Znate li kako su stari Rimljani nazvali ovaj kraj? Hortus Diabolicus, odnosno Vražji vrt. Tu nikad nisu radili ni naselja ni puteve. Zaobišli su nas, s jedne strane su stigli do Prezida, s druge do poteza od Siska prema Dalmaciji, dok je nama najbliži put išao otprilike kroz Ogulin i dolje prema moru, priča Vid Arbanas, dok nam u svojoj Kući prirode Kotač, na nekadašnjoj Lujzijani, toči po čašicu svog specijalnog pića, goranskog jegera San Hubert, kojeg radi od 57 trava i 7 vrsta šumskog voća.
POGLEDAJTE FOTOGALERIJU KLIKOM NA SLIKU
U davna vremena, nastavlja, ovdje su živjeli samo oni koji su bježali pred zakonom, jer su znali da ih tu nitko neće tražiti! Uostalom, nedavno smo slavili 200 godina izgradnje Lujzijane, prve prave poveznice kopna i mora, sagrađene kad je, primjerice, Pula već imala 3000 godina povijesti. Onda znate koliko je ovo bio negostoljubiv teren...
Zanimljiva priča, a što je najbolje, gotovo da ima smisla i danas, u doba interneta i sveopće globalne povezanosti. Jer, tek koji sat ranije, vjerojatnost da ćemo s ovim zanimljivom čovjekom pričati u kući koja je istovremeno umjetnička galerija, sušionica bilja i kušaonica pića, bila je u najmanju ruku minimalna.
Svi mi volimo reklamirati svoj pustolovni duh, ali i kod onih najmlađih u srcu u 90 posto slučajeva sve se to svodi na isto: ljeti more, zimi planinu, proljeće kakav izlet s roštiljem. U jesen, pak, niti to... Baš zato, odlazak u Gorski kotar usred studenoga i usred radnog dana, i to uz lošu vremensku prognozu, predstavljao je pravi izazov. Za prvu stanicu na putu odabrali smo Delnice, središnje naselje Gorskog kotara i, sa svoja 733 metra nadmorske visine, najviši grad u Hrvatskoj. Da je ljeto, razmišljamo, otišli bismo do Risnjaka ili se spustili do Kupe, a zatim vjerojatno i do Čabra i Prezida i tamo prošetali šumom uz ostatke rimskog obrambenog zida... A da je prava zima, ona s nanosima snijega, možda bismo skijali po obližnjem skijalištu Petehovac. Ili, da je budućnost, gledali kakvo natjecanje u skijaškim skokovima. Da, Delnice imaju i skakačku tradiciju. I veliki, prije par godina predstavljeni plan koji uključuje izgradnju novih malih i velikih skakaonica, no on je do daljnjeg stavljen na čekanje. Dakako, zbog financijske situacije... No, ne radimo ništa od navedenog, jer je sadašnjost, jer je jesen i jer je magla...
No, unatoč magli koja prekriva brdo, jutros je u Delnicama živo. Na sajmištu se nudi povrće i voće sa svih strana, svježa riba, med i drugi lokalni proizvodi... Da nema štanda na kojemu se tiskaju ljudi koji potpisuju peticiju, reklo bi se da je situacija zapravo vesela, prava sajamska. Za što potpisuju, pitamo? Za spas Gorskog kotara! Vlada namjerava ukinuti Zakon o brdsko-planinskom području, što će jedinicama lokalne samouprave ukinuti značajne prihode... Možda i zbog toga, čini nam se da nas magla koja se i dalje kotrlja s brda počinje sve više gušiti. Idemo dalje prema jugu, pa joj možda sasvim i pobjegnemo ako se dovoljno približimo moru. Prva su nam stanica Lokve. Već sama ploča na ulazu u mjesto kotačić vremena u glavi vraća kojih tridesetak godina unatrag i nepogrešivo ga zaustavlja na onom zupcu kakav u podsvijesti ima svaki drugi kontinentalni dječarac. Ovdje smo, naime, na putu za more po prvi put jeli žabe, diveći se istodobno njihovom finom mesu i vlastitoj gastronomskoj hrabrosti...
No, novi povratak u jesensku sadašnjost stiže već u centru, u lokalu ispod Muzeja žaba. Ljubazna konobarica odmah nam nudi karte za obilazak gornjeg kata i telefonira voditeljici muzeja. No, saznaje da je voditeljica na službenom putu, pa od muzeja danas neće biti ništa. Pomalo razočaravajuće, no treba se navići na to. Izvan sezone tu većina lokala, hotela, muzeja..., funkcionira baš na taj način - često ili ne rade, ili rade tek vikendom ili na poziv.
Na putu prema Lokvarskom jezeru, na Lujzijani, pred jednom kućom čeka nas velika skulptura vilenjaka, kako ćemo kasnije saznati, rad Marina Marinića. A čim smo stali da ju uslikamo, odnekud se stvorila neka ljubazna žena i rekla da će odmah pozvati vlasnika. I tako smo upoznali Vida Arbanasa s početka priče...
Dva sata kasnije, stižemo i do Lokvarskog, odnosno Omladinskog jezera. Kao i fužinski Bajer s kojim je spojeno, ono je umjetno, akumulacijsko jezero HEP-a, ali ga Gorani i njihovi gosti koriste kao izletište i kupalište, pa i sjajno mjesto za pecanje. Bistro Jezero trenutno je zatvoren, no vlasnik Boris Kauzlarić dobar je domaćin i rado nam priča o motelu, jezeru, splavi Čača koja ovdje plovi za ljepših dana... I svojoj ljubavi, kuhanju. Grozi se miješanog mesa i ćevapa kao dijela ponude u većini goranskih restorana i jako je ponosan na svoje sezonske jelovnike. Žabe? Kad radi ima ih na meniju, kaže, ali ni kod njega ni igdje drugdje više se ne mogu pojesti domaći kraci, nego samo uvozni, iz supermarketa. Žabe su u nas zaštićene, a uzgoj je zabranjen, pa je vjerojatnost da ćete jesti domaće jednaka onoj da pojedete prstace. Tako je i naše prisjećanje s ulaska u Lokve ostalo tek davna uspomena, a mi nastavljamo dalje, preko Fužina do Liča i dalje u Bribirsku šumu. Umjesto prema Crikvenici, vozimo još malo po zaleđu, da bismo se konačno, s izlaskom na vidikovac iznad Novog Vinodolskog, ugrijali na prvom pravom suncu toga dana. Pogled tu puca na sve strane, dolje do Senja i dalje, a preko na Krk, Rab, Cres, no to je već neka posve druga priča...