HIBRIDOM PO BRITANIJI

PUTOPIS: U MAGLOVITIM I MISTIČNIM planinama Highlandsa žive dobri ljudi i pije se najbolji viski

Ivan Lacković

Naši reporteri nakon najurbanijih dijelova Velike Britanije odlučili su istražiti i najzabitije dijelove Škotske u čijoj se nedirnutoj prirodi skrivaju neke od najboljih svjetskih destilerija viskija, ali i mitsko čudovište Nessie

Ima nešto mistično i nama zapravo nedokučivo u tim visokim vulkanskim planinama i ledenjacima, šumama i golim obroncima Highlandsa, razmišljao sam dok smo moj suputnik fotograf Ivan i ja uživali u nevjerojatno lijepim i neobičnim pejzažima tog brdskog dijela Škotske, u koji smo se dovezli iz nizina oko Edinburgha i Stirlinga. Tri sata vožnje tom ljepotom dijelilo nas je od glavnog grada pokrajine, Invernessa.Regionalna cesta nije bila prezahtjevna za naš hibridni Peugeot 508 RXH, trebalo se i dalje samo koncentrirano držati lijeve strane, a obzirom da litra dizela u Škotskoj preračunato u naš novac stoji gotovo 16 kuna, potrošnja od 7 litara učinila nam se vrlo prihvatljivom, baš kao i doseg od 1100 kilometara s punim spremnikom. No, ni smo vozili direktno do Invernessa, jer smo usput htjeli razgledati i neke od najpoznatijih destilerija tradicionalno najomiljenijeg napitka svih Škota, ali ne i samo njih. Riječ je, dakako, o whiskyju. Prvo smo obišli modernu destileriju Tullibardine, gdje se od 1949. proizvodi jedan od poznatijih single malt viskija, a potom zašli i duboko u brda, do možda i najzanimljivije tamošnje destilerije, Edradour, čiji je tamnosmeđi istoimeni napitak kao stvoren za nepca i najvećih malt znalaca.

 

Foto: Ivan Lacković

Tamo su nas dočekale simpatične Jane i Sibil i objasnile da je to posljednja mala destilerija u kojoj viski nastaje kao rezultat posve prirodnih procesa, od pretvaranjem škroba iz ječma u šećer, preko fermentiranja šećera u alkohol, do destilacije. Objasnile su nam da se to tu radi još od 1825. godine, da je to najmanjoj legalnoj destileriji u Škotskoj, s kapacitetom od tek dvanaest bačvi tjedno, odnosno približno 95.000 litara godišnje. Pokazale su nam i podrum s najstarijim i najekskluzivnijim bocama, koje stoje i po 1000 funti. No, srećom, u njihovom se dućanu boca deset godina starog Edradoura može kupiti za prihvatljivijih 40 funti, pa smo si ga stoga i mi malo priuštili i krenuli put Invernessa nadajući se da u krvi imamo manje od 0,8 promila, koliko je tamo dopušteno.

Ivan Lacković
 

U centar Invernessa smo ušli kad se tek počelo mračiti, no na satu je već pisalo 21:55! Već naučeni da u Britaniji nema hrane u restoranima iza 22 sata odmah smo banuli u obližnji The Castle Tavern, jednu od najboljih pivnica u cijeloj Škotskoj. Uspjeli smo kod konobara namoliti večeru na što je mladom kuharu s tetoviranim čegrtušama po rukama, koji je već sjeo za šank da popije zasluženo pivo pao mrak na oči. No, unatoč tome spravio nam je sjajan šetlandski losos za ne previsokih 10,25 funti. Dobro nahranjeni i mi smo se potom prebacili za šank, gdje smo u društvu lokalaca i nekoliko talijanskih turista večeru obilno zalili pivom i, kako to u srcu Highlandsa i dolikuje, singl malt viskijem. Sljedeći dan odlučili smo otići do najdaljih zabiti Škotske ne žaleći previše što se nećemo dugo zadržati u tom sveučilišnom gradu, jer nam se i unatoč nekoliko lijepih crkava i dvoraca učinio dosta hladan, siv i pust. No, zanimljivo je da mnogi ne misle tako jer mu populacija posljednjih godina rapidno raste. Od 2005. do 2010. za čak 14,1 posto, odnosno za novih 59.000 ljudi. Kažu, tu im je jako ugodno živjeti. A u svibnju, kad smo mi tamo stigli, temperature su bile pet i manje stupnjeva Celzijevih, sa stalnom dosadnom kišom.

