Premda je vlasnicima novijih automobila podešavanje ventila već neko vrijeme nepoznat pojam, našim se cestama i danas voze brojni modeli kod kojih o njima itekako treba voditi računa. Posebno je važno na to skrenuti pozornost kupcima rabljenih vozila kojima takvi zahvati dosad nisu bili poznati, jer bi se u suprotnom, prema iskustvima majstora iz zagrebačkog servisa Auto Karlo, mogli suočiti s opsežnim popravcima motora koji mogu stajati 5000, 10.000, pa čak i 20.000 kuna i više.
Jer takvi zahvati osim zamjene samih izgorjelih ventila nerijetko obuhvaćaju i skidanje glave motora i još štošta, uključujući zamjenu seta zupčastog remena i novu bregastu osovinu, klackalice i podizače. Radi li se o V6 konstrukciji, primjerice, treba računati na dvije glave i četiri bregaste… Da se takvo što ne dogodi, serviseri bi o tome trebali voditi računa i ljude pravodobno upozoriti da je vrijeme za štelanje ventila. A ljudi bi takvo upozorenje, kad ga čuju od majstora, morali shvatiti ozbiljno, mada to zbog neimaštine nije često. Posljedice, kao što smo vidjeli, mogu biti financijski katastrofalne. Ventili bi se inače, ovisno o tome kakav je model, kod automobila koji nemaju hidropodizače trebali podešavati svakih 40.000 do 50.000 km.
Posebno na to trebaju pripaziti vozači koji voze benzince na plin, jer se njima zna ranije dogoditi da dođe do izgaranja ventila pa je uputno da se zazor ventila kod njih provjerava pri svakom drugom servisu, odnosno svakih 30.000 do 40.000 km. Sam zahvat i trošak također ovise o modelu, odnosno motoru, jer neki od njih imaju klackalice s vijcima za podešavanje ventila, kod kojih je dovoljno samo skinuti poklopac i obaviti poštelavanje, dok se na nekim drugima moraju mijenjati podizači. Takav je slučaj, primjerice, s široko raspostranjenim Renaultovim dizelskim motorom 1.5 dCi, koji nema hidropodizače i na primjeru kojega smo imali prilike pratiti podešavanje ventila.
Sama procedura ovdje nije previše komplicirana: treba skinuti poklopac ventila i pomoću mjernih listića različitih debljina izmjeriti zazore između bregaste osovine i podizača ventila. Svaki auto ima drugačije propisan zazor pa ako se pokaže da je odstupanje preveliko i da iziskuje podešavanje, treba izvaditi bregastu osovinu i tako osloboditi put do podizača ventila (štepsla).
Zatim treba i njih detaljno izmjeriti, što se obavlja mikrometrom, te ih zamijeniti novim podizačima, onoliko tanjima ili debljima koliko je to potrebno na osnovi izmjerenih vrijednosti: previše zazora traži deblju šalicu, a premalo tanju… Zatim se vraća bregasta osovina, ponovno se mjere zazori pa ako je sada sve u redu, sklop se ponovno zatvara, a vozač je miran do sljedećeg intervala. Cijena samog zahvata podešavanja kreće se od 2000 kuna naviše, što nije malo, ali svakako je manje od spomenutih troškova sanacije ozbiljne havarije motora…
Ukratko Ako dođe do havarije, osim zamjene izgorjelih ventila popravak može obuhvatiti i skidanje glave motora, zamjenu zupčastog remena, novu bregastu osovinu, klackalice, podizače... Ventili bi se kod automobila koji nemaju hidropodizače, ovisno o tome kakav je model, trebali podešavati svakih 40.000 do 50.000 kilometara, a kod onih koji voze na plin i češće Procedura provjere stanja nije pretjerano komplicirana: treba skinuti poklopac ventila i pomoću mjernih listića različite debljine izmjeriti zazore između bregaste osovine i podizača ventila Posljedice vožnje s neispravnim zazorima jasno su vidljive u obliku tragova na bregastoj osovini i klackalicama Serviseri bi trebali ljude uputiti da je došlo vrijeme za štelanje ventila, a ljudi bi takvo upozorenje morali shvatiti ozbiljno. To zbog neimaštine, nažalost, nije često, a u tom slučaju kvarovi mogu biti vrlo skupi |