Malo mi je neugodno priznati da sam počeo voziti prije nego sam položio, pa bih volio da to pitanje preskočimo... – sugerirao je Ivan Dečak.
Tko bi ga imao srca odbiti, nisam mu postavio to pitanje pa objavljujemo samo odgovor. Nestašni Ivan je ipak pojasnio situaciju prije te velike, značajne 1997. godine kad je postao ponosni vlasnik crvenog dokumenta. Ne partijske knjižice, nego vozačke.
Ma to što sam vozio bilo je u stvari po šodranom, privatnom putu iza kuće moga djeda. To se ne računa kao prekršaj, jel tako?
n Apsolutno. Policija takve akcije u stvari nagrađuje, što novčano što nekim atraktivnim putovanjima, Sejšeli znaju biti, Tajland, Maldivi. Kako koga dopadne. Nego, je li djed bio i službeni dobavljač u tim pionirskim danima vožnje? Pitam jer to tako obično biva. Posebno izvan velikih gradova.
E da! Djed mi je dao svoju narančastu peglicu, s tim sam krenuo.
n Puno dalje od kretanja i nisi mogao s njom, Ivane. Bez uvrede. Kako je dalje išao tvoj razvojni put, koji je sljedeći bolid nastavio niz?
Polo! S njim sam uglavnom prelazio relacije Virovitica – Zagreb i moram reći da je bio ekstremno pouzdan. Ne možda ludo zabavan, ali ja ti baš i nisam vozač koji inzistira na zabavi. Radije negdje i zakasnim, ali vožnja mora biti sigurna.
n Zvuči beskrajno napeto. Reci da nikad, ali doista nikad nisi imao situacija koje bi volio podijeliti s čitateljima Auto kluba. Neki bliski susret s momcima u plavom, nešto...
- O da, bilo je situacija. One su se uglavnom događale u Opelu Movanu, našem bendovskom kombiju. Vozač je zauzet, njega se ne dira, ali to što mi ostali izvodimo tijekom putovanja, to ti je... Ma to nije za medije! Svega tu bude, ali ja bih želio da publici ostavim dojam dobrog dječaka.
n Dječače Dečaće, nije u redu zakinuti čitatelje na tako grub način. Možeš se izvaditi nekom pričom iz privatne vožnje. Stali smo kod Pola.
- E da, nakon Pola sam bio sav jako važan, kupio sam Peugeot 307. I kako sam ga doživio kao vrlo ozbiljno vozilo, baš onako za putovanja, odvažio sam se...
n Odvažio si se skroz od Virovitice do Zagreba?
- Nee. Ovo je bilo ozbiljno putovanje. Do Belgije, na rock Werchter festival. Ali kako je meni oprez na prvome mjestu, nije bilo napetih situacija. Baš nimalo. Eto, da nastavim niz, kako si malo prije rekao, onda ću spomenuti aktualni automobil. To je Opel Grandland, dovoljno okretan i dovoljno velik za potrebe moje obitelji, dvoje klinaca, hrpu torbi, bicikala, lopti, šatora, rekvizita ovih i onih.
n I jedne podvodne puške.
- Da! Skoro sam zaboravio, ali vidim da si informiran. Evo baš mi je stigla nova puškica i jedva čekam odraditi snimanja za The Voice pa da malo zaronim s njom, vidim kako funkcionira. Jako volim ronjenje.
n Priča se, znam. Nego, nisi mi bio jasan oko tih napetih situacija u kombiju, kada odlazite na koncerte, gaže. Shvatio sam da se tu nešto događa. Što? Mazite li se, igrate li neke igre za odrasle?
-Jooj. Rekao sam da nije za medije. Ali, recimo da neki naši članovi misle da mi ne putujemo Opel Movanom, nego vremenskom mašinom. Tu prednjači bubnjar.
n Bubnjar koji nije svjestan vožnje kombijem? Da čujem...
- Lik zaspi one sekunde kad zatvorimo vrata i pokrenemo motor. Dakle, kao djetešce. Spava i spava, mijenja poze i neke od tih poza su beskrajno smiješne, sklizne on i na pod, nama među noge, spava i na trbuhu... Ali ne, ne nagovaraj me da ti pokažem fotografiju. Niti dam da je objaviš. Naljutio bi se. Znači, on ne doživljava put, samo se sjeća da je ušao u kombi i da se odjednom našao na odredištu.
Je li vožnja trajala sat, dva ili pet, njemu svejedno. Ustane, malo se pofriška i spreman je za koncert! Čudo od bubnjara - spavača. To su te prednosti ovakvog putovanja, ne moraš se brinuti, voze te, spavaš i - stigneš.
UKRATKO
Ivan je našem novinaru priznao kako mu je jednom biciklist zazvonio i tražio da se makne u stranu, žurilo mu se. Toj anegdoti smo se u redakciji od srca i nasmijali, no postalo je manje smiješno kad smo zasnali da nije riječ o vicu. To se zbilja dogodilo...
Kad čovjek u vozačku avanturu krene s Peglicom, nakon toga mu je sve veliko i prostrano. Ipak, možemo Dečaku vjerovati kad kaže da u Opel Granlandu bez problema stanu djeca, bicikli, glazbeni rekviziti...