AUTOMOBILISTIČKI PUTOPIS

Sofija: u samom srcu Balkana raj je za nas Šahmatiste

Ivan Lacković

Naše je reportere cesta odvela u Sofiju, gdje su se jeftino zabavljali i jeli, pa čak i kulturno uzdizali, jer u gradu postoji 250 znamenitosti, a usput su otkrili i nešto novo o sebi, odnosno saznali kako Bugari sad zovu nas Hrvate...

Stigao je i taj dan. Sve pripreme za putovanje dugo 3500 kilometara privedene su kraju i jedva smo dočekali da sjednemo za volan i otisnemo se u avanturu. Plan je u 14 dana obići Balkanski poluotok. Ono što smo znali, je činjenica da je takozvano bure baruta, kako zapadnjaci često vole nazivati turbulentni područje na kojem su se kroz stoljeća izmjenjivale vladavine brojnih kultura i carstava, koje su do dan danas ostavljale svoj utjecaj i trag, od Grka, Rimljana, Bizantinaca, Otomana pa sve do sovjetskog komunističkog režima. No, nas je od povijesti, kulture i arhitekture više zanimalo kako se danas živi na tom području, a još više kako se vozi, kakve su ceste, zapravo sve ono što zanima automobiliste koji se odluče tamo otputovati. A da sve ude u skladu, za avanturu Balkanom odabrali smo rumunjsku monovolumensku lađu, Daciju Lodgy. Osim podrijetlom, učinila nam se odličnim izborom za taj put i zbog mnogo prostora, za do sedam osoba i njihovu prtljagu te štedljivog i uvjerljivog dizelaša sa 110 KS, kao i čvrstog ovjesa dodatno odignutog od tla. A uz to smo u opremi Stepway dobili i pustolovnu šminku s robusnom plastikom blatobrana i aluminijskom zaštitom podnice, klima-uređaj, tempomat i multimedijski sustav s navigacijom, više no dovoljno za ugodno putovanje.

Foto: Ivan Lacković

Za prvu smo metu izabrali Sofiju, glavni grad Bugarske, države koja je još od 2007. članica Europske unije. Ono što smo dosad znali o Bugarima i Bugarskoj su bile podosta tanke činjenice, poput toga da su siromašni ratari (barem se meni tako činilo, s obzirom na to da su u zagrebačkim predgrađima poput Peščenice, gdje sam odrastao, baš Bugari u svojim dvorištima uzgajali mrkvu, papriku i salatu), da su majstori za ajvar te da su otamo potekli nogometaši Hristo Stoičkov i Dmitri Berbatov. Iz dosadašnjih međusobnih ogleda naših reprezentacija u sjećanju mi je ostao i njihov navijački poklič Bulgari, junaci. I to je bilo gotovo sve. A, vrijeme će pokazati, i dosta pogrešno, jer mi je posjet Sofiji otvorio posve nove vidike o toj zemlji i ljudima...

Ivan Lacković
 

Iz Zagreba nas je put prvo odveo na nešto više od 600 kilometara autoceste, preko Slavonskog Broda, Beograda i Paraćina sve do Niša. Cijelim nas je putem pratilo prekrasno sunčano vrijeme, a uz manji gubitak vremena na beogradskoj obilaznici, a prvo stajanje smo odradili tek na odmorištu kod Velike Plane. Tamo su nas, čim smo izašli iz auta okružili Romi, koji su prvo prosili, a potom nam pokušali prodati noževe. Noževi nam nisu trebali, a i viška novca nismo imali, pa smo se krenuli na brzi Big Mac u McDonald's.

Put smo potom nastavili opušteno krstareći dozvoljenom brzinom od 120 km/h solidnom zavojitom autocestom, a na lokalnim su se radio stanicama izmjenjivali hitovi Seve Nacionale i Arkanove udovice. Najava nevremena s tučom u središnjoj Srbiji nije nam išla na ruku, no znali smo da ćemo, što dalje odemo južnije, to i vrijeme biti ljepše. Kod Niša smo sišli na magistralu, koja će nas preko Pirota odvesti do 168 kilometara udaljene Sofije. No, prije uspona cestom punom tunela stajemo na kavu u najpopularniju odmorište uz cestu, zanimljivog imena Stop Ćale Magistrale.

Ivan Lacković
 

Put do bugarske granice traje više od dva sata, a uz cestu se stalo izmjenjuju radovi, a sad malo lijevo, sad malo desno prati nas i pruga kojom je nekada vozio i famozni Orijent express. Potom stižemo na granice Srbije i EU te nakon kratkih standardnih formalnosti ulazimo u malo drugačiju Uniju no smo navikli... U kojoj odmah za 10 leva (38 kuna) kupujemo bugarsku tjednu vinjetu i točimo pun tank goriva (za 8,9 kuna po litri). Dalje magistralom vozimo sukladno ograničenjima, jer svako malo tu uz cestu stoji policija s radarom, i uskoro ulazimo u Sofiju, koja s predgrađima broji gotovo 2 milijuna stanovnika i u kojoj je promet vrlo gust i intenzivan, no nitko ne trubi i nema nervoze...

U grad se, očekivano, kao i u svakom većem gradu bivšeg Varšavskog pakta, ulazi kroz trošne radničke betonske spavaonice i uz pogled na nebrojene dimnjake obližnjih industrijskih postrojenja (s preko 800 pogona tu se smjestilo čak 75 posto metalurške proizvodnje zemlje). No, kako se prilazi centru, grad biva sve ljepši, odišući šarmom pravog velegrada. Krcat je povijesnim građevinama, spomenicima, crkvama i džamijama, a arheolozi ga u šali nazivaju Gradom 14 metara kulture. Toliko je, naime, na pojedinim lokalitetima u gradu, koji je osnovan prije sedam tisućljeća, trebalo duboko kopati da bi se doprlo do nekih arheoloških nalazišta...

