Zavižan

Dom za medvjeđu siročad razgledali smo na surovom, ali silnom i prelijepom Velebitu

    AUTOR:
    • Marijan Projić

  • OBJAVLJENO:
  • 12.04.2016. u 10:31

Ivan Lacković

S rive usnulog Svetog Jurja krenuli smo najblažim prijevojem na najopjevaniju hrvatsku planinu, na njezinim snijegom prekrivenim vrhovima uživali u jedinstvenom pogledu na kvarnerske otoke, u društvu legendarnog Ante Vukušića razgledali najvišu domaću meteorološku postaju, okusili snagu krasnarskog sira, a potom čak i ispratili kuterevske medvjede na zimski san

U glasilu Hrvatskog planinarskog društva iz svibnja 1931. dr. Ivan Krajač objavio je članak u kojem savjetuje kako otkriti prave vrednote Velebita. Taj političar i planinar, koji je najviše pridonio da Plitvice i prašuma Štirovača na sjevernom Velebitu 1928. budu proglašene prvim nacionalnim parkovima u Hrvatskoj, u tom članku planinare upućuje da za uspon biraju najlaganiji i najkraći put kako bi, kad se popnu do samih vrhova, mogli što duže uživati u pogledima i ljepotama koje nudi Velebit. Gdje je moguće rabiti vozna sredstva, valja njih za uspone upotrebiti po mogućnosti do samog hrpta, napisao je Krajač. Poslušali smo njegov savjet i prema najvišem planinskom domu na Velebitu, ujedno i meteorološkoj postaji Zavižan, automobilom krenuli iz Svetog Jurja.

POGLEDAJTE FOTOGALERIJU KLIKOM NA SLIKU

 

U vremenima kad su morima plovili jedrenjaci Sveti Juraj bio je jedan od važnijih luka i raskrsnica kopnenih i pomorskih putova. Uvalu od južnih i zapadnih vjetrova zaštićenu otočićem Lisac, otkrili su i stari Rimljani, pa uz rubove burom ogoljenog otočića promjera tek 600 metara i ronioci amateri mogu pronaći i razgledati ostatke amfora. Mi smo se zadovoljili pogledom na kristalno čisto more s terase jedne od rijetkih konoba koje rade izvan sezone, ali samo na kratko. Cestom uz more izlazimo iz mjesta prolazeći ispod Gradine, brda na kojem su stoljećima nicale razne utvrde, presijecamo Jadransku magistralu i krećemo cestom čiji su temelji udareni još u 17. stoljeću. Prvih desetak kilometara uspona pravi su vozački izazov. Cesta je pravih dimenzija i nagiba, zavojita i kao stvorena za iskušavanje ovjesa, upravljača i vještine vozača, ali pred ulazak u selo Biljevine postaje uža, a uspon i zavoji blaži. Visoka zaravan Hrmotina pomalo nas uvodi u šumu i nakon Oltara slijedimo znak i krećemo s glavne ceste prema Zavižanu. Dok krstarimo uskim šumskim putem bukve pomalo ustupaju mjesto jelama, a sjenovita područja pokriva snijeg. Nakon 10 kilometara stižemo do opustjelog ulaza u Nacionalni park Sjeverni Velebit. Na 1300 metara iznad mora dočekala nas je temperature od 4 stupnja Celzijusa, ali i ljubazna nadzornica Ljiljana Tonković.

– Česte kiše učinile su svoje i gostiju je ove godine bilo manje nego lani, ali sve je više stranaca, što nas veseli, objašnjava nam Ljiljana dok plaćamo ulaznice. Saznajemo da i inače taj nacionalni park brojem posjetitelja debelo zaostaje za ostalima. Godišnje ga posjeti 20.000 gostiju, dok Plitvice ljeti istu brojku ostvare u samo jednom danu...

Preostalih 8 kilometara makadamske ceste do doma na Zavižanu vozimo po snijegu. Nasreću bilo ga je tek par centimetara, pa se autom bez problema uspinjemo do platoa ispred doma. Vrata su kao i uvijek bila otvorena, a čim smo zakoračili unutra odnekud se pojavio i legendarni Ante Vukušić.

– Sad kad ste vi došli nisam više sam, ispalio je Ante kao iz topa točeći nadaleko poznatu travaricu nastalu stapanjem velebitskog bilja i lozovače.

Ivan Lacković
 

– Nemojte griješiti kao oni na televiziji, jer ovo nije treći snijeg ove godine na Velebitu, već treći ove jeseni. Prvi je pao 23. rujna, ali to je sve još igra. Pravi snijeg tek dolazi, govori nam iskusni Ante koji već 38 godina živi na Zavižanu i ugošćuje planinare u najpoznatijem velebitskom planinarskom utočištu, a kao zaposlenika DHMZ-a brine i o meteopostaji. U ugodnom razgovoru prošaranom vicevima i brojnim dogodovštinama, dok razgledavamo stare fotografije, vrijeme doslovno leti. Obaveza ima i Ante, jer svaki sat treba očitati mjerenja, a mi krećemo u osvajanje Velike Kose, 1623 metra visokog vrha južno od Zavižana, s kojeg se pruža jedan od najljepših pogleda s Velebita. Prvih 50 metara strmine prekrivene snijegom prošlo je glatko, ali posljednjih 20 bila je prava muka. No, isplatilo se. Kao na dlanu, na morskom plavetnilu pod nama razasuli su se otoci Rab, Pag, Goli, Sveti Grgur, Prvić, Krk, Lošinj, Cres, dok obale Istre i Kvarnera djeluju nadohvat ruke. Nekoliko minuta uživanja na suncu bez imalo vjetra u potpunoj tišini ohrabrilo nas je i nastavljamo put prema nešto nižem Balinovcu, ali stijene i snijeg nisu najbolja kombinacija i uskoro se vraćamo u podnožje, do pitoreskne zavjetne crkvice Sv. Ante.

Ivan Lacković
 

Put nastavljamo prema Krasnom Polju i dok nam u konobi Jure spremaju pljeskavice punjene krasnarskim sirom, odlazimo do mjesne crkve sagrađena u 18. stoljeću u čast Majke Božje, svetišta koje je nekoć za Velu Gospu bilo posjećenije čak i od Marije Bistrice i Trsata. Krasno se kupalo u suncu, ali u Kuterevu nas dočekuje gusta magla i vožnja do jedinstvenog utočišta za medvjede pretvara se u pravu avanturu. Nismo uspjeli ni vidjeti svih osam medvjeda koliko ih trenutno tamo živi, pa ni popričati sa svim volonterima jer su bili zauzeti podizanjem ograda za stanište medvjedima koji uskoro stižu iz splitskog ZOO vrta. Do Švice magla je popustila stisak, ali već je prekasno za upoznavanje s Gackom i njezinim nadaleko slavnim pastrvama, pa nastavljamo do Otočca koji nas je dočekao u polumraku. U potpunom mraku bio je jedini tamošnji hotel s četiri zvjezdice, ali u gradu koji posljednjih godina privlači sve veći broj lovaca i ribiča smještaja izvan sezone lako je naći, a još lakše društvo s kojim će te provesti ugodnu večer uz domaću hranu i pokoje čuveno Velebitsko pivo...

Izdvajamo

Iz drugih medija