Nakon dva dana provedena u Tirani, zbrajajući dojmove o Albaniji, iz nje smo se zaputili u Crnu Goru. Puno toga nama novog, neobičnog, nelogičnog, ponekad i posve ludog po pitanju navika i običaja te ponašanja u prometu ostavili smo iza sebe, baš kao i simpatične Albance, koji kako god znaju i umiju, u tom neredu i kaosu ipak hrabro koračaju prema naprijed. No, građevinski, privredni i turistički boom kakav smo u Albaniji viđali na gotovo svakom koraku, susjedna je Crna Gora, čini se, u najvećoj mjeri već odradila od 2000. do 2010., kad se u tu malenu zemlju s tek 650.000 žitelja slilo obilje ruskog kapitala.
Foto: Ivan Lacković
Osiromašeni Montenegro dočekao je rusku financijsku injekciju raširenih ruku, a Rusi nikad prije, a ni kasnije, nisu jeftinije dolazili do nekretnina na Jadranu. Procjenjuje se da su kupili najmanje 35.000 nekretnina te u svega par godina u Crnu Goru unijeli kapital težak dvije milijarde eura, često sumnjiva porijekla... Do granice s takvom zemljom, na prijelaz Muriqan, od otužnog, siromašnog i prljavog Skadra, grada sa 100.000 stanovnika u kojem nema nijednog semafora, našom neumornom rumunjskom krstaricom stigli smo za 20 minuta. Na malenom neuglednom prijelazu društvo su nam bili tek lokalci u automobilima te dva austrijska motociklista, koji putuju Balkanom baš kao i mi, pa smo se s njima u malom turističkom konvoju preko zapuštenog industrijskog grada Bara uputili do šezdesetak kilometara udaljenog Svetog Stefana, najluksuznije destinacije budvanske rivijere.
I već s prvim kilometrima odvoženim uz morsku obalu uhvatio nas je onaj osjećaj optimizma koji u nama i inače svako ljeto budi plavo Jadransko more. Baš kao i osjećaj da nam je baš preko njega sad i domovina blizu... A kako smo za ovo avanturističko putovanje Dacijom po Balkanu odabrali rani srpanj, nije bilo ni stravičnih prometih gužvi, koje su ljeti u crnogorskom primorju doista nesnosne, pa smo mogli u miru uživati u prekrasnoj prirodi i bogatoj baštini i zabavi koju nude gradovi.
Štoviše, nakon dosta zahtjevnog putovanja preko Sofije, Plovdiva, Soluna, Ohrida i Tirane, tu smo odlučili podići ručnu, napuniti baterije i uživati, usporiti i odmoriti... Uostalom, ako je pravilo da se, kad ste u Rimu, trebate ponašati kao Rimljanin, valjda je i u Crnoj Gori red da se njemački bikeri i mi držimo slavnih crnogorskih zapovjedi poput one Kad zaželiš raditi, sjedni, pričekaj, vidjet ćeš da će te proći ili U hladu je spas, a od odmaranja još nitko nije umro…
Tako nastrojeni bez žurbe smo krenuli prema Svetom Stefanu, promet nije bio gust, katkad bi nas dodatno usporio pokoji kamper stranih registracija, no nitko se zbog toga nije previše uzbuđivao, niti mučio s pretjecanjem. Ma dobro kažu Crnogorci: Vidiš li nekog da se odmara, pomozi mu! I pomagali smo sve do Svetog Stefana, otoka u 15. stoljeću opasanog visokim kamenim bedemima, koji su ga trebali štititi od gusara i Turaka. S kojeg su komunisti 1955. na obalu preselili sve stanovnike da bi ga mogli pretvoriti u grad-hotel, u kojem su potom desetljećima ljetovali brojni slavni i poznati gosti, poput Sophije Loren, Jurija Gagarina, Silvestera Stalonea i Brucea Willisa, jer taj grad-hotel pruža svojevrsnu intimu posjetiteljima, što većina golemih hotelčina ili resorta nema. A baš su takvim resortima načičkana brdašcima uokolo Budve, u kojoj smo nastavili naše putovanje.
