“Riana kad stigneš u Argentinu, nemoj slučajno mijenjati dolare u nekoj mjenjačnici ili banci, to se kod nas ne radi, nije dobro ni za tebe, a ni za nas! Kod nas ti, naime, postoji takozvani “blue market”. A to ti znači da će ti moj tata ili neki drugi lokalac zamijeniti dolare po znatno boljem tečaju od službenog, a uz to ćeš i njemu napraviti uslugu, jer će se dokopati dolara do kojih inače vrlo teško može doći. Naime, država nam ne daje da kupimo više od 200 dolara mjesečno, a kako zbog nenormalne inflacije ne vjerujemo u naše pesose, da bi se barem malo osigurali moramo u kući imati i nešto dolara,”
Netom pročitano bio je prvi savjet koji sam dobila od Nacha, prijatelja iz Argentine s kojim sam dijelila i dobro i zlo i prije nekoliko godina, dok smo živjeli i radili u Indiji. I bi tako, pa je to i sad i moj prvi savjet svima koji se odluče krenuti u Argentinu: zaboravite kartice, zaboravite mjenjačnice, samo ponesite dolare. Ionako će vam već i kod rezervacije soba gotovo svi iznajmljivači odmah u poruci napisati da će vam oni ako trebate mijenjati dolare to rado napraviti po “plavom tečaju”.
Što je u praksi izgleda tako da se u vrijeme kad sam bila tamo na “plavoj burzi” za jedan dolar dobivalo gotovo osamdeset pesosa, a u mjenjačnici po službeno važećem kursu nešto manje od šezdeset...
Priča ide naravno još dalje, pa dalje, pa jako daleko i još malo dalje… Kuće, nekretnine i sve ostalo prodaje se u dolarima, pa onih 200 mjesečno dozvoljenih dolara Argentincima ni izdaleka nije dovoljno. Automobili? Kupiti danas tamo auto novi ili samo malo noviji, zbog galopirajuće inflacije i ogromnih poreza, za prosječnu obitelj jako je teška misija.
Zbog toga ćete, uostalom, čak i na cestama tako velikog grada kao što je Buenos Aires jako rijetko viđati neka nova nabrijana kola. I na tamošnjim se cestama, kao i svugdje drugdje, sve zapravo svodi na jako lošu ekonomsku situaciju u kojoj se Argentina opet našla, po tko zna koji put. A koliko je ona teška, čisto da dobijete dojam reći će i činjenica da se u periodu od godinu dana vrijednost pesos u odnosu na dolar smanjila za pola. Da, dobro ste pročitali - doslovno se prepolovila.
No, kad se jednom smrkne, drugom svane ili kako već, pa je u takvoj situaciji putovanje u Argentinu vrlo jeftino. Čak i onim turistima koji inače žive od hrvatske plaće. Zapravo je jeftinije no ikad dosad, odnosno jeftino kao i za vrijeme prošle velike krize. Cijene u restoranima, u trgovinama, ma cijene bilo čega su zbija jako, jako niske.
Što je meni osobno za novčanik bilo super, ali mi je ujedno bilo i jednako tužno i teško za gledati. Posebno zato što mi se čini da Argentinci uglavnom na tu krizu gledaju pesimistično i nimalo ne vjeruju u bolje sutra. Posljedice krize su zapravo slične kao i u Hrvatskoj, pa se Argentinci iz veselih i zabavnih ljudi polako premeću u tužne, umorne i one koji se stalno žale.
Da se razumijemo, i dalje su beskrajno simpatični i jako teško da ćete naići na nekoga tko vam neće sa smiješkom odgovoriti na bilo koje pitanje ili zahtjev. Jednako tako energija Buenos Airesa je i dalje nevjerojatna i kao da svaka ulica pleše u nekom svom ritmu, bilo ritmu famoznog argentinskog tanga ili nečeg posve drugog.
