U doba Beatlesa i Stonesa u Velikoj Britaniji rađala se jedna legenda. Dakle, 60-ih godina prošlog stoljeća, osim legendarnog Minija kojeg je dizajnirao Sir Alec Issigonis, još jedno vozilo stvaralo je svoju nišu i brzo postalo dominantno, toliko da je monopoliziralo prodaju kombija. Bilo je to 1965. godine kada je lansiran Ford Transit, predodređen da ima neviđen utjecaj na britansko društvo, do danas postavši dio kolektivnog sjećanja.
Razvijen pod kodnim nazivom Project Redcap, tek je u zadnji čas nazvan Transit, što je bio prikladan izbor s obzirom na to da mu je namjena bila prijevoz robe i ljudi od točke A do točke B. Kod nas ga također pamtimo, nije ih bilo malo oko gradskih tržnica 1970-ih i 1980-ih, dobro isluženih i često nakrcanih lubenicama i ostalim voćem i povrćem. Kao mjerilo uspjeha, Ford je u roku od nekoliko mjeseci od lansiranja već primio narudžbe u vrijednosti od 33 milijuna funti, odnosno nešto manje od 61 tisuću jedinica osnovnog modela, koji je tada stajao tek 542 funte.
Odluka o postavljanju motora naprijed, umjesto između sjedala – standard do tada – pokazala se uspješnom, stvarajući prostor za tri osobe na prednjem sjedalu i rekordni prtljažni prostor: dvije euro palete, ili dva slonića, ili 48 studenata – neobični rekordi postignuti u to vrijeme. Motori su bili prvenstveno 1,7-litreni i 2,0-litreni Essex V4 benzinski motori, dok je Perkins dizel od 43 KS bio previše lijen u usporedbi sa 74 i 86 KS dva benzinska motora te su ga 1972. godine zamijenili 4- i 6-cilindrični Ford York, s izlaznom snagom od 55 KS.
Veća duljina Perkinsa u usporedbi s vrlo kompaktnim V4 također je prisilila Ford da produži poklopac motora, modifikacija koja mu je donijela nadimak "svinjski nos" zbog specifične njuške. Međutim, u Europi je Transit bio opremljen motorom koji je proizvodila njemačka podružnica, Ford Taunus V4 u obujmima od 1,3, 1,5 i 1,7 litara, dok je 2,0-litreni ostao Essex. Posebne verzije namijenjene policiji ili hitnoj pomoći imale su Ford Essex V6 motor smješten unutar sada karakterističnog dugog nosa.
Smatrao se izuzetno brzim za svoje vrijeme (mogao je postići brzinu od gotovo 120 km/h), toliko da ga je Metropolitanska policija 1972. nazvala "najtraženijim kombijem u Britaniji" s obzirom na to da je 95 posto pljački banaka uključivalo Transit, očito smatran savršenim za utovar plijena i brzi bijeg. U svakom slučaju, 1971. godine Transit Supervan, baziran na Fordu GT40, uključujući 5,0-litreni V8 motor, debitirao je na stazi Brands Hatch: ludi eksperiment koji je mogao postići maksimalnu brzinu od 235 km/h, ili oko 240 km/h.
Do 1976. godine model je dosegao milijuntu proizvedenu jedinicu, a dvije godine kasnije predstavljena je druga generacija, s nepromijenjenom mehanikom, ali opremljena modernijim 1,6- ili 2,0-litrenim Pinto motorima. Godine 1986., nakon više od 20 godina vjerne službe, platforma na kojoj se Transit temeljio povučena je iz upotrebe, a zamijenjena je potpuno novom koja je donijela radikalnu promjenu njegovu izgledu, s kosim, manje izraženim nosom, dodatno omekšanim restilizacijom iz 1994. godine kojom su dodane značajke poput električnih prozora, zračnih jastuka, centralnog zaključavanja i klima-uređaja, koje u to vrijeme još uvijek nisu bile dostupne na mnogim automobilima. Danas, nakon 60 godina, Ford Transit egzistira u svojoj osmoj generaciji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....