Iskustvo Dražena Ćurića, našeg jedinog predstavnika na Reliju Dakar, najekstremnijem reliju na svijetu, koji se treću godinu zaredom održava u Argentini i Čileu, otkriva drugu stranu tog natjecanja. Onu koje često ne vidimo u televizijskim i novinskim izvještajima. Ćurić je ovogodišnje natjecanje završio za vrijeme pete etape zbog kvara na automobilu do kojeg je došlo nakon što su on i njegov mađarski suvozač u Mitsubishi Pajeru, Albert Horn, zbog navigacijske pogreške završili u kanalu koji se iznenada pojavio ispred njih.
Tako je okončan doista odličan nastup našeg vozača. Mitsubishi Pajero koji je pripremljen za Dakar 2011. ispunio je očekivanja na testiranjima u Mađarskoj i u Argentinu se krenulo s optimizmom. Opravdano, pokazalo se, jer Ćurić je već u prvoj etapi napredovao za 71 poziciju i utrku završio na 31. mjestu. S vrlo dobrom vožnjom nastavio je i u sljedećim etapama, uspijevao je zadržati plasman među prvih 30, no sve opasnosti i nepredvidivost Dakara, ali i velike greške u organizaciji, Ćurića su zadesili za vrijeme pete etape. Kobnu dionicu Ćurić je detaljno opisao na svojoj internetskoj stranici , na kojoj se redovito javlja svima koji su zainteresiranima za njegov nastup u Argentini i Čileu.
Užasno s jako lošim
- Ono što svakako trebam naglasiti je da je ovo uvjerljivo najlošije organiziran Dakar na kojem sam bio, a to su potvrdili i daleko iskusniji ljudi koji imaju po desetak i više nastupa. Hrana je bila loša, roadbook prepun pogrešaka, a morali smo se voziti isključivo po njemu, jer ove godine nije bilo GPS-a. Bilo je puno pogrešaka, krivih kilometraža, loših opisa itd. Albert je bio izvan sebe jer si nije mogao pomoći budući da su se svi vozili u svim smjerovima i svako malo nam je netko dolazio ili u susret ili sa strane. Ja sam više zajedno s njim tražio put nego što sam vozio. Ukratko, uopće nismo uživali, jer se ovo od relija pretvorilo u orijentacijsku vožnju.
Kako je izgledala ta vožnja, Ćurić vrlo slikovito opisuje u nastavku:
- Taktiku za 5. etapu složili smo tijekom doručka. Prikupili smo dosta informacija o težini trase i vrsti terena. Svi su nam govorili da se radi o ekstremu ekstrema i da će sam teren uništiti i iz trke izbaciti dosta natjecatelja. Odlučio sam da idemo preživljavati. Bio je to prvi dan da se ne utrkujemo nego u kruzing brzini idemo prema cilju. Brzinac je počeo sa brutalnim i opasnim kamenjarom po rubu provalije. Već nakon nekoliko kilometara počeli smo brojati prve žrtve. Probušenih guma, puknutih vilica, odlomljenih kotaca... Nagledali smo se svega. Ono, voziš se i ne znaš što da radiš jer nakon užasnog terena dode još gori, pa se onda pojavi dio gdje je malo bolje i poveseliš se da je sve završilo, a onda uletiš u takvu strahotu da se pitaš s čim su ovi trasirali stazu. Uglavnom, čitavo vrijeme se užasno smjenjivalo s gorim. Do 168. km, gdje smo se razbili, trebalo nam je tri i pol sata - opisuje Ćurić petu etapu.
Ćurić je sa tri Dakara iza sebe dovoljno iskusan da bi znao kolike opasnosti vrebaju na tom natjecanju. Zbog loših navigacijskih procjena i kvarova prouzročenih izlijetanjem, odustajali su i puno iskusniji vozači. Ipak, zbog propusta u organizaciji, loših uputa na kartama, koje Ćurić spominje, uslijedio je presudni trenutak.
Pakao najbolje popločen
- U roadbooku smo imali nacrtan dalekovod i kapelicu koje nije bilo nigdje. Trebali smo proći ispod dalekovoda pokraj nje. Uglavnom, kretali smo se prema tragovima kojih je bilo bezbroj i trudili se držati nekakve rute ili puta kojima je čitava pustinja ispresijecana. Albert se nije mogao snaći i ja sam, kad smo izašli na put koji prati dalekovod, krenuo prema osjećaju desno uz dalekovod. Nakon nekoliko stotina metara vožnje Albert mi je rekao da se okrenem, što je bila greška, jer kasnije će se ispostaviti da je kapelica koju smo trebali naći ispred nas na oko kilometar. S puta smo skrenuli u pustinju na mjestu gdje smo naišli na dalekovod. Desno od nas u daljini smo vidjeli dva kamiona i nekoliko automobila kako se probijaju kroz prašinu i krenuli smo prema njima dok se Albert pokušao snaći u roadbooku. Ispostavit će se da je put u pakao najbolje popločen jer smo se vozili po najboljem terenu taj dan. Tako je bilo jedno pola minute dok se ispred nas nije stvorio kanal dubok dva metra i širok tri koji je presijecao čitav plato i bio doista nevidljiv. Udarac je bio strašan i ostali smo u kanalu - govori o samom kraju Dražen Ćurić.
Događaji koji su zadesili Ćurića i njegova suvozača Horna toliko su zanimljivi da bi se mogala napisati manja knjiga. Nakon što su pregledom automobila ustanovili da je natjecanje za njih gotovo, uslijedilo je planiranje povratka u Buenos Aires. Grupa promatrača, koja se zatekla u blizini pomogla im je da izvuku Mitsubishi iz jarka. Pustinjskim putovima, koje poznaju samo lokalci, stigli su do sela u kojem su s nekim kamiondžijom dogovorili da ih skupa s Mitsubishijem prebaci do 180 km udaljene Calame. Ta ih je usluga koštala ‘tek’ 450 američkih dolara. U Calami su spoznali da je Čile jako komplicirana zemlja i da se posljedice dugogodišnje Pinotchetove diktature i danas osjećaju.
- Zamjena Eura skoro da je nemoguća jer su stanovnici čuli samo za dolar. Nakon tri sata potrage našli smo ovlaštenu šlep službu. Za ‘sitnicu’ od 900 dolara odšlepali su nas do 260 km udaljene Paso de Jame, otkuda su se preko tri planinska prijevoja zaputili u Cordobu, pa dalje prema Buenos Auresu. I onda mirni povratak doma...