Gladni smo kao vukovi, vodi nas negdje na večeru, rekli smo uglas našem domaćinu Ivanu Zovku, čim smo nakon duge i mukotrpne vožnje praćene jakom kišom u središtu Edinburgha izašli iz našeg hibridnog Peugeota 508 RHX. Ivan, zagrebački dečko koji je nakon studija kasnije tamo u to doba proveo koju godinu, neobično se osječao kada je usred Škotske ugledao zemljake i to u autu sa zagrebačkim registracijama. No, osmjeh mu je nestao s lica čim je pogledao na sat i shvatio da su prošla 22 sata i da u cijelom gradu više ne radi ni jedan jedini restoran, a on u stanu ima samo neke nareske. No, govori nam i da do 23 sata rade razne dostave, pa još stignemo naručiti nešto kinesko ili talijansko iz dostava koje su blizu njegovog stana. Na brzinu naručujemo goleme pizze po 14 funti iz prčvarnice Bella Italija, čiji vlasnik Indijac Italiju vjerojatno nikada nije ni vidio, no tad shvaćamo da kod njega ne možemo kupiti nikakvo pivo ili vino već samo sokove ili vodu...
Foto: Ivan Lacković
Ivan nam pojašnjava da pivo više ne možemo kupiti ni u marketima, jer se alkohol prodaje samo do 22 sata te da se nakon toga elektronski blokiraju kase, a alkohol ne prodaje jer vlasniku u protivnom prijeti čak i zatvaranje trgovine. No, kaže da nas zato poslije klope vodi na sjajan provod, da je Edinburgh ludi grad u kojem pubovi rade do 1, a klubovi do 3 iza ponoći. Tako je već i prva naša noć u Škotskoj prolazi u pravom škotskom stilu - vesela i puna alkohola, jer je opijanje ovdje više nego prihvaćeno društveno ponašanje, barem vikendom... Tad je sve krcato studentarijom, ali i svima ostalim koji traže dobru zabavu. Obzirom da smo izašli dosta kasno, većina mladih, ali i stariji Highlandera već je bila jako pijana, jer se tamo van izlazi već oko šest popodne.
Naša prva postaj bio je Three Sisters, raskošni pub s velikom terasom na kojoj se toči jeftinije pivo nego u unutrašnjosti lokala. No, ni tu nije prejeftino - pinta popularnog škotskog Dark Island piva stoji 6, a svijetlog Brew Doga 4,5 funti., a pada kiša i prokleto je hladno pa brzo selimo unutra, na šank. Tamo se upoznajemo s brojnim mladim Škotkinjama, no umor od puta iz Engleske, alkohol i njihov tipičan škotski naglasak engleskog ili, još gore, pravi škotski galski, brzo ubijaju svaki pokušaj komunikacije. Slično prolazimo i u popularnom noćnom klubu Why Not, u koji prelazimo nakon 1 sat. I tamo je sve bilo veselo, krcato studentima i turistima pristiglih doslovno sa svih krajeva svijeta. Godišnje, kaže nam Ivan, grad posjeti i više od milijuna ljubitelja dobrog provoda i kulture. Posebice književnosti. Tu se, naime, nakon ludog provoda može posjetiti Škotski centar pričanja priča, Knjižnica poezije, Muzej pisaca ili Škotska nacionalnu knjižnicu, tu su rođeni Walter Scott, Robert Burns, Robert Louis Stevenson, Arthur Conan Doyle, Irvine Welsh, a grad je 2004 UNESCO proglasio i prvim svjetskim gradom književnosti...
