Vozeći preko Srbije i Bugarske prema jugu, naše smo avanturističko putovanje Balkanom odlučili nastaviti u Grčkoj. A da nam se putovanje ne svede tek na vožnju autocestom od grada do grada, prema Solunu smo od Plovdiva krenuli kroz Rodopske planine, po zahtjevnim brdskim lokalnim cestama. Dotad nam se Bugarska jako svidjela, posebno Plovdiv, pa je lokalna vožnja preko visokih mističnih planina i usred ljeta od snijega bijelim vrhovima, dosta obećavala. Navigacija nas je upozorila da će nam za tu rutu (340 kilometara) trebati najmanje šest sati, i to bez stanke. No, kasnije će se pokazati da smo na toj dionici za upravljačem proveli cijeli dan...
Foto: Ivan Lacković
Naša vjerna Daciji Lodgy, koja je zasad ispunila većinu naših očekivanja, prvo nas je lagano dovezla do Pazarđika, prvog većeg naseljenog mjesta na našoj ruti. Svako malo uz ravnu regionalnu cestu pritom smo nailazili na brojne prostitutke, koje pružaju svoje usluge u obližnjem grmlju, tik do zasada zelene salate ili rajčica. Cijene i raspon usluga nismo stigli saznati, a i nije nas zanimalo, jer nas je nakon tog otužnog gradića, gdje se trguje svime i svačime, u prašini koju podiži brojni kamioni na tek djelomično asfaltiranim katastrofalnim ulicama, čekao i prvi ozbiljniji uspon. U daljini se već nazirao najviši vrh Goljam Perelik (2191 metara), a kuća i bilo kakvih drugih naseobina bivalo je sve manje. Jer taj je, zapadni dio Rodopa, s čak deset vrhova viših od 2000 metara, dosta surovo i stoga slabo naseljeno područje, pa smo se vozeći ne brže od jadnih 50 ili 60 km/h, uskoro zapitali i je li nam ta avantura uopće trebala.
Postajalo nam ubrzo jasno i da kratki nepregledni zavoji, koji se samo penju i penju, ne odgovaraju ni našoj dugoprugašici Daciji, kao i da će nam ova dionica sigurno dosta povisiti prosječnu potrošnju, koja se u dotad prijeđenih više od 1000 kilometara bila gotovo zacementirala na 6 litara. U mjestu Batak, smještenom uz istoimeno umjetno jezero, po ničem posebnom i vrlo zapuštenom mjestašcu, jedino što je bilo vrijedno ikakve pažnje bio je spomenik koji je zapravo stari vojni lovački avion. Koji podsjeća da je tu, na južnom Balkanu, kroz stoljeća tlo slojevito natopljeno krvlju svih koji su ikad polagali pravo na ovaj teren, od starih Grka i Rimljana do Bizantinaca i Turaka… Ratovali su na ovom dijelu Balkana svi protiv svih, u dva balkanska rata, jednom grčko-turskom, dva srpsko-bugarska i dva svjetska.
Prisjetili smo se stoga, približavajući se Solunu i znamenitog Solunskog fronta iz Prvog svjetskog rata i bitaka koje su združeni odredi Britanaca, Francuza, Talijana, Rusa i Srba tamo vodili protiv Njemačkog carstva, Austrougarske i Bugarske. I tako smo, glava punih misli da nema tko se tu nije borio s nekim te još sata i pol mukotrpne vožnje, stigli u mjesto Dospat i tu odlučili napraviti pauzu za ručak. I tamo nas je, usred prekrasne prirode s bezbroj rječica, visokih borova i planinskih vrhova, dočekalo još jedno umjetno jezero. I premda se u blizini nalazi par poznatih bugarskih skijališta, uključujući Pamporovo i Bansko, to mjesto podosta je pusto i zapušteno. Da je to, recimo, Švicarska, sve bi bilo fantastično uređeno, cvao bi tu turizam, a po obroncima pasle debele krave...
