Petrolicious je omiljeni američki portal o automobilima čiji suradnici, novinari i fotografi putuju svijetom u potrazi za najboljim automobilističkim pričama.
U njihovim tekstovima, na fotografijama kao i video uracima mjesto su pronašli brojni klasici poput Ferrarija, Porschea i McLarena, a njihovi vlasnici otvorili su dušu novinarima te ispričali brojne dirljive priče.
Jedna od prekrasnih priča stiže upravo iz hrvatske metropole, a riječ je o obitelji Jelusić koja mazi i pazi svojeg Mercedesa Pontona gotovo 60 godina. Priču je ispričao trenutni vlasnik Damir Jelusić za Petorlicious.
Sve je započelo na jednom vrlo neuobičajenom mjestu – u Etiopijskoj pustinji. Krajem 50-ih godina prošloga stoljeća, Damirov otac Milan bio je mehaničar flote Land Rovera kojima su se tražili izvori nafte diljem pustinje.
Iako su Land Roveri imali nevjerojatne sposobnosti za to doba, Milanovu pažnju ipak je obuzelo nešto drugo - Mercedesovi inženjeri koji su u pustinji testirali prototipove Pontona kako bi provjerili izdržljivost automobila na visokim temperaturama.
Uvoz u Jugoslaviju
Bilo je to doba kad si je rijetko tko mogao priuštiti skuplji automobil, ali da je i htio, bio je ograničen automobilima koji su se prodavali u Jugoslaviji.
Luksuznije aute poput Mercedesa su vozili samo visoki državni dužnosnici, a i sam uvoz stranih automobila bio je poprilično kompliciran.
No Milan je snalažljivo pronašao „rupu u zakonu“ kako bi si mogao priuštiti svoj primjerak Pontona. Naime, zakon je dopuštao uvoz stranih automobila ako je netko radio u prekooceanskim država duže od 12 mjeseci, a upravo je on bio među kvalificiranima.
Milan je iz glavnog grada Etiopije, Addis Ababe, preko New Yorka do Stuttgarta uplatio tada veliku svotu od 1952 dolara te tako rezervirao svoj Ponton.
Već 5. srpnja 1960. godine njegov primjerak sišao je s proizvodne linije te 11 dana kasnije bio je spreman za preuzimanje u Ljubljani.
„U one dane papirologija u vezi bilo čega stranog bila je nemoguća, tako da je posjedovanje automobila kad je bio samo 11 dana star zapravo bilo čudo“, ispričao je Damir za Petorlicious.
Novi "Ponton"
Mercedes 180 „Ponton“ proizvodio se od 1953. do 1962. godine, pa je primjerak obitelji Jelušić zapravo generacija nakon face-lifta.
Takva verzija po prvi puta je imala široku prednju rešetku kakva je ostala simbolom Mercedesa gotovo 30 godina nakon.
Prilikom kupovine takvog novog Mercedesa, stigao je i pun prtljažnik stvari. Tu je bio cijeli alat, set pobojanih ratkapa, priručnik za korištenje, poznata trokraka zvijezda koju su vlasnici morali sami ugraditi na vrh poklopca motora te kanta s čak kilogramom boje. Damir ističe kako je u prtljažniku još uvijek sva oprema, osim boje koja se naravno potrošila u međuvremenu.
Iako kompaktni 1,8-litreni dizelaš razvija tek 43 konjske snage, Ponton je nudio niz inovacija koje su ga tada i učinile toliko poželjnim.
Bio je to prvi Mercedes na kojemu su se testirale i udarne zone pa je imao ojačanja sa svake strane, ali se njemački proizvođač time svejedno nije hvalio.
„U ranim 1960-ima moj ujak je bio vozač u Njemačkoj i vozio je Mercedes 170. Kad je njegova tvrtka kupila Pontone, rekao je da je to kao da se nalazi u svemirskom brodu.