Zapravo ne znam koje od mojih osjetila u tom gradu bilo više zadovoljno i zavedeno. Jer već se u Buenos Airesu jako lako zaljubiti kako u njega tako i u cijelu zemlju.
Inače od samog grada prije dolaska u njega baš i nisam puno očekivala, a na koncu je nakon puno godina putovanja i masu obiđenih gradova baš Buenos Aires ispalo mjesto u kojem sam rekla: ''Beš ga, pa tu bi mogla i živjeti! Arhitektura grada je takva da vam i epitet najeuropskijeg grada Južne Amerike, kojim ga mnogi časte, postane jasan i blizak već nakon obilaska par najpoznatijih lokacija u gradu.
Stvarno je kao neka luda kombinacija u kojoj prvo pomiješate malo Madrida, Beča, Budimpešte, Pariza, pa onda malo Barcelone, sve začinjeno još i s blagim štihom New Yorka i San Francisca i to je to - dobili ste Buenos Aires!
Od rodnog mjesta tanga - ludo šarenog starog kvarta La Boca, u kojeg je nekad pristizala radnička klasa iz Italije, do potpuno nove četvrti Puerto Madero u kojoj su sve ulice imenovane po slavnim ženama, sve je beskrajno zavodljivo i fotogenično. Posebno oduševljenje je jako velik broj prekrasnih parkova i način na koji ih lokalci koriste, od čestih koncerata do neobaveznih piknika usred dana. Na kojima plešu, napucavaju loptu i roštiljaju...
Za sve mesoljupce to je vjerojatno pravi raj na zemlji. Kao i za one koji vole dulce de leche, slatki mliječni karamel kojeg oni stavljaju u sve živo, baš kao što i svud sa sobom non stop nose i svoj omiljeni mate čaj. Uglavnom, tamo se čak i neki posve usputni zalogaj na ulici lako pretvara u pravi doživljaj. Pravi doživljaj lokalne kuhinje, nimalo usputan, nudi i sjajni El Desnivel, cool restoran u kojeg vrlo rado i često zalaze i lokalci.
Turisti u toj vibrantnoj tromilijunskoj metropoli koja se ponosi i s čak 24 profesionalne nogometne momčadi nikako ne bi trebali propustiti Plazu de Mayo, monumentalni glavni gradski trg na kojem je i Casa Rosada, čuvena crvena palača s čijeg je balkona puku mahala i poljupce slala legendarna Evita, a jednako je atraktivno i nevjerojatno groblje Recoleta i park i kvart koji ga okružuje.
U svoje bi favorite svakako uvrstila i briljantni Jardín Japonés, koji je, kako mu i ime kaže, zbilja pravi pravcati japanski vrt, ali i možda još fascinantniji El Ateneo Grand Splendid, nekoć dom kazališta i radija, a danas jedne od najposebnijih i najljepših knjižara na svijetu, sa sjajnom opuštenom atmosferom i finom kavom koja se ispija na nekadašnjoj pozornici i uz koju se popodne servira i živa klavirska svirka... Najlakši i najjeftiniji način za otkrivanje grada pritom je Sube, gradska podzemna željeznica koja u svojih šezdesetak kilometara broji sto stanica.
Kad sve zbrojim, Buenos Aires me je zbilja bacio na dupe time što je toliko nevjerojatan, ali me i jednako jako posramio zbog toga što o njemu toliko toga o njemu nisam znala. Isto vrijedi i za Argentince, najdivniji narod kojeg sam do sad upoznala u Južnoj Americi.
Kad tome pribrojite ulice čija pozitivna energija nikad ne staje, prirodne ljepote koje su nevjerojatne, čak i već u samom gradu, jasno vam je zašto mi je bilo teško gledati da od svih tamošnjih zemalja baš Argentina opet ekonomski pada na koljena. Premda je po svemu što sam vidjela, okusila i doživjela zaslužila biti daleko ispred svih svojih susjeda...