StoryEditor
Mozambik

Zemlja s najviše rupa na cestama i mina oko njih

Naš se putopisni dvojac u zemlji s jedva tri liječnika na 100.000 ljudi suočio s nekim od najgorih svjetskih cesta po kojima nezadovoljne stranke u zrak dižu civilne kamione, a upravo tamo kulminirao je i humanitarni dio njihove velike afričke avanture
 Davor Rostuhar

Ne znam što to ima u bivšim portugalskim kolonijama da mi se energija ondje čini drugačija od one u bivšim engleskim, španjolskim ili francuskim kolonijama. A premda je tako što možda i posve nepromišljeno tvrditi, otkad smo ušli u Mozambik po glavi mi se stalno mota jedna te ista asocijacija - Mozambik je Brazil Afrike. Šarene, tople boje, vedri i poletni ljudi puni životne energije, optimizam, jednostavnost, razdragana radost življenja... Količina pozitive u zraku je tolika da se gotovo može opipati. Možda je tome razlog i činjenica da je, posebno nakon što im je 2001. oprošten značajan vanjski dug, to država s izuzetno velikim gospodarskim rastom. U posljednje vrijeme često se spominje kao dobar primjer u kontekstu razvoja, kao zemlja koja je na najboljem putu da iz ratom razorene zbilje i ekstremnog siromaštva stigne u gospodarske i društvene okolnosti u kojima se lakše diše.

POGLEDAJTE FOTOGALERIJU KLIKOM NA SLIKU

No, taj je put, naravno, dalek i težak, s brojnim izazovima i poteškoćama. Jednako kao i ceste po kojima se vozimo. Trebamo kroz Mozambik, od Malavija do Južne Afrike, odvoziti dvije tisuće kilometara. No, te dvije tisuće kilometara vremenski valja računati barem kao pet, jer je loš asfalt prepun rupa. I to povećih. Priče o mozambičkom asfaltu slušamo već mjesecima, od svih putnika koji su prošli kroz tu zemlju. Neki od motorista koje smo sreli na tim su rupama polomili ne samo kotače nego i kosti. Stoga nam preostaje jedino oprezna vožnja oko rupa, slalom brzinom ne većom od 30 do 40 km na sat. Odnosno dnevno gotovo nikad ne više od 300 km.

Problem s cestama je u tome što datiraju u vrijeme prije građanskog rata. Koji je počeo kad se dvije godine nakon proglašenja nezavisnosti od Portugala dvije glavne političke struje nisu uspjele dogovoriti oko podjele vlasti. Marksistički FRELIMO bio je najjača politička opcija ponajviše zato što je od 1964. do proglašenja nezavisnosti 1975. vodio gerilski rat protiv portugalskih vlasti. Antikomunisti iz druge bitne političke opcije, 1975. osnovanog pokreta RENAMO, brzo su došli do kontrole većeg dijela ruralne, siromašnije polovice zemlje i htjeli svoj udio u vlasti, ali kako ih je FRELIMO ignorirao i maltretirao, krenuli su s terorističkim napadima na civile. Ubrzo se sve razbuktalo u brutalan građanski rat koji je potrajao petnaest godina i u kojem je više od milijun ljudi smrtno stradalo, a nekoliko milijuna protjerano iz domova.

Kad je 1992. sklopljen mir, krenuo je i nagli oporavak. Na krilima međunarodne pomoći, zemlja je stala vidati rane, brojne su se izbjeglice uspješno vratile, a gospodarstvo je krenulo uzlaznom putanjom. No, neki problemi Mozambik muče i danas, 20 godina nakon rata. Jedan od najvećih su mine. Mozambik se uz Afganistan smatra najminiranijom zemljom na svijetu, što je u našem slučaju značilo i da ne možemo kampirati bilo gdje u bušu, daleko od ljudi. Zato prvu noć u gradu Tete na obali moćne rijeke Zambezi, tražimo hotel i šokiramo se kad shvatimo da najjeftinija soba u gradu stoji čak 400 kuna. To je ujedno i najodvratnija soba u kojoj smo ikad spavali u Africi. I u Mozambiku se, dakle, potvrđuje priča da je jug Afrike iznimno skup za turiste. Zato se idučih dana odlučujemo na već prokušani model kampiranja po selima. Svaku večer pred mrak uđemo u neko selo i zamolimo mještane da rastegnemo šator pored njihovih kuća. Nismo im na teret, jer sve što nam treba nosimo sa sobom, a boravak kod njih pruža nam sigurnost - i od mina i od eventualnih loših ljudi. S druge strane, to nam daje uvid u život ruralnog Mozambika i potvrđuje da su jednostavnost, vedrina i optimizam karakteristika Mozambičana bez obzira na to iz koje su regije ili društvenog sloja.