Bio je impresioniran kako su napravili brisače i vodu na samo jednom prekidaču, a da pritom ne morate pumpati vodu pedalom u podu“, priča Damir.
Skoro je prodan nekoliko puta
Ponton je obitelj Jelušić odlično služio narednih 15 godina, a onda je Milan odlučio kupiti Fiat 126 „Peglicu“ za svakodnevnu vožnju. Damir ističe kako su bile mnoge rasprave oko prodaje Mercedesa, ali njegova majka to jednostavno nije dopuštala.
„Ponton je bio u obitelji duže od mame. U njemu su ona i tata išli na prvi spoj, a to je i automobil kojim su se vozili na vjenčanje pa ga jednostavno nije htjela prodati.
Osim toga, mali Fiat bio je totalno nepraktičan za putovanja. Tako je Mercedes ostao sačuvan u garaži, a izlazio bi samo za posebne prilike“, priča Damir.
No 1986. godine obitelj Jelušić ponovno je skoro ostala bez Pontona. „Moj brat htio je provozati svoju djevojku u Mercedesu, a tata se složio pod uvjetom da mu kupi dvije nove gume.
Brat je pristao i kupio dvije nove radijalne gume za prednje kotače, ali nije uzeo u obzir da su straga one bile dijagonalne“, kaže Damir.
Brat je tijekom vožnje po brdskoj cesti morao naglo zakočiti, izgubio je kontrolu nad automobilom te izletio s ceste na krov.
„Bila je to teška nesreća, pogotovo što auto nije imao sigurnosne pojaseve. No mama ga ni tada nije htjela prodati, nego je bez tatinog znanja platila popravak“, dodaje.
Damir ističe kako ocu Milanu zapravo nikad nisu uspjeli objasniti zašto se vrata više ne zatvaraju kao nekada.
Damirovo nasljedstvo
Damir je 1988. godine konačno naslijedio voljenog Pontona. „Tata je bio frustriran jer ga jedno hladno jutro nije mogao upaliti pa je snažno zalupio vratima.
Ja sam ga upitao zašto se ponaša tako prema autu koji ima toliko dugo, a on je odgovorio da ako se želim brinuti o njemu – moj je“, priča Damir.
Ističe kako mu je već znao sve trikove i mane pa je odgovor bio vrlo jasan. Milan je samo izvadio ključeve iz džepa te ih dao Damiru.
On ga je u takvom stanju vozio do 1991. godine te ga je tada napravio generalku motora.
„Tijekom 70-ih godina prodavači u Ljubljani prodavali su rezervne dijelove za Mercedes poprilično jeftino pa je otac kupio hrpu toga što je kasnije iznimno poslužilo“, govori Damir.
Tako je limariju i unutrašnjost dodatno uredio 1997. godine.
Damir ističe kako je brojač kilometara nekoliko puta već popravljan pa nitko zapravo nije siguran koliko bi mogao imati kilometara.
„Tata bi uvijek rekao da je prešao milijun kilometara, ali mislim da je do sada napravljeno između 300 i 400 tisuća“, dodaje.
Velika restauracija
Nakon što je Milan preminuo, Damir je odlučio napraviti veliku restauraciju automobila njemu u čast.
Ponton je rastavljen do posljednjeg šarafa, obnovljen je motor, napravljena je limarija, stavljena je nova boja, a sve to ga je koštalo preko deset tisuća eura.
Damir ističe kako mu nije žao što ga je toliko koštalo jer sada je Ponton spreman za narednih 50 godina, a i spreman je da ostane još dugo u obitelji.
„Imam dvije kćeri i malo je prevelik auto za njih, pogotovo bez serva i ABS-a, pa ih ne zanima njihovo posjedovanje ili upravljanje vozilom.
No moj unuk sada ima sedam godina, pa se nadam da ću izdržati još deset godina prije nego što mu ga jednog dana poklonim“, naglašava Damir.
