom koncert-majstora Mileta Nikolića...
•Što želite koncertom poručiti zagrebačkoj publici?
Moji kolege jedva čekaju doći u Zagreb. To je jedna velika poruka. Ali zagrebačkoj publici ne treba ništa poručivati. Ona zna što sluša i što hoće.
Dražen Arapović