VREMEPLOV

Isle of Man TT: istinski gladijatorski spektakl i najbrži način za umiranje na svijetu

    AUTOR:
    • Josip Horvat

  • OBJAVLJENO:
  • 04.08.2016. u 21:58

Giacomo Agostini of Italy rides the #15 MV Augusta during the International Isle of Man TT (Tourist Trophy) Race on 7th June 1965 on the Isle of Man, United Kingdom. (Photo by Getty Images)
Getty Images / Getty Images

Giacomo Agostini iz Italije na MV Augusti 1965. godine

Kao i svake godine i ovaj kralj proljeća u moto svijetu obilježio je kultni Man TT, i to ponovno na spektakularniji i najkobniji mogući način istodobno i s brzinskim rekordom i sa četiri nove ljudske žrtve

Ne znate li što je Otok Man, odnosno Isle of Man TT, onda vjerojatno ne znate ni što je to motocikl. Jer ono što Vatikan predstavlja katolicima, a Meka muslimanima to su Otok Man i njegov Tourist Trophy motociklistima - mjesto hodočašća i štovanja, kultno poglavlje svih anala cestovnih i inih moto utrka, sveto pismo hrabrosti i brzine. Ali ujedno i najveći hard-core i za natjecatelje i za gledatelje, najspektakularnija, najopasnija i doslovno najsmrtonosnija utrka na svijetu, s ekstremno kompliciranom stazom koja već više od sto godina nikome ne oprašta ni jednu jedinu pogrešku.

 

Foto: Getty Images

Premda je nazvati trasu utrke Isle of Man TT stazom zapravo podosta pretenciozno, jer se tu zapravo radi o nizu javnih lokalnih cesta koje kruže istoimenim otokom, te su samo za vrijeme treninga i utrke zatvorene za promet. A po njima motociklisti u zavojima koji prolaze između kuća i bandera voze brzinama koje i na autocesti tjeraju strah u kosti.

Od 1911. godine vozi se na stazi nazvanoj Snaefell Mountain Course. Start je u središtu grada Daglasa na jugoistočnoj obali otoka otkud se kreće prema zapadu, pa u grad Ramsei na sjeveroistočnoj obali i po otoku natrag do Douglasa. Taj krug ima više od 200 zavoja, dugačak je 60,73 kilometara, a pri brzini od 200 do 300 km/h motocikli se po njemu s razine mora penju na brdo do 422 metra nadmorske visine, prolaze uskim krivudavim seoskim cestama na kojima s jedne strane stijene ili bodljikava žica, a druge provalija, a potom ulicama punim gusto zbijenih kućica ispred kojih su kamene ograde, ivičnjaci, telefonske govornice, bandere, a počesto i radoznala publika... Kao pravi se uspjeh tamo stoga ne smatra tek pobjeda, već i sam prolazak stazom od starta do cilja u jednom komadu. Pri čemu se ovo u jednom komadu itekako odnosi i na motocikl i na njegovog vozača. — Svako tko se dođe utrkivati na Otok Man mora se prije toga pomiriti s činjenicom da bi se s njega vrlo lako mogao vratiti kući u mrtvačkom kovčegu, hladno je 2003. izjavio deveterostruki pobjednik David Jefferies.

A svega tri dana nakon što je to rekao to se dogodilo i njemu samom, kad je na treningu za utrku pri brzini višoj od 250 km/h u jednom zavoju izgubio kontrolu i udario u kućnu betonsku ogradu, a kad se odbio od nje i u telefonski stup. A da je smrt tamo nešto posve uobičajeno pokazuje i podatak da su na toj stazi, po službenim podacima, dosad poginula čak 252 sudionika kako klasičnih TT utrka, tako i pratećih Manx GP utrka koje amateri voze u kolovozu u sklopu Isle of Man Festival of Motorcycling.