Brzo i vrlo lako pronalazimo maleni hotel Niky u samom središtu, gdje noćenje stoji ne pretjerano skupih 60 eura. Malo smo se iznenadili kad nam je recepcionerka predložila da sve stvari iz auta unesemo u hotel, jer je tako sigurnije, no poslušali smo ju i potom pješice otišli u večernje istraživanje grada, počevši s glavnom gradskom šetnicom Vitoša, krcatom šetačima i uličnim sviračima, te punih kafića i restorana, kao da nismo u gradu s prosječnom plaćom od 200 eura. Večerali smo u restoranu tradicionalnog izgleda Vodenicata, u kojem domaću hranu poslužuje osoblje u nacionalnim nošnjama. Možda i najboljem mjestu za isprobavanje lokalnih specijaliteta i atmosfere, u kojem se, pritom, dvije osobe mogu do sita najesti uz bocu lokalnog crnog vina i pokoju rakijicu za svega 250 kuna. Svakako bolje nego u restoranu Checkpoint Charly u samom centru, u kojem smo večerali dan kasnije, a u kojem je atmosfera više kozmopolitska i šminkerska, a tradicionalna se jela pripremaju na moderan način...

Nakon večere upustili smo se u istraživanje noćnog života, koji je vrlo raznolik, s klubovima za svačiji ukus. Onaj u hotelu Serdica, jedan je od popularnijih, a u njemu je hit ispijanje tekila s trake na šanku u veseloj atmosferi i s pogledom a plesni podij krcat domaćim djevojkama. Zanimljiv je i klub Sin City, gdje se slušaju narodnjaci, odnosno bugarski turbo folk, od kojeg nakon par sati i nekoliko piva jako zaboli glava. Idući dan obišli smo sve važnije znamenitosti grada, a na putu do goleme pravoslavne patrijaršijske katedrala Sveti Aleksanadar Nevski, sreli i Hrista, zanimljivog lika koji prodaje razne preparate od ruža. On nas je potanko uputio što sve kupiti kao suvenire, od reprodukcija ikona svetaca i svetica, do lokalnih rukotvorina te, naravno, njegovog ulja od ruže, kao najboljeg poklona za supruge. Iznenadio nas je i nadimkom, kojim Hrvate nazivaju Bugari, za koji uopće nismo znali. Jer je, kad smo mu rekli odakle smo, uzviknuo: Aaaaaaa, vi Šahmatisti! Drago mi je, dobro nam došli...

Prvo smo se iznenadili, kakvi sad Šahmatisti, no brzo nam je sinulo da je taj zgodan naziv za Hrvate nastao zbog naše takozvane šahovnice, koja je do Bugara stigla najvjerojatnije preko sporta, odnosno dresova nogometnih i drugih reprezentacija...

A za nas Šahmatiste, ovaj grad iznimne povijesne baštine pravi je raj, pogotovo stoga što se sa srdačnim domaćinima može komunicirati čak i na hrvatskom, barem onoliko koliko je potrebno da dobijete osnovne informacije. Pa čak i kako stići do naše sljedeće destinacije, Plovdiva, za koji su nam rekli da bogatom baštinom i izgledom nadmašuje i samu Sofiju. Jedva čekamo...

 

Ukratko

Smješten u samom srcu Balkana, glavni grad Bugarske drugi je najstariji grad Europe, a golemo nasljeđe učinilo ga je gotovo neodoljivom destinacijom za sve ljubitelje kulture i povijesti

 

Sofija je živ i vibrantan grad svih sedam dana u tjednu, a njezinom velegradskom štihu doprinose i mnogi novi, u posljednjih nekoliko godina sagrađeni moderni neboderi

 

U Bugarskoj nema naplate cestarina već postoji sustav vinjeta (tjednu ćete za osobno vozilo platiti 38 kuna), a litra dizelskog goriva jeftinija je nego u Hrvatskoj - stoji 8,9 kuna

 

Središte Sofije sjajno je uređeno, a vrijedi tamo razgledati Hram-spomenik svetog Aleksandra Nevskog, Crkvu svete Sofije, Bugarsko narodno kazalište Ivan Vazov... i još više od 250 drugih kulturno-povijesnih znamenitosti...

 

Prometna se policija u Bugarskoj često sreće, pa je pametno poštivati propise. A prekršiteljima, zanimljivo je, rado plijene aute i potom ih premundirene u policijske boje koriste za svoje potrebe, ne mareći pritom je li riječ o Opel Vectri, Porscheu 911 ili Alfi GT...

 

Predgrađa Sofije puno je gigantskih radničkih betonskih spavaonice iz komunističkog razdoblja, čiji stanari, zanimljivo je, još uvijek rade po tvornicama, najviše u metanoj industriji

 

Reprodukcije ikona nacrtanih na drvetu, tepisi i slične rukotvorine, preparati i ekstrakti od ruža, ali i ajvar, vino i rakija, uspomena su koje turisti najradije odnose iz Sofije

 

Platili smo dva sata parkiranja u centru, a do auta se vratili 20 minuta prekasno. Dovoljno da komunalci stave lisice na kotač. Šteta? Pola sata čekanja i 100 kuna

 

Bugari puno ulažu u eko proizvodnju poljoprivrednih namirnica, pa se na brojnim mjesta u gradu, posebice kad je kakav sajam, može kupiti eko paprike, eko rajčice ili eko ajvar

 

Sofija živi i po danu i po noći, ponuda je velika, a cijene prihvatljive, bez obzira želite li negdje samo popiti kavu, ukusno ručati, večerati ili se zabaviti u kakvom noćnom klubu

 

Izdvajamo

Iz drugih medija