Sunce je već bilo poprilično visoko kad sam se probudio u malenoj sobici motela Super 8 u samom središtu malog gradića Cedar City. Dopustio sam si tu, na jugu savezne države Utah, i malo izležavanja. No, ubrzo mi je dosadilo kroz prozor samo gledati u visoke šumovite vrhove planina koje okružuju taj maleni gradić, pa sam izašao na ljetno sunce i ugodnih 20 stupnjeva i odšetao do prvog caffea. Ali polako, jer je iza mene ipak već oko tisuću kilometara vožnje od startnog Malibua u Kaliforniji, uključivo i vrlo stresno iskustvo susreta s pješčanom olujom u pustinji Mojave u Nevadi, gdje temperature i u hladu skaču iznad 50 stupnjeva Celzijusa. Usporenost, umor i očita dehidracija pokazali su mi da sam vozeći kroz pustinju ipak trebao piti više od tri litre vode dnevno. No, neugodni nepregledni pijesak ne samo da je iza mene, nego me sad očekuje nešto posve drugačije, jer put do Colorada kanim prijeći kroz jugozapadni Utah. Ali ne glavnim autocestama Interstate 15 i Interstate 17, već sporednom prometnicom, 200 kilometara dugom panoramskom cestom Scenic Byway 12, koja prolazi kroz brojne nacionalne parkove.
POGLEDAJTE FOTOGALERIJU KLIKOM NA SLIKU
Kad sam krenuo, zapravo i nisam znao što me tamo čeka, koliko je tamo predivna i upravo fantastična priroda. Zapravo toliko fascinantna da ju se uopće ne može opisati riječima.
Kad sam kroz šumu Dixie brdskom cestom prošao pored jezera Navajo preda mnom se ukazala veličanstvena zelena dolina između planinskih vrhova, na prvi pogled dosta nalik na ponajljepša austrijska skijališta. Taj ambijent, turistima, dakako, najviše pruža zimi, no i ljeti tu dolaze brojni rekreativci - šetači, trkači, penjači, biciklisti... A po brojnim panoramskim off-road stazama tad masovno zuje i na konjima ili ovdje vrlo popularnim Polaris quadovima, koji se na cijeli dan mogu iznajmiti za jedva dvadesetak dolara, odnosno za drastično manje novca no što se za najam daleko neudobnijih quadova treba izdvojiti na većini naših domaćih, hrvatskih turističkih destinacija.
Vozeći dalje prema Red Canyonu nerijetko su mi srne istrčavale pred auto, pa dalje vozim sporo i oprezno. No, svakim novim kilometrom oko mene je sve manje drveća sve manje životinja, a sve više kamenih struktura najneobičnijih oblika i uskoro sam u centru za posjetitelje nacionalnog parka. U kojem je sve vrlo uredno, odlično organizirano i beskrajno mirno. Tu se govori samo ispod glasa, kao u nekoj crkvi, svetištu.
I premda je, kažu mi, opasno lutati tamošnjim kanjonima, mada sam putovao sâm, osjećao sam se vrlo sigurno vozeći kroz Red Canyon i njegove brojne lukove od crvene zemlje. Čudesno oblikovane stijene svugdje oko mene nagonile su me, doduše, da stajem gotovo svakih 500 metara, kako bih te neobične forme, kad već ne mogu riječima, pokušao bar donekle ovjekovječiti fotoaparatom. Šiljci, batovi, tornjevi, kule, tuneli, mostovi, arkade... Nevjerojatno! Teško je reći jesu li impresivniji kad ih gledate izdaleka ili kad stanete doslovno pod njih... Tu je zapravo trebalo doći na dva kotača i tamošnjim se šumskim biciklističkim stazama lagano vozikati barem desetak dana.
