105 godina tankiranja

Prvi vozači gorivo su kupovali u apoteci, a prva prava benzinska otvorena je u Dallasu u jesen 1913.

    AUTOR:
    • Josip Horvat

  • OBJAVLJENO:
  • 23.05.2019. u 12:52

Arhiva

Auti su simbol ljudske mobilnosti, no čovjek je u njima pokretan tek onoliko koliko u rezervoaru ima goriva, pa mu za pravu mobilnost treba i dovoljan broj pravilno raspoređenih punktova na kojima isti može i nadopuniti. Što se u povijesti prvo činilo u ljekarnama i špeceraju, a tek potom na pumpama

Stvar je, dakako, poprilično jednostavna - prva benzinska postaja u povijesti nastala je odmah nakon pojave prvog automobila. Štoviše, čak i prije početka njegove serijske proizvodnje, u trenutku kad se Bertha Benz 5. kolovoza 1888. godine sa svoja dva sina odvažila u suprugovom uratku i bez njegova znanja odvesti u posjet svojoj majci u Pforzheim. Za ta sveukupno prijeđena 194 kilometra trebala su joj tri dana, a rezime cijele avanture bio je i poduži spisak nedostataka koje je nakon što se sretno vratila kući hrabra vozačica podastrijela suprugu da ih ispravi ako svoj proizvod želi uspješno komercijalizirati. S obzirom na to da je Bertha na put krenula bez ozbiljnije pripreme, odnosno bez rezervnog goriva (za kojeg uz dva suputnika na Patent-Motorwagenu Nummer 3, uostalom, baš i nije imala puno mjesta), u prvim se problemima našla već nakon prolaska kroz Heidelberg. No, spas je ubrzo pronašla u gradiću Wieslochu, gdje je u lokalnoj apoteci ljekarnik Willi Ockel srećom imao na policama posve dovoljnu količinu tekućine s kojom će hrabra dama moći nastaviti put.

Arhiva
 

Prodao joj je, naime, cijelu svoju zalihu ligroina, lako zapaljivog destilata nafte koji je poznat i pod imenom petroleter, a tad se koristio prvenstveno za otapanje masti i smola u kućanstvu. No, svojim je svojstvima mogao bez problema zadovoljiti i potrebe radnog procesa Otto motora. Ljekarna u kojoj se dogodio taj prvi vozački šoping goriva, zanimljivo je, i dan-danas radi, a na njoj su Nijemci ponosno postavili i spomen ploču na kojoj piše da je to prva svjetska benzinska postaja, odnosno - 1. Tankstelle der Welt. A kad se to njemačko Tankstelle doslovno prevede na hrvatski dobija se i korektniji opis - točionica ili postaja za točenje (tankanje) spremnika goriva. Jer, ruku na srce, ta zgodna apoteka ipak nije ni blizu onog što danas smatramo benzinskom postajom.

