Nakon razgledavanja Osla i savladavanja mitskog norveškog planinskog prijevoja Trollstigen, ili ti po naški - Trolovih ljestvi, u kraljevini Norveškoj preostao nam je još jedan veliki vozački izazov. Srećom, dotadašnji boravak u najsjevernijoj zemlji Europe iz sumornog se i kišnog početka, srećom, napokon prometnuo u višednevni sunčani produljeni vikend, što nas je ispunilo optimizmom, pa nam je u nordijskoj divljini, u prirodi koja svojom netaknutom ljepotom doslovno obara s nogu, bivalo sve ugodnije i opuštenije.
Kako u tom dijelu svijeta nema žurbe, nego se sve odvija po nekom svom redu i u opuštenom ritmu, odlučili smo se još malo zadržati u Åndalsnesu, malenom gradiću smještenom nedaleko Trolovih ljestvi, gdje smo dan ranije i sebe i naš neumorni Renault Kadjar 1.6 dCi sa 130 KS potjerali preko 11 vrtoglavih serpentina uklesanih u stijenu koja se s vrha Stigrøra obrušava u dubinu od gotovo devetsto metara.
Foto: Ivan Lacković
Iza nas je bilo već oko 700 kilometara vožnje od Osla, pa smo valjda zaslužili i jedan spori, ali tipičnog norveški doručak, koji uključuje røkt laks og eggerøre, odnosno dimljeni losos i kajganu, ukusni brunost, smeđi kozji sir s okusom karamele te kjøttkaker, okruglice od finog junećeg mljevenog mesa. Nakon roga smo, promatrajući kruzere koji klize kao staklo ravnom površinom mora u fjordu, nastavili dalje cestom koja prolazi kroz veličanstvene morske rukavce okruženi stijenama visokim i do 2500 metara. A krenuli smo prema sjeveru, prema obali Atlantskog oceana i sljedećoj velikoj atrakciji savršeno organizirane, vrlo civilizirane, ali i vrlo skupe Norveške - famoznom Atlanterhavsveienu, odnosno Atlantskoj oceanskoj autocesti.
Naš se Renault Kadjar pritom uopće nije bunio na opušteni ritam vožnje, dapače, nakon što je dan ranije odradio brojne naporne uspone i spustove serpentinama, za njegov je motor, a posebno kočnice, takva lagodna vožnja bila je pravi wellness. A u zemlji strogih propisa, kako smo se već uvjerili, najbolje je i najsigurnije tek krstariti prema ograničenjima. I pritom si za put, dakako, osigurati dovoljno vremena.
Tako smo i mi nekih 130 kilometara do same obale Atlantika odvezli za malo više od tri sata, u što je bila uključena i jednu trajektnu liniju te nekoliko tunela i mostova. Takvo prometno premrežavanje zemlje zasigurno košta goleme svote, mislio sam si dok smo prolazili svim tim cestarskim zahvatima, no u jednoj od najbogatijih zemalja svijeta, koja zarađuje goleme novce na nafti i ribolovu, sve je izvedivo. Pa su tako tamo danas cestovno povezani i najmanji zaseoci i najudaljenijih mjestašca te velike, ali i najrjeđe naseljenoj zemlji Europe.
No, kruna svih tih, često i veličanstvenih zahvata, bar po mišljenju većine Norvežana, ipak je Atlanterhavsveien, spektakularno remekdjelo norveške cestogradnje, autocesta koja spaja nekoliko otočića i arhipelaga na samom rubu zemlje uz ocean. Nju je, uostalom, čak i ugledni britanski Guardian proglasio najljepšom cestom za vožnju na svijetu! Je li ona uistinu toliko spektakularna i lijepa, odlučili smo, dakako,l provjeriti sami, na licu mjesta... A kad smo, vozeći cijelo vrijeme od pokrajine Rauma kroz pokrajinu Møre og Romsdal, stigli do sela Vevang, a potom i početka Atlantske oceanske ceste, jednostavno smo se morali zaustaviti sa strane i izaći iz automobila tek da bi se još jednom potvrdila činjenica kako je Norveška sposobna više puta ostaviti čovjeka razjapljenih usta i razrogačenih očiju...
Jer Atlanterhavsveien uživo djeluje gotovo nestvarno. Poput neke sive vijugave zmije spaja desetine otočića arhipelaga Eide i Averøy u jednu cjelinu... A nakon što smo se provezli preko osam mostova i sveukupno 8 kilometara i 274 metra njezine nestvarne ljepote, jednostavno smo vožnju morali ponoviti još jedan put. I nije nam bilo dosta... Srećom cijeli je dan bio sunčan, uz tek gdje koji oblačak, pa su cijeli doživljaj, a posebno boje i konfiguracije krajolika, bili posebno upečatljivi.
