Još malo, još samo malo do kraja, 2000 km do Cape Towna i Rta Dobre Nade, krajnje točke na jugu Afrike, ujedno i krajnje točke našeg puta. Iza nas je već osam mjeseci i bezbroj ljepota, ali i mnogo teškoća. A ispred - granica Južnoafričke Republike. Neprobojni bedem. Najrazvijenija zemlja Afrike ne da nam vizu. Kao da se boji da tamo ne ostanemo. A ne želimo ostati, nikako. Želimo samo što prije završiti ovo epsko putovanje. Stići do cilja koji smo si zacrtali i završiti priču. Naš motocikl zvan Pegi ostaviti u Cape Townu i vratiti se po njega za godinu, dvije, tri… pa nastaviti dalje putovati Afrikom. Nakon zapadne i istočne Afrike, još nam ostaje centar. Da zagrlimo cijeli kontinent. No, sad smo umorni i dosta nam je Afrike. Sad samo želimo stići u Cape Town, spremiti Pegija za zimski san i odletjeti kući. Ali, ne daju nam...
POGLEDAJTE FOTOGALERIJU KLIKOM NA SLIKU
Afrički paradoks. Sve smo odradili po planu. U južnoafričkoj ambasadi u Budimpešti rekli su nam prije no što smo krenuli na put da je osam mjeseci prerano za izdavanje vize, da se na putu javimo u Malavi, Mozambik ili Svaziland. No, kad stižemo tamo, uredno nas šalju u Budimpeštu! I štogod mi pokušavali, ne ide. Dovraga i sve. Nećemo valjda neslavno završiti putovanje u Mozambiku. Nadomak cilja.
Pa što? Je li to uopće bitno? Ako i jest, zašto? Zbog simbolike, čiste simbolike. Dovršiti započeto. Dosegnuti zacrtano. Jer, moraš imati neki cilj i moraš gorjeti da ga dosegneš. Kako inače uopće pronaći snagu da guraš dalje? Treba, dakako, znati i kad odustati. No, osjećamo da to nije sad, pa pokušavamo sve što je u našoj moći i izvan nje. Dižemo na noge sve južnoafričke prijatelje, sve diplomate koje smo ikad upoznali. Hrvatsko veleposlanstvo u Pretoriji zaista se brine za nas. Svi se brinu za nas. Svi pokušavaju pomoći da dosegnemo imaginarni cilj. Čak i kad se sva vrata zatvaraju, ne odustajemo. Računamo na čudo.
I čudo se događa! Ne razumijemo kako, ali dobivamo vize i ulazimo u JAR. Afričku Švicarsku. S modernim dućanima, benzinskim postajama sa svježom štampom, gradovima i selima nalik američkom srednjem zapadu. Ljudima koji skupljaju govanca za psima. Ulicama s imenima i brojevima. Pješačkim prijelazima i vozačima koji staju pješacima. Fontanama i uličnim sviračima. Toplom vodom u slavinama... Svim onim što imamo doma, a u Africi nismo vidjeli mjesecima. Upoznajemo mnogo dobrih ljudi koji nas goste na potezu od granice do Johannesburga. Slušamo o apartheidu i njegovim dubokim ranama. No, ne želimo uroniti u to. Ovaj put ne. Zato što ćemo se vratiti. I tad svježi i odmorni upoznavati ovu zanimljivu zemlju i njezine ljude. Crne i bijele. Sad samo želimo što prije do Cape Towna. Uhvatiti avion i vratiti se u špicu hrvatskog ljeta. Ovdje je već zima. Dani su sve kraći i hladniji. Smrzavamo se na motociklu, ali grabimo dalje.
I onda potop. Khhh, khhh, tktktktk… Pegi kašlje i trza. Gubi snagu. Ne sluti na dobro. Zvuči kronično. Podsjeća na Mauritaniju 2011., Etiopiju ranije ove godine. Dva najveća kvara koja smo ikad imali, oba koja su počela na isti način. Zakašljao je par puta Pegi nakratko čim smo ušli u JAR. No, mislili smo da je to zbog rijetkog zraka, jer smo vozili na 2000 metara nadmorske visine. No, sad smo malo niže i shvaćamo da to definitivno nije zbog visine, jer motor gubi snagu kao da će svakog časa stati. Okrećemo volan i vraćamo se u Johannesburg, gdje još možemo naći dobrog mehaničara. Boli to. Tako smo blizu cilja, a jurimo unazad.
Radionica u Johannesburgu jedna je od najboljih u Africi. Uredna i ogromna. Deseci motocikala rastvoreni su na operacijskim stolovima. Doktor juri od bolesnika do bolesnika, dijagnosticira i naređuje desecima radnika što im je činiti. Pita što muči Pegija i ja stanem pričati. Nakon dvije rečenice sagne se, pogleda Pegija, pokaže na gumenu cjevčicu koja iz filtra za gorivo ide u karburator i kaže:
– Ovo! Cjevčica je presavinuta i blokira dotok goriva.
Gotovo sam siguran da je to problem, kaže, i u deset sekundi premjesti cjevčicu uz komentar da je Pegi dobar motocikl i da je kod njega problem uvijek u nekoj sitnici.
