Vještica! Ste je videli, baba za volanom! Uzmi kuhaču, a ne volan! Tak su zamnom vikali muškarci te 1914., kad su vidjeli da sama okrećem upravljač automobila. Možete si misliti kako je to izgledalo, a i zašto me suprug u početku rijetko kad puštao da u autu sama izlazim na cestu. Napadi na automobiliste bili su tad sami po sebi česta pojava na selima, a sad se još za volanom pojavila i žena... Netom pročitano riječi su kojima se svojedobno Alma Balley (1888. - 1981.), kći zagrebačkog odvjetnika Broze Brozovića, prisjetila doba u kojem je postala prva vozačica na našim cestama.
POGLEDAJTE FOTOGALERIJU KLIKOM NA SLIKU
Prva osoba koja je u Hrvatskoj položila vozački bio je Ferdinand Budicki, koji je komisiji, koju je prethodno osobno obučio, pristupio 27. srpnja 1910. Isti taj Budicki učio je voziti i Almu, a ona se pred zemaljskim strukovnim povjerenstvom za ispitivanje upravljača motornih vozila pojavila 7. travnja 1914. i položila od prve. U četvrtom broju Hrvatskog automobilnog lista tad je zapisano da je gospođa Balley prva hrvatska automobilistica, ujedno i 285. osoba ispitana od strane spomenutog povjerenstva. No, koliko god su se muške kolege u tom časopisu ponosile Alminim dostignućem i time što je supruga kraljevskog kotarskog inženjera Vladimira plemenitog Balleya udobno mjesto suputnika zazmijenila s mjestom upravljača i ne žacajući se fizičkog napora sjela k vollantu, njezina kandidatura za ispit izazvala je i te kako burnu reakciju tih istih kolega vozača. Ispitu je navodno prethodila žestoka rasprava, jer u tadašnjim propisima nije niti bilo predviđeno da i žene mogu polagati vozački ispit. Nije Almi baš bilo ugodno slušati tu mušku raspravu, no ostala je dostojanstvena, odlučna u namjeri da promijeni predrasudu da su žene sposobne samo za metle i kuhače.
.jpg)
Najviše problema, po vlastitom priznanju, prva hrvatska automobilistica imala je s paljenjem motora.
– Radilo se to tada ručnom kurblom. Morala sam to uvijek sama raditi. Pokretanje metalnog vinta bilo je vrlo opasno za nevješta čovjeka, jer se lako moglo dogoditi da uslijed povratnog udarca ozlijedi ruku. Zato sam bila najsigurnija kad sam sama upalila motor. No, često sam se itekako znala pritom namučiti, ispričala je svojedobno Alma u intervjuu koji je dala profesoru Nikoli Škrgiću, ističući odmah uz smijeh i drugi problem:
– U tadašnjim reklamama tvorničari su hvalili bešumni hod motora. A taj bezglasni motor tako je glasno lupao da ste ga mogli čuti i na dva kilometra. Prava panika bila bi u susretu s konjima. Konji su se propinjali čim bi čuli šum motora, oštro rzali, kidali ormu i bježali u polja...
Pohvalila se i da u to doba nikada nije imala nikakvu nezgodu.
– Uvijek smo vozili oprezno, polagano i obazrivo, čak i zimi. Neki bi zimi automobil u garaži podigli na drvene stalke da se ne pokvare gume i tako čekali prve proljetne dane. Ja sam, pak, već u ona davna vremena smatrala da pravi vozač vozi u sva četiri godišnja doba, pa i zimi. Tad je, uostalom, automobil čovjeku i najpotrebniji. Lako je danas. Mi smo nekad kisnuli na kiši, valjali se u blatu ispod automobila, mučili se sa slabim svjećicama i krpali te pumpali gume danju i noću. Svaki je automobilist morao biti i pravi majstor u zauzdavanju konja, ali bez uzda, prisjećala se tih dana vozačica koje je sa suprugom i dvoje djece prije Drugog svjetskog rata odselila iz Hrvatske u Englesku, a na upit o stilu odijevanja za vožnju ispričala i jednu vrlo zanimljivu priču:
- Naše prve automobilistkinje morale su obavezno imati oko vrata dugački svileni šal koji se vihorio na vjetru kad su kola bila u pokretu. Bez tog se šala nismo mogle ni zamisliti. I trebalo je da se slavna plesačica Isadora Duncan uguši u vožnji jednim takvim šalom (zapleo se u kotače automobila), pa da ta moda nestane...
Bilo je tih automobilistica, doduše, vrlo malo. Alma je bila tek jedna od samo pet članica Prvog hrvatskog automobilnog kluba, koji je 1914. brojio stotinjak članova, a nijedna od njih ne navodi se i kao vlasnica auta kojeg vozi. No, baš su te vozačice, poput pravih Amazonki, prije stotinu godina uspjele emancipirati hrvatske ceste, pa stoga i sad zaslužuju svekoliko poštovanje. Jednako kao, uostalom, i sve njihove časne nasljednice s upravljačem u rukama, sve vozačice koje danas susrećemo na cestama...