Iznenadio nas je tamo gotovo jednak broj neizgrađenih nebodera i poslovnih zgrada, kao i izgrađenih. No, svjetsku gospodarsku krizu osjetili su i ruski, često prelakomi investitori, pa je puno toga stalo na pola i sada kao hrpa betona sve podsjeća da novca više nema kao prije pet-šest godina. Turista, doduše, ljeti i dalje ima puno, no uvijek se ima gdje baciti ručnik, jer rivijera raspolaže sa 38 kilometara plaža. Horde turista ljeti osim u morskim radostima uživaju i u koncertima najpoznatijih svjetskih zvijezda poput Madonne, u glazbi svjetski poznatih deejaya, ali i narodnjačkih kraljica poput Cece ili Lepe Brene. U predsezoni u kojoj smo tamo stigli ipak je puno mirnije, pa prema Vili Franeta u centru Budve, gdje smo rezervirali smještaj za 60 eura, vozimo bez gužve. Lutajući među golemim nedovršenim betonskim konstrukcijama na samom glavnom bulevaru stižemo u malenu, pravu mediteransku ulicu s lijepim kućama i vrtovima. Dočekuje nas gazda Franeta osobno i ljubazno nudi domaćom rakijom, maslinama i pršutom.
No, kad smo sjeli, druženje uz čašicu je potrajalo. Uz pretresanje dnevno-političke situacije. Pomalo sjetan i žalostan dok nam toči već tko zna koju čašicu rakije, gazda Franeta, kao i uostalom bilo koji drugi budvanski starosjedioc s kojim smo razgovarali, priča nam o Budvi kakva je nekada bila… – Tu, u ovoj ulici, koju su nekada zvali Gospoštine, ne bez razloga, ja sam odrastao uz cvrkut ptica i pogled na more, a sada samo dizalice, buka i beton oko nas, da ne vidim ni sunca ni mjeseca…
Priča nam potom o starom gradu kojim često prošeta i gdje pronalazi svoj mir, a koji je za njega nešto najljepše na svijetu, pa ga uspoređuje čak i s našim Dubrovnikom. Ponovo se potom obrušava na građevinare, mutan kapital, dozvole za gradnju bez rezona i samu gradnju bez valjanih projekata. – Udari li samo manji potres, sve će se srušiti, govori nam. – Pustili smo Ruse i sada smo dobili svoje… No, čak sve to ne smatra najgorim, već najveću prijetnju crnogorskom turizmu i gospodarstvu vidi u brzorastućoj albanskoj privredi i turizmu: – Jeste li vidjeli kako se tamo radi. Ta njihova obala, pa to je neopisivo bogatstvo, samo grade i grade, ubit će nas za deset godina, još kad se malo kultiviraju... I ne samo nas, nego će i vaš turizam biti ugrožen!
Ipak, skrećemo na koncu i na ljepše teme, zanimamo se za klubove i restorane, a tu je kao kod kuće njegov sin Momčilo, koji nam daje puno korisnih savjeta. Ipak, prije nego uronimo u noćni život, odlučujemo posjetiti i stari grad, koji je doista prekrasan... Šetamo i uživamo u povijesnoj baštini koja prožima mirne gradske ulice, čiste i uredne te krcate kafićima i restoranima. A da je i tu puno toga prilagođeno Rusima i njihovim turistima, koji čine bar trećinu svih posjetitelja, svjedoči ruski jezik na svakom koraku, na reklamama, nazivima odmarališta i hotela, menijima, turističkim brošurama. Koliko ih je i kakav utjecaj imaju, uostalom, ponajbolje svjedoći činjenica da u Budvi imaju i svoje, na ruskom jeziku tiskane novine!
Večeramo u popularnom restoranu Jadran kod Krsta, u blizini marine i uživamo u mušulama na buzaru za 10 eura i prvoklasnoj bijeloj ribi po 40 eura za kilu. Dakle, ne puno skuplje nego kod nas. Ujutro smo, pak, već zorom u autu, na putu za Boku Kotorsku. Tko želi zaobići tridesetak kilometara vožnje magistralom kroz Boku, na izboru mu je trajektna linija Lepetani - Kamenari (za 4,5 eura za osobno vozilo), koja znatno skraćuje put od Tivta do Herceg Novog. No, mi nismo mogli odoljeti pomalo mističnoj Boki i do 2000 metara visokim vrhovima planina koje se gotovo okomito obrušavaju u more i malenim povijesnim gradićima u podnožju. Zbog svoje neviđene prirodne ljepote, raznolikosti, povijesti i kulture to je jedno od najljepših mjesta koje smo ikad posjetili. A bili smo svugdje…
Grad Kotor koji se nalazi podno planine Lovćen je, pak, jedan od najstarijih crnogorskih gradova, ali i grad hrvatske Bokeljske mornarice, o čijoj povijesti svjedoči muzej mornarice u samom gradu. Opasan sa 4,5 kilometara kamenih zidina, morem te dvjema rijekama, u grad se ulazi kroz tri ulaza - Vrata od mora, Vrata od Gurdica i Vrata od rijeke. Nakon šetnje tim povijesnim biserom Jadrana, ujutro odlazimo na Lovćen koji nas svojim brojnim serpentinama poziva na ludu vožnju do vrha, što i ne čudi, jer se na tih 4250 metara ceste od Kotora do Trojice održava i lokalna brdska utrka Kotor-Trojica.