Umorni i gladni kao psi preko puta lokalne džamije sjedamo u restoran hotela Diamant, čija je terasa djelovala obećavajuće te naručujemo hajdučki šašljik, oveću lokalnu varijantu ražnjića. Izbor se pokazuje dobrim, a mještani vrlo susretljivima, ni fotoaparat im nije problem, pa nakon objeda posjećujemo jedno od brojnih mjesta na kojima klešu kamen škriljac, mramor i granit, kojima su planine krcate. Pokazuju nam i polja duhana, jedan od glavnih izvora prihoda. Stižemo potom i do mjesta Goce Delčev, potom bez puno pitanja službenika prelazimo i pomalo opskurnu bugarsko-grčku granicu, nakon čega još skoro sat lutamo lokalnim puteljcima, jer cesta kojom smo stigli nema direktnog spoja s nijednom važnijom prometnicom u Grčkoj.
Solun, u koji smo se uputili, jako nas je intrigirao, pa smo već jedva čekali da ga se što prije dočepamo. I, dakako, tamo potražimo osvježenje. Nakon vožnje jako lošom autocestom, predvečer napokon stižemo u grad, i to samo koji tjedan prije famoznog referenduma koji je tada 2015. Grcima mogao trajno odrediti sudbinu, odnosno način na koji bi trebali izaći iz krize. No, nakon dvodnevnog boravka u tom gradu u kojem smo očekivali napetost, grč i neizvjesnost, ostali smo u čudu koliko su Grci ležerni i koliko su ulice, restorani i kafići krcati i mladim i starim ljudima. I zapitali se otkud im za to novac, posebno kad smo shvatili koliko su nas tu visoke cijene dočekale. U odnosu na Bugarsku, sve je tu gotovo dvostruko skuplje - od smještaja, hrane i izlazaka do goriva, koje stoji kao i kod nas…
No, Solun nam se svidio na prvu, premda od naroda s prostora bivše Jugoslavije prema njemu i prema plažama obližnjeg poluotoka Halkidiki već tradicionalno najviše gravitiraju Srbi, koji su za bivše države ostavljali tone njemačkih maraka, slično kao i mi u Trstu. A unaprijed smo o gradu znali tek da tu stoluju košarkaški i nogometni klubovi Aris i PAOK te da su naši navijači u odnosu na njihove djeluju kao Bečki dječaci. Posebice kad ta dva lokalna rivala zaigraju jedan protiv drugog...
Lijep im je grad, komentiramo odmah primijetivši da u njemu uopće nema nebodera i visokih zgrada, premda u gradu stanuje oko 350.000 žitelja, dok s okolnim naseljima broji gotovo 1,5 milijuna. Po izgledu, atmosferi i vibri doimao nam se poput mješavine Marseillea, Barcelone i Napulja, sve to začinjeno pravom balkanskom atmosferom. Kako nam je u toploj ljetnoj večeri gušt bio hodati ulicama prepunima ljudi, svjetla, glazbe i akcije, večerati ili popiti piće na terasi jednog od brojnih kafića i restorana, tako je i ujutro bio gušt ustati ranije i popiti kavu među tisućama grčkih umirovljenika koji uživaju u rađanju još jednog novog dana, čitanju novina i međusobnim razgovorima. Prvo smo jutro proveli u iznimno ugodnom društvu starog mačka Aristotelusa, voditelja u hotelu u kojem smo odsjeli.
Aris je stari šmeker koji u turizmu radi već više od 50 godina, svaki je dan tu, kaže, uvijek u odijelu i s kravatom, bilo vani nula ili plus 30. Lagano ispija kavu, bez žurbe pali cigaretu, kroz sunčane naočale svako malo baci pogled na hotelsku gošću u bikiniju, duboko uzdahne, nakašlje se i sa sjetom priča da pamti i bolje dane. Drago mu je da grad raste i bez obzira na krizu, koja je, kako kaže, kod njih sasvim uobičajena. Grci su, tvrdi, ionako uvijek u krizi, pa će, kaže, i ova proći. Samo da je zdravlja, prijatelja i lijepih žena, ali, sjetno dodaje, baš toga je sve manje.
