Za Stare Rimljane bila je terra magica, za Branka Fučića, hrvatskog povjesničara, istraživača i putopisca, terra incognita. Oba imena savršeno se uklapaju u sliku koju pruža Istra, jer bez obzira koliko puta navraćali, uvijek će vas iznova osvojiti ljepotom, a zavirite li pomnije otkrit ćete i upoznati uvijek novi trag brojnih naroda i kultura koje su obitavale na prostoru najvećeg hrvatskog poluotoka. Prvi proljetni dani, kad još nema puno turista, idealno su vrijeme za lutanje Istrom. Uz zelene livade prošarane poljskim cvijećem još snažnije do izražaja dolazi crvena zemlja na svježe izoranim njivama, a rascvjetala stabla trešanja samo najavljuju skore slasne plodove.
POGLEDAJTE FOTOGALERIJU KLIKOM NA SLIKU
Mi smo ovaj put u obilazak Istre krenuli iz samog središta, iz Pazina, grada nastalog oko dvorca uzdignutog na litici iznad jame u koju ponire rijeka Pazinčica. Pazinska jama zaštićena je i proglašena važnim krajolikom, a nadahnula je i Julesa Vernea, koji je u svom avanturističkom romanu Mathias Sandorf vjerno opisao i jamu i srednjovjekovni kaštel ponad nje, danas dom Etnografskog muzeja Istre i Muzeja grada Pazina. Obje te gradske atrakcije danas se mogu razgledati i iz zraka, sa u svijetu, a i u nas sve popularnije atrakcije zvane zipline. Pazinski zaljubljenici u ekstremne sportove prije četiri godine na visini od 100 metara iznad Pazinčice sa dva su čelična užeta povezali nasuprotne strane ponora Pazinske jame, i taj je zipline po kojem se avanturisti spuštaju uz pomoć sile teže dohvaćajući i brzine do 65 km/h, vrlo brzo prerastao u ozbiljnu turističku atrakciju, kojom se samo prošle godine provozalo više od 4000 ljudi. Kliziti 30 sekundi po tim žicama, obješen poput pršuta, nezaboravan je doživljaj za sve poklonike adrenalinskih pustolovina.
Umjesto za ptičju perspektivu, mi se ipak odlučujemo za vožnju i nakon desetak kilometara već smo u Beramu, jednom od gradića s najdužim kontinuitetom naseljenosti u Istri. Krenuli smo tamo u šetnju do crkve Sv. Martina, ali smo umjesto na zvoniku s kojeg se pruža pogled na cijeli kraj, ubrzo završili u - konobi. Zvonimir Baćac, vlasnik kuće kraj koje smo parkirali, ljubazno nam je, naime, ponudio čašu malvazije koju jednostavno nismo mogli odbiti. Uz velike bačve od inoksa u kojima godišnje nastaje 150 hektolitara vina pričao nam je o posljednjoj berbi, ali i turistima kojih je sve više i sve manje troše. I o tek kilometar dalje, u šumi skrivenoj crkvi sv. Marije na Škriljinah, ukrašenoj veličanstvenim kasnogotičkim freskama. Djelo majstora Vincenta iz Kastva, jedno je od najvrednijih ostvarenja istarskog srednjovjekovnog slikarstva, o kojima je na neponovljivo zanimljiv način pisao akademik Fučić. Glavnina prostora na tim freskama posvećena je scenama iz Marijinog i Isusovog života, no posebnu pažnju izaziva freska Ples mrtvaca, gdje ruku pod ruku plešu kosturi kraljeva, trgovaca, siromaha, krčmara, ali i kardinala i pape.
Nastavljamo otamo prema Tinjanu, gradiću koji je za Rimljane, Mlečane, Habsburgovce i Napoleona bio mjesto s utvrdom koje čuva granicu. Danas je poznatiji kao Općina istarskog pršuta, zbog svojih brojnih pršutana. Posjetili smo jednu od manjih, pršutanu Dujmović, koja njeguje tradicionalni način sušenja. Nekada su, kažu nam, godišnje proizvodili i 400 pršuta, ali potražnja je posljednjih godina smanjena, pa ih ove godine u modernim pogonima suše tek stotinjak...
Pet kilometara od Tinjana nailazimo i na naselje Kringa u kojem se rodio i živio Božo Milanović, ugledni svećenik, političar i iznad svega veliki hrvatski domoljub. Od njega je turistima, međutim, puno poznatiji Jure Grando, najstariji imenom i prezimenom u pisanim dokumentima zabilježeni europski vampir. Prema zapisima slovenskog putopisca Johanna Waikarda von Valvasora tiskanoj 1689., Grando je nakon smrti punih 16 godina svake noći izlazio iz groba i seksualno iskorištavao svoju udovicu Ivanu, a njegovo lupanje na vrata kuća bio je znak da će u njoj netko brzo umrijeti. No, 1672. seoski glavar Miha Radetić i osmorica mještana odlučuju otkopati Grandov grob. U njemu nalaze posve očuvano tijelo rumenih obraza, a nakon što ga nisu uspjeli probiti glogovim kolcem, odrubili su mu glavu i grob zatrpali. Jure Grando, zaključuje svoj zapis Valvasor, nakon toga više nikad nije uznemiravao mještane Kringe. No, priča o njemu bila je nadahnuće za sve ostale priče o vampirima, ali i za otvorenje malenog muzeja u mjestu, pa čak i kafića Vampire te za posebni Vampirski meni u obližnjoj konobi.
Osim tih priča, oduševili su nas i Sveti Lovreč, nakon Motovuna najbolje sačuvani srednjovjekovni utvrđeni grad u Istri, pravi muzej na otvorenome, a podjednako nam se svidio i Grožnjan, nadaleko slavni grad umjetnosti. Nažalost, slavna zvjezdarnica na brdu Tičan, nasljednica stare Višnjanske, dočekala nas je zatvorenih vrata. Lokalne turističke zajednice i Ministarstvo kulture ukinuli su joj sve dotacije, pa po broju otkrivenih asteroida jedna od najproduktivnijih svjetskih zvjezdarnica svoja vrata sad otvara samo na upit organiziranih grupa. Umjesto prema zvijezdama, pogled smo stoga bacili prema moru i putovanje čarobnom Istrom okončali u podnožju svjetionika Savudrija, smještenom tik do rta Lako, najzapadnijoj točki naše domovine.