Je li u tome simbolika? Objašnjava li to i kvar u Etiopiji prije pet mjeseci, koji nikad zapravo nismo shvatili. Mehaničar u Nairobiju optužio je karburatore. Tri puta ih je vadio, čistio i podešavao, i ništa. No, četvrti put je uspio, i mi smo bez problema vozili još 10.000 km. Možda je između trećeg i četvrtog puta primijetio presavinutu cjevčicu i ispravio je, ali ga je bilo sram tako što priznati? Ima li tu simbolike? Ima li to veze s tim što se Maja i ja raspadamo nakon osam mjeseci putovanja, tri i pol godine zajedničkog bivanja... Da, uvijek je problem u sitnicama. U malim stvarima. Tražiš nešto veliko, a odgovor je u sitnici koja ti je uvijek bila ispred nosa. A Pegi širi svoja krila i leti, nosi nas k cilju.
I napokon prolazimo pored ploče na kojoj prvi puta vidimo ime tog cilja. Cape Town, 1.123 km. Još samo malo, još samo malo. Hladno je, ali ne marimo, još 1.000, 900, 800 km… Nema razloga da se svađamo, osim što smo kronično umorni. Ali svađamo se. Ništa ne učimo i put trenutno šamara nas nezahvalne. Khhh, khhh, tktktkt…. Neeeee! Zaštooo? Pronalazimo mehaničara u nekom mjestu bez imena usred južnoafričke pustinje. Starac i njegovi sinovi u velikom hangaru popravljaju sve, od igračaka i kosilica do glisera i kombajna. Sav posao ostavljaju na stranu i pokušavaju nam pomoći. Ne zaslužujemo to, ali zahvalni smo. Put se očito ipak i dalje brine za nas.
Nedaleko Cape Towna, na najužnijoj obali Afrike, pingvini Rta Dobre Nade podsjetili su nas da je dalje na jug još samo ledeni Antartik…
Na tren pomislimo da smo shvatili gdje je kvar. Možda u rezervoaru ima smeća koje ponekad začepi protok goriva, a ponekad ne… Je li moguće da je to bio problem i u Nairobiju? Pa nas je zato odmah potom put srušio u blatu Amboselija, kad se probušio rezervoar. Pa smo ga prije krpanja morali oprati. Je li moguće da je problem zapravo bio u tome? Ispiremo rezervoar, mijenjamo gorivo, isprobamo Pegija na cesti, ali ne. Khhh, tktktk... Nazad u radionicu. Ponovno pomislimo da znamo gdje je kvar. Raskopamo Pegija, ispravimo kvar, zatvorimo ga i evo nas na cesti. I onda opet khhh, tktkt… I tako šest puta. Dva smo dana kod dobrih ljudi. Pet dana do aviona i 800 kilometara do cilja. Sedmi put otkrivamo da se problem javlja kad gore svjetla. Kad ne gore, sve štima. Isprobavamo, i čini se da je to to. Pozdravimo se s dobrim ljudima i letimo k cilju. Bože, zar je zaista problem uvijek u takvim glupostima? Simbolika? Da, baterije su nam prazne, i toliko slabe da ih više ne uspijevamo napuniti. Na rezervi smo već dugo. Čupamo posljednje snage, ostaje još 400, 300 km i tri dana do aviona. Ne znam više hvatam li konce ili ne. Razumijem li znakove… Učim li? Samo znam da bismo večeras mogli stići na cilj… I onda opet. Khhh, tktktk… Ne očajavam, ne marim. Tražim struju i punim akumulator. Ništa. Khhh, tktktk… Kupujem novi akumulator…. Dokle god postoji nada, dobro je. Ali ne. Posustajemo. Gotovo je. I to samo 250 kilometara prije Cape Towna.
Tako blizu, a tako daleko. Simbolika? Ovo je priča o nama. Prije svega. U pozadini bajkovite priče o putovanju motociklom po Africi, razvijala se priča o nama. Priča koja je samo naša. Pokušaj da ostanemo u sedlu i dosegnemo cilj. No, ovaj put nismo ništa naučili i put nam više nije mogao pomoći. Saznajemo i da nikako nije moguće ostaviti Pegija u Cape Townu. Ostaje nam da ga se riješimo jednom zauvijek ili potrošimo bogatstvo (koje nemamo!) da ga vratimo u Zagreb. Ali, ne možemo ga se riješiti, postao je dio nas. Naše sedlo u kojem jašemo kroz život. Vratit ćemo ga u Zagreb i tako dobiti na vremenu. Riješit ćemo problem, sigurno je u nekoj sitnici koja nam je promakla ispred nosa. Obnovit ćemo nadu i jednom se s Pegijem vratiti u Afriku.
Južnoafrička Republika pravo je otkriće - svojevrsna je to afrička Švicarska, s modernim dućanima i benzinskim postajama sa svježom štampom, gradovima i selima nalik američkom srednjem zapadu, ulicama s imenima i brojevima i beskrajnim cestama s odličnim asfaltom
A sad, umjesto da trčimo počasni krug, na prikolici stižemo do Cape Towna. Do cilja na štakama. No, nema veze, glavno da smo tu, i da se zadnju afričku večer možemo osvrnuti unazad. Bilo je to nevjerojatno putovanje. Neuspjelih 250 kilometara ipak nije ništa naspram onih 20.350 uspjelih. Sad idemo kući. Zajedno. Odmoriti se i zaliječiti rane. Skupiti snagu za nove izazove. Za nove lekcije. A onda krenuti dalje, k novom cilju. Jer dok god postoji cilj, i dok postoji nada, dobro je...