No, ja ipak nastavljam na četiri kotača i luksuzni krstaš Chevy Malibu ubrzo me dovodi do sljedećeg nacionalnog parka, do kanjona Bryce, svojevrsnog vrhunca među okolnim čudima prirode. Parkiram ispred ulaza u park i s obaveznom bočicom vode i malo čokolade krećem u obilazak kanjona, koji, bez obzira na ime, zapravo uopće nije kanjon nego skup gigantskih prirodnih amfiteatara. Ono što ih čini jedinstvenim su hoodoosi - sedimentne šiljaste stijene nalik totemima, neke visoke i do 60 metara. Prema legendama Paiute Indijanaca, koji su tamo obitavali prije dolaska bljedolikih, hoodoosi su drevne mitske životinje koje su se bile u stanju transformirati u ljudsko obličje, koje je, kad su ga razljutili, prevarama skloni bog nalik kojotu začarao i pretvorio u kamen.
Te neobične kreacije razgledao sam u društvu brojnih turista iz cijelog svijeta. Bilo je tu uz Amerikance i puno Francuza i Japanaca, a taj su dan, zanimljivo, najbrojniji bili naši susjedi Talijani. A sve nas svako malo bi netko od rendžera iz parka upozorio da ne bauljamo previše sami i da pazimo kad hodamo ili se slikamo uz rub litica.
Zalaz sunca ovdje je impresivan (kažu da je jedan od najljepših na svijetu), no ja ga ne čekam nego se vraćam na ulaz u park i tamo istražujem Bryce Canyon City. Koji baš kao što ni Canyon nije kanjon, nije city nego tek mjestašce s jedva 200 stanovnika. Odnosno tek velika oaza za putnike s benzinskom, mehaničarskom radionicom, motelima, dućanima, suvenirnicama i restoranima. Sjedam u jedan koji podsjeća na kaubojski salun i naručujem odličan burger u Navajo Fry Breadu, friganom pecivu koje uvelike podsjeća na naše lepinje.
Sljedeći dan nastavljam Scenic Bywayem 12 prema takozvanom Velikim stubištu u Escalanteu, koje je 1996. tadašnji predsjednik Bill Clinton proglasio nacionalnim spomenikom. Tamo me ponovno dočekuju stijene najneobičnijih boja i oblika, među kojima se ljepotom posebno izdvajaju one u Vražjem vrtu (Devils Garden). Nakon još jednog dana prepunog iznenađenja, u sljedećem mjestašcu Torrey, blizu nacionalnog parka Capitol Reef, odlučujem prespavati u jednom motelu uz cestu. No, prvo krećem u obližnji The Saddlery Cowboy Bar & Steakhouse. Ovdje je već pravi Divlji zapad, pa je posve razumljivo da je to pravi salun s golemim šankom, biljarima i pikadom, u kojem se uz pivo družim s lokalcima i skupinom zaposlenika neke turističke agencije iz New Yorka. Vikendom se, saznajem, tu održavaju plesnjaci uz živu glazbu, no sad je utorak i nema nikakvog programa. Ali ima dobre hrane. Specijalitet kuće je odrezak od bizona od 10 unci (tridesetak deka) s kaubojskim grahom i slatkim krumpirom. I stoji ne baš jeftinih 27 dolara. Ali vrijedi svakog centa. No, u tom raju za mesoljupce, u Caffeu Diablo, sljedeće jutro pijem i prvi pravi espresso još od Malibua.
Vozim potom kroz Capitol Reef, i dalje okružen nevjerojatnim prizorima neobične prirode, samo što sad tamni asfalt na odvojku zvanom Hogback vijuga kroz neobična bijela i siva brdašca. I napokon me dovodi do Colorada. Ponovo na autocesti, razmišljam o krajolicima koje ostavljam iza sebe, neponovljivim pejzažima kakvih nema nigdje drugdje na kugli zemaljskoj. Razmišljam kako bi uobičajeni prirodni planinski ambijent vjerojatno baš tako izgledao jedino da ga u ruke uzme Salvador Dali i prekroji ga u svom stilu. Uostalom, pomislih, možda je Dali u nekom prijašnjem životu bio kakav indijanski bog? Ovdje u jugozapadnom Utahu, čak bi i ta priča mogla proći…