MUKE PO GARANCIJAMA

ISTRAŽUJEMO: SAZNAJTE SVE o jamstvima prilikom kupovine rabljenih

    AUTOR:
    • Branimir Hitrec

  • OBJAVLJENO:
  • 07.05.2014. u 13:56

Foto: Ivan Lacković

Garancija na rabljeni auto po zakonu mora vrijediti barem godinu dana

Naše istraživanje pokazalo je da je malo tko proučio Direktivu 1999/44/EC, koja govori da vam trgovac za rabljenu robu ne mora dati jamstvo, ali ako ga da ono ne smije biti kraće od godinu dana. Garanciju od tek šest mjeseci nudili su nam i u razvikanijim tvrtkama, no tamo su nas barem dočekali uglađeni trgovci, dok nas je u zagrebačkim "žicama" dočekao Divlji zapad… Jamstvo? Ma, ko' da će vam trebat. Auto je prva liga, uvoz iz Njemačke. Vozila ga stara gospođa, uglavnom po autobahnu. Tako nam se obratio jedan od brojnih trgovaca rabljenima u zagrebačkoj Sopnici, kada smo krenuli istražiti je li moguće dobiti polovnjak s garancijom. I pod kojim uvjetima.No, vidio je da smo baš zapeli za to prokleto jamstvo, pa je napravio još jedan manavar.

Ponudi nam je garanciju, ali na račun popusta. Koji u tom trenutku, doduše, još nismo niti dogovorili. Ili ovce ili novce, reče. Poštena ponuda, pomislili smo, te izabrali jamstvo. Ali tko jamči za jamstvo, pitali smo usput. No bio je spreman sve staviti i na papir. Rok garancije? Može na dva, tri ili šest mjeseci, rekao nam je mirnim glasom, dodajući da je njemu svejedno. Auto je savršen i sigurno nećemo imati nikakvih problema, tvrdi. A što ako se nešto ipak dogodi, kome da vozimo auto, pitali smo tada u nevjerici. Odgovor? Može i u ovlašteni servis, samo mi donesite račun i sve će biti OK...

Ni u drugim brojnim "žicama" s rabljenima, nismo diživjeli drugačije iskustvo. A razlog je jednostavan. Većina trgovaca, naime, nema pojma treba li po zakonu uopće davati jamstvo, kako treba izgledati garancijski list, koliko jamstvo uopće treba trajati... Važno im je jedino prodati auto, a to što kupci takvo jamstvo kasnije mogu samo okačiti mačku o rep nije njihov problem. Nažalost, tu su donekle i u pravu. Dok god ljudi nisu upoznati sa svojim potrošačkim pravima, a službenici na sudovima kopaju nos umjesto da rade posao, trgovci rabljenima se ne trebaju brinuti dok se razbacuju svakojakim ponudama jamstava, a pritom drže figu u džepu.

No, kako smo se uvjerili, u dosta slučaja nesporazum kod priče oko jamstva ne nastaje zbog muljanja, nego iz čistog neznanja. Ili zbog manjka točnih informacija, čemu podosta pridonosi i Direktiva 1999/44/EC o prodaji robe široke potrošnje i popratnim jamstvima. Iako je donesena još 1999., čini se da ju u Hrvatskoj još nitko od trgovaca rabljenima nije proučio, iako je već dosta prošlo od 1. srpnja 2013. i našeg pristupanja Europskoj uniji. Znači, od dana kad se primjenjuje i u Hrvatskoj. A i oni rijetki koji su se u nju zagledali, lako su mogli donijeti pogrešne zaključke. Naime, ta umotvorina iz Bruxellesa toliko je nerazumljiva, a u nekim slučajevima i nelogično sročena, da čovjeku niti nakon dva čitanja nije točno jasno što bi kao trgovac trebao činiti. I to posebno u dijelu vezanom uz jamstva na rabljenu robu široke potrošnje, u što, naravno, spadaju i automobili.

Što je sporno? Ondje, naime, doslovno piše da "Države članice mogu odrediti da u slučaju rabljenih proizvoda široke potrošnje, trgovac i potrošač mogu dogovoriti ugovorne uvjete ili sklopiti sporazume koji predviđaju kraće vrijeme odgovornosti trgovca nego što je utvrđeno - znači, 2 godine, koliko je propisano za nove proizvode - no taj rok ne može biti kraći od jedne godine". A što to znači kad se prevede na hrvatski, saznali smo nakon konzultacija s Ministarstvom gospodarstva i našim pravnim savjetnikom, odvjetnikom Eduardom Geberom, slijedeće. Slijedom spomenute Direktive, objasnili su nam, koja našim pristupanjem EU ima primat pred domaćim zakonodavstvom, trgovci nemaju nikakvu zakonsku dužnost dati jamstvo na rabljeni proizvod. To je čisto stvar njihove dobre volje i sredstvo kojim se mogu, ali i ne trebaju služiti kako bi lakše prodali robu. No, ako već daju jamstvo - tu se skriva zamka - ono vrijedi najmanje godinu dana. Jer se na početku rečenice koristi riječ može, a zatim riječ mora. Znači, ponude li vam jamstvo koje traje dva, tri ili šest mjeseci, kao što smo mi doživjeli u zagrebačkim žicama, to jamstvo po zakonu vrijedi godinu dana. A to je loša spoznaja za trgovce, koji bi uskoro mogli postati i ponešto oprezniji kad je riječ o jamstvima, pa onda ne nuditi i jamstvo od pola godine, s kojim su mnogi kupci bili zadovoljni. Jer to nije po zakonu...

Posebno kad čuju sljedeće - jamstvo, da bi vrijedilo, čak ne treba biti uvjetovano jamstvenim listom, nego se po članku 423. Zakona o obveznim odnosima može naslanjati i na popratno reklamiranje - primjerice, na oglase u novinama, plakatima ili internetu - pa čak i na usmenu izjavu. A to znači da, vratimo li se na naše iskustvo iz Sopnice, ne treba tražiti papir i olovku kako bi se sastavilo jamstvo, nego ono stupa na snagu po izgovorenoj riječi. U teoriji. Ukratko, počne li tvrtka koja vam je prodala rabljeni osporavati jamstvo, čeka vas duga i bolna pravna utakmica, s neizvjesnim završetkom.

Kako se osigurati od neplanirane avanture s korištenjem jamstva? Za početak, odaberite trgovca s vlastitim servisom. Bajke da će vam netko u jamstvenom roku podmiriti tuđi posao i trošak originalnih dijelova, i to u cjelosti, zbilja nemaju veze sa stvarnošću. Osim toga, izabarete tvrtku koja zbilja može podnijeti teret jamstva, odnosno pokriti trošak popravka vašeg i ostalih automobila pod garancijom. Z nači, veće i ozbiljnije tvrtke na tržištu, kao TRCZ, Das Welt Auto, Grand Auto, Auto Hrvatska i slični bolja su adresa za traženje jamstva na rabljeni, od žica u kojima se preko dana prodaju auti, a preko noći se događa tko zna što, možda i borbe pasa. To, naravno, ne znači da se i u žici ne mogu naći povoljne prilike, no kad je riječ o jamstvima, tu glavnu riječ vode veliki igrači.

Izdvajamo