Opaka staza nije imala nimalo milosti ni ove godine, kad su na njoj na TT utrci smrtno stradala čak četvorica, svi redom vrlo dobri poznavatelji njezinih zamaka, štoviše među njima čak i Ian Bell, pobjednik iz 2003. u klasi prikoličara. Prva smrt na Snaefell Mountain Courseu ubilježena je već 1911., a zanimljivo je i da su tamo u razdoblju od 1946. do 2016. bez poginulih protekle samo dvije godine (1982. i 2001.), dok je najsmrtonosnija TT utrka održana 1970., koja je odnijela čak šest vozačkih života. A toj crnoj listi treba pribrojiti i tijekom godina još 14 smrtno stradalih gledatelja i sudaca, što ukupan broj žrtava te staze diže na čak 266!

U svakom slučaju jedno je sigurno - na ovom našem planetu ne postoji luđa i opasnija utrka od one po Otoku Manu. No, kako je uopće završila na tom zabačenom otoku u Irskom moru, negdje na pola puta između Velike Britanije i Irske, velikom tek 572 četvorna kilometara na kojem živi tek nešto više od osamdeset tisuća ljudi?Razlog je zapravo vrlo jednostavan - spomenuti otok zapravo nikad u svojoj povijesti nije bio službeni dio Ujedinjenog Kraljevstva i kad je tamo 1903. stupilo na snagu opće ograničenje brzine (na svega 32 kilometra na sat), a trkaćih staza još nije bilo, hitno je trebalo naći neko rješenje za organizaciju utrka. Britanskim automoto entuzijastima je tad, logično, na pamet palo i autonomno krunsko područje Otok Man.

S otočnim parlamentom dogovorena je tad prvo automobilska utrka, koja je održana već 1904. (na stazi dugoj 83,93 km), a dvije godine kasnije na Otoku Manu vožena je prva utrka motocikala (na upola kraćoj stazi, dugoj tek 40 km). No, prva prava motociklistička utrka za Tourist Trophy održana je tek 1907., 28. svibnja, kao dodatak utrci automobila. Vozila na četiri kotača i dalje se tamo povremeno utrkuju, no glavna trkaća atrakcija u međuvremenu je postala baš moto utrka koja se svake godine u nekoliko klasa održava krajem svibnja i početkom lipnja.

U prvom tjednu su termini za treninge, a u drugom za utrke (koje se trenutno voze u sedam klasa - Superbike TT, Supersport TT, Superstock TT, Lightweight TT, Sidecar TT, Senior TT i TT Zero). A između njih se smjestila i takozvana Luda nedjelja, potpuno neslužbena utrka, odnosno parada u kojoj se na stazi uz profesionalce zna naći i po nekoliko stotina potpunih amatera.

Do sad je na Otoku manu odvoženo točno 99 TT utrka, jer natjecanja nisu održavana u doba oba velika svjetska rata. Isle of Man TT postao je 1949. godine i sastavni dio prestižnog svjetskog Moto GP prvenstva, no taj status izgubio je 1976., nakon što su utrku kao preopasnu odlučili bojkotirati gotovo svi veliki svjetski proizvođači motocikala, vozači i nacionalni moto savezi. No, dotad su na njoj briljantnim vožnjama neizbrisivi trag ostavili i takvi vozački velikani kao što su John Surtees, Ken Kavanagh, Mike Hailwood i Giacomo Agostini.

No, najveća zvijezda TT-a svakako je bio i ostao sjevernoirski trkač Joey Dunlop, koji je na Snaefell Mountain Courseu od debija 1976. do smrti 2000. godine upisao čak 26 pobjeda, ponekad u istoj godini slavivši u dvije, pa čak i tri klase. I da, nije poginuo na omiljenoj mu stazi, nego ga je kobna sudbina zatekla na puno neopasnijoj pisti u estonskom Talinu. Otok Man odužio mu se spomenikom na kojem sjedi na svojoj Hondi, koji je simbolično postavljen na 26. milji staze Snaefell Mountain, a njegov duh na otoku živi i kroz nećaka Michaela Dunlopa. A Michael ne samo da je naslijedio pobjedničke običaj svog ujaka te oca Roberta (koji je slavio 5 puta), upisavši dosad na Otoku Manu 13 TT pobjeda nego je ove godine srušio i apsolutni brzinski rekord odvezavši prvi put u cijeloj povijesti TT utrka krug za manje od 17 minuta.