Bio nam je i najbolja navigacija za kretanje po gradu i obilazak, dajući savjete gdje jesti, piti, plesati, uglavnom, lakše se snaći. Bilo mu je drago i što je proveo vrijeme s nekim iz Hrvatske, jer kaže da nas tamo više dolazi u sportsku pečalbu, kao košarkaši ili nogometni treneri, nego kao turisti. Taksijem nas šalje u razgledavanje, a u vožnji vodimo zanimljiv razgovor i s taksistom. Očigledno je i njemu s Hrvatima najlakše pričati o sportu, pa se sa sjetom prisjeća slavnih nogometnih reprezentativaca od prije 30 godina.
Tad shvaćamo da je, baš kao i mnogi drugi naši tamošnji sugovornici, on uistinu pravi - jugonostalgičar! A ubrzo otkrivamo i zašto svi tamo sa sjetom pričaju o Jugoslaviji. Jer, da se nije raspala, ni Grci se, kao ponosni pravi Makedonci, ne bi našli u sporu s, kako kažu, lažnim Makedoncima na sjeveru... Objasnivši nam to, taksijem nas je dovezao do ruba najvećeg gradskog šetališta Leofóros Nikis, tik do spomenika, pogađate, a kome drugom do velikom osvajaču Aleksandru Makedonskom…
Ukratko Podno Rodopskih planina u južnoj Bugarskoj lokalno stanovništvo već desetljećima zarađuje berući duhan na nepreglednim poljima. To je, kažu nam, prvi korak na putu do kutije Marlbora... Prelijepa priroda i zapuštena mjestašca, to je južna Bugarska. Ne znamo naplaćuje li se tamo vinjeta i zaprežnim kolima, no sigurni smo da se tu uvijek dobro jede.Na jugu Bugarske, kažu, posla ima dovoljno, pogotovo za sve koji se ne boje teškog rada. Osim u poljoprivredi, uvijek i u jednom od brojnih kamenoloma ili pogona za obradu mramora i granita Solun, kojeg njegovi stanovnici zovu Tesaloniki, ime je dobio po polusestri Aleksandra Velikog Makedonskog, a zanimljivo je da je tu rođen i otac moderne turske nacije Kemal Ataturk, te da je najpoznatiji simbol grada Bijela kula, utvrda izgrađena u doba Sulejmana Veličanstvenog Solun je glavni grad grčke pokrajine Središnja Makedonija, pa ne čudi da počasno mjesto uz gradski korzo pripada kipu najslavnijeg makedonskog kralja i osvajača Aleksandra Velikog. Najveće vjersko svetište u gradu je crkva zaštitnika grada, Svetog Dimitrija (Ajos Demetrios), ali ništa manje nije zanimljiva i važna ni još starija Sveta mudrost (Aja Sofija) Ako vam se ne da otići do plaža na od Soluna pola sata udaljenom poluotoku Halkidiki, osvježiti se možete u jednog od bezbroj hotelskih bazena, često i sa sjajnim pogledom na grad Solunjani vole šetati i ćaskati na šetnjici Nikis, a mediteransko-balkanske navike dobro pokazuju i motociklisti - u dva dana nismo vidjeli ni jednog s kacigom na glavi! Popularni dio grada Ladakika, bivša crvena četvrt, sa zaštićenim zgradama iz 19. stoljeća, i noći u danju vrlo je živa zona prepuna restorana i barova Kako iz grčke regije Makedonija do države Makedonije? Samo pratite rijetke table s natpisom FYROM. A kako zaraditi koji euro? Studenti to čine točeći gorivo ili naplaćujući cestarinu |