Jednostavno dostupne turističke atrakcije doslovno i za prste polizati

U rano oblačno jutro Kvarnerski zaljev gledan s opatijske plaže Slatina nalikovao je na veliko jezero. Visoki zgusnuti oblaci ublažili su morsko plavetnilo, od vjetra nije bilo ni traga, a horizont su popunili Krk, Lošinj, Cres i istočna obala Istre.

POGLEDAJTE FOTOGALERIJU KLIKOM NA SLIKU

Stara dama hrvatskog turizma, kako joj često tepaju, ovaj put nam je poslužila tek kao polazišna točka na ruti koja nas je odvela do trajektnog pristaništa Brestova, a potom na Cres i Lošinj. Kroz Iku, Ičiće i Lovran prošli smo bez previše zaustavljanja, bacivši tek pogled na plaže opustjele s prvim rujanskim kišama. No, nismo mogli zaobići Mošćeničku Dragu, nekadašnje ribarsko selo uz koje leže jedne od najljepših plaža u zaljevu. U idiličnoj atmosferi na brzinu ispijamo kavu, jer čeka nas vrhunska dionica stare ceste uz more, koju prate kameni zidovi, visoki čempresi i prekrasan pogled. Desetak kilometara do skretanja za Brestovu prolazi u trenu i u istom ritmu nastavljamo još deset do vidikovca smještenog na ulazu u Plominski zaljev. Dok sunce sve snažnije rastjeruje jutarnje oblake pogled s visine na kanal između Cresa i Istre svakom sekundom postaje impresivniji. U Brestovi nas čeka trajekt Brač, a plovidba do pristanište Porozine traje 20 minuta i košta nas 151 kunu (115 za auto, 18 kuna po osobi). A čim s trajekta spuštamo nogu, odnosno kotač, na Cres, sunce počinje jače grijati, a more postaje modrije. Za ljude s kopna dolazak na otok, uostalom, uvijek izaziva poseban osjećaj, kao da tijekom vožnje brodom sa sebe odbace nepotreban teret i postanu opušteniji. No, to ne ublažuje strminu tamošnje ceste, koja je uz to i prilično uska. Na njoj nam, nakon pet kilometara, kad smo već savladali uspon, pored skretanja za selo Filozić pažnju privlače s glavne ceste jedva vidljivi kipovi. Panjevi, debla i kamenje zarobljeno u korijenje stabala pretvoreno je u maštovite figure i sa svakim novim zavojem otkrivamo novi umjetnički trag u prirodi. U potrazi za krivcima stižemo u centar naoko napuštenog sela Filozić, gdje nas dočekuje Nevenka Zlatkov. Sa suprugom Igorom prije desetak godina napustila je rodnu Rijeku i došla živjeti u gotovo napušteno selo.

Ivan Lacković

– Nakon puno putovanja svijetom umorili smo se od gradskog života i odlučili da je baš ovo mjesto gdje želimo živjeti, raditi i odgajati našu djecu, priča nam Nevenka dok nas uvodi u obnovljenu staru kuću. Uz čašicu domaće rakije objašnjava nam da su kipovi nastali tijekom umjetničkih kolonija koje organiziraju svake godine otkad su stigli na Cres. No, to nije jedino čime se bave. Nekoliko napuštenih kućica pretvorili su u atelje u kojem Igor izrađuje razne upotrebne predmete od drva. Tu je i omanja konoba prepuna bačava, demižona i boca vina, te pršuta koji vise sa greda. Potom slijede kuća za goste, vrt, staklenik i štala u kojoj caruju četiri koze i magarica Pepica, posljednji pripadnik svoje vrste na sjevernoj strani Cresa. Grade i novu krušnu peć, s kojom će gastronomska ponuda oživjelog seoceta biti posve zaokružena, na radost svih umjetnika i turista koji u njega sve redovitije zalaze.

Nastavak puta dovodi nas do Križišća, odakle s ceste puca jedinstven pogled na istočnu i zapadnu obalu našeg uz Krk najvećeg otoka. Iz Križišća nas cesta vodi prema živopisnom selu Beli, uz koji je donedavno bio smješten Eko centar za rehabilitaciju i zaštitu bjeloglavih supova. Centar se u međuvremenu odselio u Crniku podno Velebita, nedaleko Svetog Jurja, ali, srećom, s njim nisu otišli supovi. Popriličan broj tih veličanstvenih ptica opazili smo u zraku na putu do grada Cresa, najvećeg mjesta na otoku, nekad središtu brodarstva, pomorstva i trgovine, a danas turističkoj meki, posebice za jahtaše.

Ivan Lacković

Cres je znamenit i po janjetini. Mi smo ju kušali u konobi Bukaleta u Loznatima. Specijalitet im je pohana janjetina u bukaleti (zemljanom vrču), a dodatne poslastice na meniju su razne iznutrice, tripice i jetrica sa skutom uz puno ovčjeg i kozjeg sira.

Zavojita cesta do Lubenica nije bila najbolji izbor poslije obilnog ručka, ali vidik koji se pruža s litice na 378 metara iznad mora sve nadoknađuje.

Nastavak puta vodi nas prema Osoru, u antička vremena glavnom naselju otoka nastalom na prevlaci što je nekad spajala danas razdvojene Cres i Lošinj. Cijeli je grad veliki muzej na otvorenom, koji u vrtovima i parkovima krije tragove prastarih antičkih vila, renesansnih portala i samostana, a jedna od njegovih današnjih osobitosti su i Osorske glazbene večeri, festival s već četrdesetgodišnjom tradicijom. Modernom i brzom cestom nastavljamo otud put prema Malom Lošinju, kojeg prekidamo skretanjem u mjestašce Artatore, smješteno u istoimenoj uvali nadaleko poznatoj po gustim borovim šumama, svježem zraku i kristalno čistom moru. Artatore je samo najava onoga što Mali Lošinj nudi turistima i zbog čega je postao jedna od glavnih destinacija na Jadranu. Sve je u njemu podređeno turizmu, pa i cijene, što smo se uvjerili već na parkingu (1 sat 20 kn). A premda najveće otočno naselje u Hrvatskoj živi ponajviše od svojih ljetnih gostiju, ni za ostatka godine nije više umrtvljeno. Štoviše, ove godine u lokalnu je školu umjesto četiri upisano pet razreda prvašića!