Mi se ipak nismo utrkivali nego smo, uživajući u pogledu te kupovanju suvenira i lokalnog njeguškog pršuta, nakon sat i pol vožnje stigli do vrha, gdje nas je dočekao čak i snijeg te prekrasan pogled na Tivat, Boku Kotorsku, Jadransko more, Skadarsko jezero i Cetinje. Jednom riječju - neponovljivo. A tu je 461 stepenica, koja na Jezerskom vrhu (1657 metara nadmorske visine) vode u impresivni mauzolej pjesnika i vladara Petra II Petrovića Njegoša... Potom ponovno sjedamo u Daciju i zadnje noćenje u Crnoj Gori odrađujemo u malenom mjestu Dobrota, tik do Kotora, u privatnom smještaju za 55 eura. Na počinak odlazimo zadovoljni što smo se u Crnoj Gori dobro odmorili, ali smo mislima već i u Bosni i Hercegovini, posljednjoj državi koju posjećujemo na našoj balkanskoj avaturi.
Ukratko Otok Sveti Stefan jedinstveni je grad-hotel s raskošno uređenim vilama međusobno povezanim uskim kamenim ulicama, gdje već desetljećima u miru uživaju najbogatiji gosti Nakon prelaska granice (na kojoj se stranim osobnim autima već tri godine naplaćuje 10 eura eko-takse), put do mora naši putopisci odradili su u društvu austrijskih bikera Rusko carstvo: u Budvi se ne gradi kao nekad, kad je ruskog novca bilo na bacanje, pa uz mnoge nove hotele gomila toga stoji nedovršena. No, bogataških jahti ne nedostaje ni u rano ljeto Rasprodaja zemlje i kuća učinila je barem tisuću od 10.000 Budvanaca vrlo imućnima, ali im, kako je gradnja usporila, grad sad izgleda kao napola dovršeni Monte Carlo. U 15. stoljeću Mlečani su Budvu opasali debelim zidinama, a crkva Svetog Ivana iz 7. stoljeća sve do ukidanja Budvanske biskupije bila je katedrala Brojne galerije, trgovine suvenirima, barovi i restorani prizivaju goste među zidine Budve. Gradska tvrđava Citadela ljeti je otvorena pozornica na kojoj se održava festival i Budva Grad Teatar. Bogat noćni život u Budvi: diskoteke Top Hill i Trocadero svaku su noć pune, jednako kao i restorani, gdje nisu preskupi i vrhunski morski specijaliteti, roštilj i odlično Nikšićko pivo Bokokotorski zaljev jedan od najljepših na svijetu, a Kotor prekrasan grad s kamenim kućama i ulica okruženim zidinama koje su Mlečani izgradili za obranu od Turaka. Mauzolej crnogorskog vladara i pjesnika Petra II. Petrovića Njegoša na Jezerskom vrhu, na 1657 metara iznad mora, osmislio je hrvatski kipar Ivan Meštrović Pomorski muzej nadaleko poznate Bokeljske mornarice, barokni bunar na trgu, romanička katedrala... Tu se zbilja ima što vidjeti. U Stari grad se ulazi kroz troja vrata, a glavna su Vrata od mora, izgrađena 1555., kad je grad bio pod mletačkom vlašću. Danas tu caruju restorani Može s Dacijom, a može i novim Rollsom: cesta do vrha Lovćena krcata je serpentinama, a kad napokon dođete gore, na kojih 1800 metara se i usred ljeta može pronaći malo snijega |