I mi svoje prvo jutro u Edinburghu stoga trošimo na obilazak nekih od tih atrakcija, a u nekoliko navrata u tijeku dana čak nam se ukazuje i sunce. U gradu se doista ima što za vidjeti, sigurno je među najslikovitijim gradovima u Europi, pa tek nakon višesatnog hodanja primjećujete da vam noge gotovo pa otpadaju. No pogled na spektakularni Edinburški dvorac smješten na 80 metara visokoj stijeni ugaslog vulkana natjerat će vas da zaboravite na umor. A uz to njime se, navodno, kreće više duhova no ikojim drugim dvorcem u Škotskoj, pa je posve normalno da tu naletite i na mnoge lovce na paranormalno. Možda se njima duh koji i ukazao, nama nije, ali smo bar osvježenje odlučili potražiti u tom stilu, u pubu The Last Drop, koji ime nije dobio po zadnjoj kapi piće nego po posljednjem padu žrtve vješanja (koja su se ispred puba obavljala do 1800.), a u čijem podrumu navodno također stanuje jedan duh. Šetali smo potom do kasno navečer, no samo po našim pojmovima, jer mrak tamo u svibnju ne pada prije pola 11 navečer. Uživali smo u ostacima srednjovjekovne arhitekture i čudili da tu baš nigdje novodobne nadogradnje ne djeluju kao šaka u oko, no još nas je više veselilo što smo te večeri bili pozvani na kućni tulum međunarodne ekipe koja tu studira, radi ili uči jezik. Domaćica nam je bila simpatična Grkinja, a uz Srbe, Talijane, Portugalce i Islanđane našlo se tu i nekoliko Škota koji su sa sobom donijeli najviše alkohola i najviše se ludirali.
No, kako nama ni taj put nije bilo dosta whiskyja već smo sljedeći dan odlučili posjetiti Scotch Malt Whisky Society, svjetski poznatu udrugu ljubitelja single malt whiskyja. Osnovana je prije 20 godina, a danas ime već više od 20.000 članova diljem cijelog svijeta. I mi smo kušali neke od singleova koji tu stižu iz više od 120 destilerija, a koje udruga ocjenjuje, flašira i označuje ne po destileriji nego po bačvi u kojoj je whisky sazrio. Nismo pretjeravali u tom rijetkom užitku jer je taj dan trebalo još voziti do Stirlinga, drevnog dvorca koji ima iznimnu povijesnu važnost za svakog Škota, a uz koji se smjestio i spomen toranj podignut u čast škotskog nacionalnog heroja iz 13. stoljeća, Williama Wallacea, kojeg je u filmskom hitu Braveheart sjajno ovjekovječio Mell Gibson. Tamo nas je simpatična Marie iz muzeja u dvorcu provela kroz zidine, ponosno nam ispričavši brojne detalje iz škotske povijesti, koja je češće bila burna nego pitoma, posebno o dugotrajnim ratovima za neovisnost od engleske čizme, o okrutnom pogubljenju Wallacea kojeg su Englezi objesili, udavili a potom i raščetvorili, kao i o brojnim drugim škotskim junacima i kraljevima. Šećući tom utvrdom pogled nam je često zastajao na sjeveru, točnije na visokim planinama Highlandsa, kroz koje ćemo se uskoro voziti prema našoj sljedećoj destinaciji na samom sjeveru otoka - Invernessu, gradu navodno najugodnijem za život u cijeloj Škotskoj.
Ukratko Samo se u središtu Edinburgha, upisanog 1995., i na UNESCO-vu listu svjetske baštine, nalazi čak 4500 zaštićenih škotskih nacionalnih spomenika. Edinburgh je grad navodno najopsjednutiji duhovima u cijelom Ujedinjenom kraljevstvu, a tamo ga, uz London, opsjeda i najveći broj turista U pubovima i klubovima vikendom je podjednako zabavno kao i na kućnim zabavama, a opijanje se tretira kao nacionalni sport. Pub Last Drop hvali se duhom iz svog podruma, a udruga ljubitelja Malta whiskyjem za koji se točno zna iz koje je bačve stigao Muškarci u suknjama i danas su jako ponosni na svoju specifičnu nacionalnu nošnju, pa ju ne nose samo na paradama nego i u mnogim manje svečanim prigodama. Škoti stalno ističu svoje posebnosti, pa tako u svojim novinama tvrde da od Engleza imaju drugačiji jezik, karakter, pivo, pa čak i sladoled... Dvorac Stirling mjesto je gdje su se vodile važne bitke, tu je i spomen toranj dignut u čast Williama Wallacea, a baš tamo je pronađena i najstarija nogometna lopta na svijetu |