Arhiva
 

No, bilo kako bilo, Bertha Benz dokazala je i kako su vozači bez obzira na moć svoje motorne kočije pokretni tek onoliko koliko sa sobom mogu ponijeti goriva. Odnosno da su bez točionica uz ceste u istoj situaciji kao i da su krenuli prelaziti pustinju bez vode. Gorivo su tako, bilo da je riječ o petroleju, benzinu ili benzolu, u počecima svjetske motorizacije kupovali u apotekama, dućanima s robom široke potrošnje, pa i pokojoj boljoj gostionici ili hotlu koji je svojim klijentima uz smještaj i hranu nudio još i opskrbu benzinom, imajući tako dodatnu zaradu. No, zbog velike opasnosti od požara uglavnom se te hotelske “kućna zalihe”, čuvane u bačvama ili metalnim kanisterima, a ponekad i u kantama za mlijeko, vlasti zakonski limitirale na najviše 80 litara benzina.
Pretakanje, pak, goriva iz kanistera u rezervoar automobila bio je sve do oko 1900. godine ručni rad vozača i po život opasna radnja. Pri tom točenju goriva izgubilo se (prosipalo) barem deset posto te dragocjene tekućine. Uza sve to ni proizvođači baš nisu išli na ruku vlasnika automobila, smještajući rezervoar na mjesto gdje je to prije svega njima konstrukcijski odgovaralo. Tankalo se tako najčešće kroz otvor u instrumentnoj ploči uz upravljač, a vozači nikada nisu znali koliko im je točno goriva preostalo u spremniku. Tek je Ford s modelom T smjestio spremnik ispod sjedišta vozača, pa se imalo nadzor nad količinom, a zahvaljujući i posebnom dodatku za nalijevanje gubitak je bio minimalan, i to napokon uz čiste ruke. Kvaliteta goriva ionako je bila vrlo upitna sama po sebi, nije se baš pazilo ni na čistoća posuda za transport, a prodavači su i već tad da više zarade znali u benzin dolijevati i običnu vodu...
Porast broja automobila inicirao je stoga brzo i ideju da se naprave i prve prave benzinske pumpe. Nacionalni auto klubovi prvi su organizirali mrežu opskrbnih stanica koje su nadzirali i preporučivali članovima. Francuzi su tu bili prvi te je već 1900. svaki vozač obavezno u opremi automobila imao i kartu s mrežom prodavača benzina. No, to su bila još uvijek tek priručna skladišta s jednim rezervoarom i točionikom. Put ka prvoj pravoj benzinskoj postaji utrli su Amerikanci.

Arhiva
 

Prvo je 1903. u Dallasu uz cestu otvoren “pumping stand” kao preteča onog što će u jesen 1913. postati prva prava drive-in benzinska stanica - šesterokutni objekt nalik kiosku s natkrivenim prostorom ispod kojeg su se nalazile pumpe, a koji je u Pittsburghu sagradila tvrtka Gulf Gasoline. Rezervoari s gorivom bili su u zemlji, betonirani prilazni put navodio je vozila do pumpe, a kupce su dočekivali mladi prodavači koji su točili benzin, provjerili nivo ulja u motoru, rashladnu tekućinu... Vozači su s oduševljenjem prihvatili tu novost, a benzinske stanice proširile su se ubrzo svijetom poput požara postavši iznimno unosnim biznisom. U Americi se tako između 1910. i 1920. svakodnevno otvaralo po tri nove benzinske pumpe! Krajem prvog svjetskog rata uz njih se tamo često otvaraju i moteli, servisni centri i prodavaonice dijelova, auto praonice... Same benzinske pumpe stoga već dugo više nisu tek samo stanice za opskrbu goriva, već polako postaju pravi mali šoping centri!
Slično je, dakako, bilo i kod nas u Hrvatskoj, kad su se tu početkom dvadesetog stoljeća pojavili prvi auti. Na ovim je prostorima tad već u pogonu bila i prva domaća rafinerija nafte, osnovana u Rijeci 1883., 1904. je u Zagrebu osnovana i Vesta, dioničko društvo za industriju petroleja, a potom su se u biznis s naftom i benzinom tu uključili i američki Shell, Standard Oil te Vacuum Oil, koji s vremenom mijenja ime u Mobiloil. Benzin su vozači kao i u Njemačkoj prvo kupovali u apotekama i dućanima, a prva mjesta koja su ga nudila u većim količinama bili su auto saloni i radionice Ivana Dirnbachera i, dakako, u našoj automobilskoj povijesti posve nezaobilaznog Ferdinanda Budickog. Prve prave benzinske pumpe pojavile su se u Hrvatskoj tek koncem dvadesetih i početkom tridesetih godina i to u samom centru Zagreba - na današnjem Trgu Republike Hrvatske (prije izgradnje HNK), kraj Ribnjaka te na današnjem Trgu žrtava fašizma (prije izgradnje Meštrovićevog umjetničkog paviljona).

Arhiva

Arhiva
 

Arhiva
 

Nisu to bili nikakvi posebni objekti već tek jednostavne crpke uz cestu s jednim točionikom, a one najranije nudile su tek benzin Sphinx američkog Mobiloila i njihovo motorno ulje.

