Prokletstvo, pa nije moguće da je tako skupo. Pomislio je tako svatko tko je, barem u prolazu, bacio pogled na cijene goriva izvješene na benzinskim crpkama. Posebno ako se našao pored benzinskih postaja Petrola i OMV-a, koji su posljednjim poskupljenjem 21. siječnja probili psihološku granicu od deset kuna za litru goriva – litra bezolovnog benzina sad stoji 10,03 kune! Računica je jednostavna - kako su spomenute naftne tvrtke sva goriva poskupjeli za dvadesetak lipa, prosječni spremnik od 50 litara sada je skuplji za desetak kuna.
Još mučnije izgleda izračun koliko će prosječnog vozača poskupljenje stajati na godišnjoj razini – ako prevali 15.000 km, uz prosječnu potrošnju od 8 litara eurosupera 95, sada će iz džepa morati izvaditi 240 kuna više nego prije. Možda to na prvu ne izgleda kao bog zna kakav dodatni izdatak, no u trenutnoj situaciji svaka je kuna bitna. Jedina utjeha vozačima je što INA, pomalo iznenađujuće, nije pratila poskupljenje te je zadržala cijene na 9,31 kunu za litru eurosupera 95 i 8,57 kuna za litru eurodizela BS. Mnogi su to pripisali Vladinoj intervenciji radi održavanja predizbornog socijalnog mira, no ako to i je slučaj (Vlada je to odlučno demantirala) dugoročno takva politika nažalost nije održiva.
Zapravo, sva je prilika da ćemo već na proljeće litru najprodavanijeg eurosupera 95 plaćati i 11 kuna, koliko god Vladi to neodgovaralo. I sasvim se normalno zapitati je li riječ o još jednoj prijevari i zgrtanju profita preko leđa vozača. Posebno jer već sada gorivo plaćamo otprilike jednako kao i kada je sirova nafta bila 50 posto skuplja nego danas, odnosno kad je barel sirove nafte stajao rekordnih 140 dolara. No, makar je uvijek za sve najlakše optužiti političare, u ovom slučaju obraz im je čist. Posebno to do izražaja dolazi kad se pogledaju cijene goriva u susjedstvu.
Od zemalja u okruženju skuplje gorivo toče i Slovenci i Mađari i Talijani, istovjetnu cijenu imaju Crnogorci, a povoljnije se voze tek Srbi i stanovnici Bosne i Hercegovine. No, u odnosu na njihov standard i prosjećna primanja, mi smo opet u boljem položaju. Makar, naravno, treba imati na umu da gorivo nigdje ne spada u socijalnu kategoriju, pošto se baš u svakoj zemlji na proizvođačke cijene država naslanja trošarinama i porezima. A kako u tim kategorijama nije došlo do povećanja (nažalost, niti do smanjenja), jasno je da se razlog poskupljenja krije drugdje.
Cijela priča zapravo počinje najnovijim valom poskupljenja nafte. Prosječna cijena barela sirove nafte, naime, u posljednju godinu dana povećala se sa 61,5 na 79,5 dolara. Na prijelazu godina taj se rast još više ubrzao - cijena u prosincu bila je 91,3 dolara, a krajem siječnja čak 96,4 dolara. Glavni razlog tog divljanja cijena lanjski je porast svjetske potrošnje sirove nafte za 2,5 milijuna barela dnevno – na čak 87,5 milijuna barela dnevno. Na to su manjim dijelom utjecali špekulanti, a puno više rast potražnje svjetskog gospodarstva. Problem nije u Sjedinjenim Državama, najvećem svjetskom kupcu, koji već godinama stabilno kupuje 19 milijuna barela nafte dnevno. Čimbenik nestabilnosti je Kina, koja kupuje upola manje od Sjedinjenih Država, ali joj je potrošnja lani narasla za milijun barela nafte dnevno - sa 8,3 na 9,3 milijuna barela. Dok je prije deset godina Kina uvozila 25 posto ukupnih potreba za naftom, danas je udjel uvozne nafte čak 54 posto.
Ništa manji utjecaj na aktualna poskupljenja nema niti referentna cijena na nama najbližem svjetskom tržištu, onom Mediteranskom. Cijena najskupljeg benzina s niskim udjelom sumpora (norma Euro 5 ili BS) na mediteranskom tržištu prosječno je 2009. iznosila 587, a lani 728 dolara po toni. U prosincu prošle godine, međutim, već je dosegnula 825 dolara po toni, a u siječnju je nastavila rasti sve do 872 dolara. Slično je bilo i s eurodizelom. S prosječne cijene od 532 dolara u 2009., lani je narastao na 682 dolara, a u siječnju 2011. do 828 dolara po toni.
Razlog takvog poskupljenja su aktualni problemi s rafinerijskim kapacitetima. Naime, investicije za uvođenje visokih ekoloških standarda za čisto gorivo su skupe, pa brojne rafinerije nisu modernizirane, dok modernizirane posluju s rekordno niskim maržama. Stoga brojne naftne tvrtke, poput Shella i Chevrona, napuštaju slabo isplativi sektor rafinerijske prerade nafte. Naposljetku, potrošnja goriva se širom Europe, kao posljedica krize, smanjila između 5 i 15 posto, pa su pojedine naftne tvrtke na pad prihoda reagirale povećanjem cijena.
Što će biti sutra? Prognoze vodećih svjetskih stučnjaka jasno pokazuju da se ne vidi kraj rasta cijena sirove nafte i motornim gorivima. Analize otkrivaju da bi ove godine potrošnja nafte u svijetu mogla porasti za 1,4 milijuna barela dnevno, a za još 1,6 milijuna barela dnevno potrošnja bi se trebala povećati i u 2012. Očekuje se da će prosječna cijena sirove nafte u ovoj godini porasti sa lanjskih 79,5 na 93 dolara po barelu. I uz takve cijene nafte očekuje se rast globalnog gospodarstva od oko 4,5 posto, a slično se procjenjuje i za 2012. Čini se da se gospodarstvo naviklo na visoke cijene nafte, pa niti nema razloga za značajniji pad.
Poseban udar na džep domaćih vozača očekuje se na proljeće, kada će doći do sezonskog rasta cijena goriva zbog promjena zimske specifikacije goriva u ljetnu. To iziskuje primjenu skupljih aditiva i kraći prekid proizvodnje radi remonta rafinerije, što samo po sebi poskupljuje proizvodnju ljetnog goriva. Kad se tu pridoda i povećana sezonska potražnja za gorivom uslijed porasta putovanja na proljeće i ljeto, eto tehnoloških i tržišnih razloga za rast cijena goriva. Kako sada stvari stoje, sve se urotilo protiv nas vozača - rast će cijena sirove nafte, rast će i cijene goriva, a do kraja godine debelo će biti probijena i granica od 11 kuna za litru. Eurosupera 95, naravno...