Davor Rostuhar
Mozambik je i danas toiliko krcat minama pa putnicima nije pametno kampirati bilo gdje im se svidi nego samo u naseljenim mjestima
 

Na cesti kod rijeke Save, koja ugrubo dijeli Mozambik na sjever i jug, zatiču nas neugodne novosti. Zbog nekih navodnih nereda, sav promet po toj jedinoj prometnici koja povezuje sjever i jug, odvija se u konvojima pod pratnjom. Čekamo da se skupi sto vozila, a onda zajedno s teško naoružanom policijom i vojskom vozimo sto kilometara i potom nastavljamo sami. Tek drugi dan, kad pronalazimo internet, saznajemo koji je bio razlog tome. Nezadovoljan načinom na koji ih već dva desetljeća tretira vladajući FRELIMO i kako priprema skorašnje izbore, RENAMO se nakon 20 godina trpljenja baš sad odlučio pobuniti i iznova krenuti s terorističkim napadima na civile. Na cesti kojom smo prošli u konvoju, prije nekoliko dana digli su u zrak nekoliko kamiona.

Putovanje teškim i opasnim mozambičkim cestama oduzima nam puno vremena, pa na plaži Tofo kod Inhambanea zastajemo tek na dva dana. Moramo se uvjeriti u ljepotu plaža Indijskog oceana o kojoj već dugo slušamo, kao i doživjeti opuštenu morsku kulturu Mozambika. No, većinu tog vremena koristimo za organiziranje glavne aktivnosti koju planiramo u Mozambiku - humanitarnu akciju protiv malarije. Kroz naš projekt Afrika Aktiva zamislili smo u svakoj zemlji na putu proučiti jedan problem i poduzeti neku akciju po tom pitanju. Napravili smo već pet-šest akcija i puno naučili o raznim problemima Afrike, ali naš humanitarni projekt nije zaživio onako kako smo priželjkivali, djelom zbog toga što kroz donacije iz Hrvatske nismo prikupili dovoljno sredstava za iole ozbiljnije djelovanje, dijelom zbog toga što sami nismo uspjeli tome posvetiti više vremena, ozbiljnije se organizirati i jače promovirati. No, Mozambik je posljednja siromašna zemlja na našem putu, i ovdje, za kraj, želimo napraviti najviše što možemo.

Davor Rostuhar
 

Odlučili smo se u Mozambiku pozabaviti problemom malarije. Pri samom su vrhu zemalja koje su najviše pogođene malarijom, i unatoč činjenici da se država brzo razvija i raste, računa se da svega pet posto tamošnje djece spava pod tretiranim mrežama za komarce. A čak 85 posto smrti od malarije otpada baš na djecu do pet godina. Komarci koji prenose malariju najviše pikaju noću u zatvorenim prostorima, a ispod jedne mreže, koja košta tridesetak kuna, nekad može spavati i dvoje-troje djece. Odlučujemo stoga pokušati skupiti što više novca i pobrinuti se da mreže dođu u prave ruke, napraviti to što učinkovitije. Spremnost za suradnju pronalazimo kod velike kršćanske međunarodne organizacije World Vision. Oni imaju detaljne razvojne programe, znaju točno gdje kome što treba, a također imaju i stručnjake koji rade na distribuciji mreža i popratnoj edukaciji. Putem naše facebook stranice, mailing liste i hrvatskih medija širimo poziv na akciju i od dobrih ljudi sakupljamo više od 7000 kuna, dovoljno da u glavnom gradu Mozambika (Maputu) kupimo 250 mreža, a troškove provedbe akcije pokrivamo iz svog džepa. Potom s predstavnikom World Visiona sjedamo u džip i krećemo iz Maputa u siromašni okrug Manjacasa, u selo Chimulane. Obilazimo nekoliko kuća u bušu da vidimo kako ljudi tamo žive. Neki od njih boluju od malarije.

Posjećujemo i dom zdravlja, tu su i trudnice koje čekaju porod. Tamo svi spavaju pod mrežama, ali kad se vrate kući opet će biti svi izloženi na milost i nemilost komarcima, pa će im mreže i te kako dobro doći. Najviše mreža ipak dijelimo u školi. Nakon nastave, na lijepom svjetlu zalazećeg sunca, okupljaju se ispred škole stotine učenika, a njihovi ih učitelji i doktor iz doma zdravlja uče što je to malarija, zašto je opasna i kako se može spriječiti. Demonstratori rastežu mrežu i pokazuju kako je koristiti. Kad pozovu nekoliko učenika da se zavuku ispod nje, salve smijeha se proturaju mnoštvom mališana. Lekcija je naučena kroz igru. Nadamo se da će im uvijek biti drago, bitno i zabavno spavati ispod mreža. Učitelji provjeravaju popis one djece koja nemaju mreže i dijele im po jednu.

Davor Rostuhar
Mreže za komarce natopljene insekticidom najefikasnija su obrana od prijenosnika malarije, stoje tek tridesetak kuna, a pod jednom može spavati i više od dvoje djece
 

Statistike kažu da se, kad se mreže za komarce pravilno koriste, u nekoj zajednici prijenos malarije smanji za 50, smrtnost djece za 20, a populacija komaraca malaričara tamo padne za čak 90 posto. Nadamo se da smo tome bar malo doprinijeli i mi osobno, kao i svi koji su svojom donacijom sudjelovali u toj akciji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 03:11