Odnosno za točno 16 minuta i 53,929 sekundi, što znači da mu je pritom prosječna brzina iznosila 215,591 km/h. Na najsmrtonosnijoj stazi, odnosno najsmrtonosnijoj utrci na svijetu! Po mnogima zapravo i zadnjoj pravoj utrci na svijetu, svojevrsnom reliktu vremena kad je utrkivanje uistinu bilo opasno po život. A zanimljivo je da na Otoku Manu čak ni nakon sveukupno 266 poginulih nitko ni na tren nije, a niti ne namjerava u pitanje dovesti njezin daljnji opstanak. Uostalom, na slavnom Otoku muškaraca ni dan-danas ne postoji ama baš nikakvo ograničenje brzine...

Ukratko

 Isle of Man TT ekstremno je opasna utrka čija staza zbog dužine, broja zavoja i konfiguracije predstavlja iznimno veliki napor kako za vozača tako i za motocikl

Motociklistički spektakl na Otoku Manu vrlo je popularan još od svojih najranijih dana, pa TT utrke tamo nerijetko uživo prati i više od 40.000 ljudi, a voze ga samo ludo hrabri. Ili samo ludi...

 Prikoličari su TT utrci priključeni 1923. i odbačeni već 1926., da bi ponovno bili vraćeni 1954. i sve do danas ostali neizostavni dio programa

 Joey Dunlop obvezno je nakon pobjede na TT-u popio po čašu piva (i tako 26 puta), a prije njegove ere najveći miljenik otočana bio je deseterostruki TT pobjednik Giacomo Agostini

 Nezaboravni GP I F1 prvak John Surtees 6 je puta slavio na TT utrci, a prvi je vozač koji je u najjačoj klasi to uspio učiniti tri godine za redom (1958-60.)

Veliki Mike Hailwood ostavio je debeli traga i na stazi Snaefell Mountain - u karijeri je na njoj slavio impresivnih 14 puta, nakon čega je njezin najviši uspon nazvan baš po njemu

Hall of Fame

 1. pobjednik

Rem Fowler je na prvoj TT fešti 1907. slavio u klasi dvocilindraša (na Nortonu s Peugeotovim motorom od 5 KS), ali s vremenom slabijem od Charlieja Colliera, pobjednika u utrci jednocilindraša...

Prva žrtva

Englez Victor Surridge prvi je vozač koji je smrtno stradao na nekoj Isle of Man TT utrci. Zbilo se to već 1911., prve godine u kojoj se utrka vozila na stazi Snaefell Mountain

Prvi za deset

Stanley Woods najveća je zvijezda TT utrka između dva svjetska rata i prvi koji je uspio stići do 10 slavlja. Toliko ili više pobjeda osim njega je dosad ostvarilo tek 13 vozača

Najtrofejniji

Neponovljivi Joey Dunlop slavio je na Tourist Trophy utrkama na Otoku Manu čak 26 puta, u što su uključena čak tri hat-tricka (1985., 1988. i 2000., ni mjesec dana prije smrti)

Najprikoličar

Dave Molyneux daleko je najuspješniji prikoličar u povijesti TT-a. Vlasnik je 17 pobjeda i rekordnog kruga (19 minuta i 23,056 sekundi), a 2013. je po njemu nazvan i jedan zavoj na stazi

Najbrža

Na Otoku muškaraca ipak ne nedostaje žena, a najbrža među njima zasad je Engleskinja Jenny Tinmouth koja je 2010. na Hondi CBR1000RR odradila krug za 18 minuta i 52,42 sekund

Najbrži

Ovogodišnji pobjednik u klasama Superbike TT i Senior TT Michael Dunlop vlasnik je i apsolutnog brzinskog rekorda - na BMW-u S1000RR krug je preletio za samo 16 minuta i 53,929 sekundi

NajHrvat

Da, dosad je na TT utrku u najjačoj klasi primljen i jedan Hrvat - Emil Mokrovčak, koji je 1997. s puknutim oklopom u cilj ušao kao 37. (i 2. među debitantima)

Izdvajamo

Iz drugih medija