Ivan Lacković
 

Kako li je tek po zimi, nismo pokušali ni pomisliti. No, zato smo prije odlaska posjetili Highland House of Fraser, manufakturu u kojoj se već 50 godina proizvode kiltovi, tradicionalne suknje u koje se tamošnji robusni gorštaci odijevaju već stoljećima, svaki klan u svoje specifične boje. Već na ulazu simpatični William pozdravio nas je na škotskom galskom rekavši Ceud Měle Fŕilte. Odmah potom na engleskom nam je rekao da to znači sto tisuća puta dobrodošli! Pokazao nam je pogone, ali i mali muzej s povijesnim primjercima kiltova raznih klanova, među kojima se našlo i nekoliko kiltova koje je njihova tvrtka po povijesnim zapisima izradila za glumce u filmovima Rob Roy i Bravehearth. Iz muzeja smo krenuli do jezera Ness, najpoznatijeg po dugovratom čudovištu nalik dinosauru, koje tamo navodno živi. Zgrozile su nas tamo rijeke turista koje su se slijevale u Centar za posjetitelje i pustošile tamošnje suvenirnice da kupe nešto nalik toj mitskoj životinji koju nisu uspjeli vidjeti ni uz pomoć veće količine whiskyja... Iz te smo gužve mi radije pobjegli do obližnjih ostataka dvorca Urquhart iz 13. stoljeća i tamo uživali u miru i prekrasnom pogledu. No, uvjerili smo se kasnije, mada najpoznatije, jezero Ness nije i najljepše u Highlandsu.

Ivan Lacković
 

Vidjeli smo ih još puno ljepših danima se vozeći izvan utabanih puteva ponekad na teške ispite stavljajući naš hibridni Peugeot, na strmim usponima kao i kamenim strminama, prelascima preko potoka i slinim drugim off road avanturama. Često nam se pri tom dešavalo i da više uopće nismo znali gdje smo, a na navigaciji bi pisalo unmapped zone. Kad je Ivan na jednom na moje pitanje gdje smo odgovorio da unmapped piše već dva sata znao sam da smo pretjerali s izletom u dijelove koji nisu na kartama. No zato smo vidjeli neke od najljepših, još netaknutih krajolika ne samo Škotske nego i cijelog Britanskog otočja.

Putem smo sreli još neke turiste poput dvojice njemačkih motociklista ili vremešnog para iz Tasmanije u Australiji, koji čak znaju i gdje je Hrvatska jer su im kumovi, prvi susjedi i najbolji prijatelji hrvatski iseljenici. S njima smo posjetili možda i najimpresivniji dvorac na cijelom našem putovanju Otokom, Eilean Dounan. To je u 13. stoljeću bila utvrda klana MacKenzie, u 18. su ga sa sa zemljom sravnile engleske trupe, da bi ga početkom 20 stoljeća Škoti posve obnovili, tako da je sad još stariji i još ljepši. No, šalu na stranu, uistinu je jako lijep i Škotima povijesno jako važan. Jedna je od svetinja ponosnih Highlandera, baš kao i klanac Glencoe, poznat i kao Klanac jauka, kroz koji smo prošli na putu prema jugu, pored Glasgowa pa sve do zapadne obale i simpatičnog grada Ayr u kojem ćemo se ukrcati na trajekt za Irsku.

Izdvajamo

Iz drugih medija