Najpoznatiji dio te ceste je neobično, poput visećeg zavoja projektirani most Storseisundet, koji premošćuje granicu oblasti Eide i Averøy, dug 260 i na najvišoj točki iznad mora visok 23 metra. Na odmorištu s toaletima uz sam most, koje je bilo krcato turističkim autima i kamperima, doznali smo i glavne informacije o autocesti. Da je otvorena je 1989. godine, da je njezina izgradnja trajala šest godina i stajala 16 milijuna eura te da se na njoj nekad naplaćivala cestarina. No, ne više, jer kad je 1999. godine, pet godina prije planiranog roka, matematika pokazala da je cesta u potpunosti isplaćeno, odnosno da je cestarinama skupljen iznos jednak četvrtini troška njezine gradnje (ostalo je nepovratno dala država, 25 posto iz fondova za otvaranje radnih mjesta i 50 od strane redovnih državnih cestovnih potpora), naplata je prestala, a naplatne su kućice uklonjene…
Što su ti protestantska disciplina, poštenje i generacijama usađene visoke moralne vrijednosti, pomislio sam, pa se sjetio naših autocesta i upitao hoćemo li je ikoja od njih, ili barem neka njezina dionica ikad naplatiti i riješiti se rampi i kućica… Norvežani koji žive između Moldea i Kristiansunda, gradova koji svaki ima tek po 25.000 stanovnika, eto - jesu. I to na skupoj prometnici, koju su Norvežani 2005. proglasili čak i svojom građevinom stoljeća!
Mi na njoj iza sebe ostavljamo neobičan most-zavoj i vozeći prema Krstiansundu, najsjevernijoj točki našeg putovanja dolazimo do još jednog spektakularnog i skupog cestovnog norveškog megaprojekta - Atlantskog tunela. Prolaz s otoka Averøya u grad Kristiansund kroz tunel naplaćuje se, preračunato u naš novac, 60 kuna, a moramo priznati da nam je vožnja kroz cijev dugu 5,7 kilometara, zakopanu 250 metara ispod mora (jedan je to od najdubljih podmorskih tunela na svijetu), s padom i usponom od 10 posto, doista utjerala strah u kosti, jer je tunel dvotračan i namijenjen samo automobilima. Vožnja na trenutke djeluje vrlo klaustrofobično, a spust do točke odakle započinje penjanje kao da traje beskrajno. No. kad smo konačno ponovo ugledali nebo koje se već mračilo u mirnom i urednom lučkom gradiću Kristiansundu odlučili smo potražiti smještaj i nešto pojesti.
No, premda je bilo tek sedam sati grad je već bio potpuno pust. Kako je uz to počeo puhati i snažan vjetar, na brzaka smo se odlučili za pizzu i pivo u lokalnoj pizzeriji u samom centru, iz koje je dopiralo obećavajuće svjetlo i glazba. Cijena dvije pive i dvije sasvim ukusne pizze bila je manje ugodna - 550 kuna… Tako smo, kad smo mislili da smo se već navikli na ionako visoke cijene u Norveškoj, otkrili da one mogu biti još i više. No, srećom, do kraja ovog sedmodnevnog puta po Norveškoj preostaje nam još samo dva dana. Preostaje nam još tek vožnja do 170 kilometara udaljenog Alesunda, gradića koji nazivaju i Venezijom Norveške, gdje će i završiti ova naša skupa skandinavska avantura.
Ukratko Kruna spektakularnog remekdjela norveške cestogradnje, Atlanterhavsveiena, ceste preko morskih arhipelaga Eide i Averøy, zasigurno je veličanstveni zavoj-most Storseisundet. Lokalno stanovništvo i turisti često koriste koriste neke dijelove Atlantske oceanske autoceste za pecanje bakalara i drugih riba, a jedan njezin most čak je i posebno dizajniran za ribolov... Premda je sama Atlantska oceanska autocesta duga tek 8,3 kilometara, turistička ruta u kojoj se najčešće nudi sastoji od šezdesetak kilometara vožnje uz ocean u gotovo nestvarnom ambijentu. Šetanju stazama za hodanje oko hridi ili posjet nekom obližnjem otočiću gliserom mogu pokvariti tek uragani, koji tu nisu rijetkost Atlantski tunel koji spaja otok Averøy i grad Kristiansund dug je 5,7 kilometara, s padom od 10 posto i s najnižom točkom na čak 250 metara ispod površine mora - sasvim dovoljno da se vozaču u njemu sledi krv u žilama! Tipičan krajolik uz ocean u zapadnim fjordovima u pokrajini Møre og Romsdal, gdje se stanovništvo uglavnom bavi ribolovom i stočarstvom: vrlo razvedena obala i malene šarene kućice i štale Zabava se u fjordovima svodi uglavnom na pijanke bilo koje vrste (Norveška vlada vodi veliku bitku s alkoholizmom i depresijom), a u lokalnim pubovima popularan je i nogomet. Koji se, dakako, gleda uz obilje piva... U Kristiansundu nismo večerali lokalne specijalitete nego smo se odlučili za navodno jeftiniju varijantu - pizzu Kristiansund, najsjevernije i sa 25.000 stanovnika jedno od najnapučenijih naselja pokrajine Møre og Romsdal, tipičan je norveški uspavani, mirni ribarski gradić. Tesla? Kakav Tesla! U zapadnim fjordovima ne vozi se na struju, oni su krcati američkim vintage autima i golemih pickupovima, a i tu su kamere doslovno na svakom uglu Atlantska oceanska autocesta najbrže spaja Kristiansund i Molde, koji mi pamtimo po infarktnom gostovanju Dinama ovog kolovoza u 3. pretkolu Lige prvaka (3:3, prolaz Modrih...) Osim lijepog Moldeovog stadiona Aker, kapaciteta 11.800 mjesta, jedna od ljepših, a ujedno i najviša građevina u Moldeu je u obliku jedra sagrađeni hotel Scandic Seilet |