Arhiva

Novinske arhive kazuju da je u Hrvatskoj do početak Drugog svjetskog rata, odnosno do 1939. godine, postavljena 191 benzinska pumpa, i to na 81 lokaciji (u Splitu ih je bilo pet, u Zagrebu 19, u Rijeci 27.). Situacija se znatno promijenila nakon rata, jer Hrvatska krajem 1953. godine broji svega 75 pumpi, ali raspoređenih u čak 43 naseljena mjesta (u Zagrebu sedam, u Rijeci tri, u Splitu dvije...). Te su pumpe, dakako, bile modernije, i sličnije današnjima, a već dvije godine kasnije gorivo se do njih iz rafinerija umjesto u bačvama počelo dovoziti u autocisternama. Godine 1947. u Zagrebu je za promet naftnim derivatima zadužena tvrtka Jugopetrol, a 1954. je osnovan i Croatiapetrol. Te je godine u Zagreb preseljeno i sjedište tvrtke Jugonafta, tako da su tad u Zagrebu postojale čak tri tvrtke za promet naftom i derivatima, koje su u idućem desetljeću, neovisno jedan od drugih, posve nesinkrono gradile svoje benzinske stanice i skladišta. Ta je nelogičnost korigirana u rujnu 1961. fuzioniranjem Jugonafte i Jugopetrola u Interpetrol. Interpetrol i Croatiapetrol djelovali su samostalno do 1964. kada nastaje INA - Trgovina.

Arhiva
 

Petnaest skladišta i 88 benzinskih stanica te 1520 radnika bila je startna pozicija koja pet godina kasnije raste na 31 skladište i 317 benzinskih stanica.

Arhiva
 

Prije raspada Jugoslavije, negdje početkom osamdesetih, INA je narasla i do mreže od čak 605 benzinskih stanica, 900 internih stanica u raznim tvrtkama, autoservise u sedam zračnih luka... A danas? Po pitanju benzinskih stanica i danas su kod nas vodeća tvrtka, no tu je sad i brojna druga, poprilično jaka benzinska konkurencija. 
 

Ukratko:

Jako ponosni na svoju pionirsku ulogu u auto svijetu Nijemci često znaju i podosta vjerno inscenirati i prvi vozački šoping goriva koji je Bertha Benz odradila u ljekarni, i to bez recepta....

Benzinske postaje su u povijesti prošle veliki razvojni put od jednostavnih samostojećih pumpi do modernih objekata s kafićima, dućanima i dječjim igralištima, a Amerika pamti čak i benzinske bez ijednog radnika, s automatskim pumpama koje rade na kovanice!

Prve benzinske pumpe niknule su u SAD-u, i to prvo tek kao samostojeće pumpe postavljene uz rub ceste, no baš tamo je nastao i prvi u svijetu namjerno izgrađeni objekt čija je glavna namjena točenje goriva - prva prava natkrivena drive-in benzinska postaja

Tridesetih godina uz naše su ceste vladali Mobiloil i njihov benzin Sphinx, a pola stoljeća kasnije INA i njezin Superior

Prve prave benzinske pumpe pojavile su se u Hrvatskoj koncem dvadesetih i početkom tridesetih i to u samom centru Zagreba - na današnjem Trgu Republike Hrvatske, u Vlaškoj i Šoštarićevoj ulici te na Trgu žrtava fašizma, a ona postavljena u Martićevoj opstala je tamo skroz do pedesetih

Nijemci su u mnogočemu bili prvi - napravili su prvi svjetski auto, hvale se i prvom Tankstelle, kao i prvim pravim autocestama uz koju su odmah gradili i natkrivene benzinske, puno suvremenije od prve s podzemnim spremnikom postavljene u Hannoveru 1922.

Prvi prodavači goriva benzin su iz bačve ili pumpe prvo točili u metalne boce ili kante nalik onima za zalijevanje cvijeća, a tek potom izmjerenu količinu iz njih prelijevali u spremnik vozila, pri čemu se gubilo i po 10 posto goriva...

Tagovi

Izdvajamo

Iz drugih medija