Zlatni jubilej, 50 godina utrkivanja na otoku Manu, obilježen je 1957. najdužom utrkom u povijesti Svjetskog prvenstva. Nakon više od 3 sata i prijeđenih 486 km slavio je Bob McIntyre na Gileri opremljenoj dodatnim spremnicima za gorivo.
Škotski vozač koji je uskočio na mjesto ozlijeđenog Geoffa Duka istog je dana pobijedio u utrci 350 GP i postao nacionalni heroj. Komentatori su već slavili novog svjetskog prvaka, ali bila je to prva i posljednja pobjeda McIntyrea u 500 GP.
Velikom trijumfu Škota svjedočio je i Soichiro Honda koji je unatoč krizi koja potresala njegovu kompaniju i prijetila bankrotom, doletio na Otok kako bi vidio talijanske motore koji iz istog radnog obujma razvijaju trostruko više konja od njegovih.
Honda se nije vratio praznih ruku. Grof Giuseppe Boselli prihvatio je ponudu i u Japan je uskoro stigao Mondial koji je te godine osvojio naslov u 125 GP i sedam godina kasnije Jim Redman donio je Hondi prvu pobjedu u 500 GP.
Barry Sheene, 1974.
Do početka 70-ih, Honda, Yamaha i Suzuki osvajali su utrke i naslove u nižim kategorijama, no, tek je 1975. dolaskom Giacoma Agostinija u redove Yamahe jedan japanski proizvođač uspio doći do samog vrha u kraljevskoj klasi motocikala. Agostinijeva titula bila je tek uvod u razdoblje prevlasti japanskih motora.
Izuzmemo li 2007. kada je titulu prvaka uzeo Casey Stoner na Ducatiju, svi ostali vozači od 1975. titule su osvajali vozeći Hondu (21), Yamahu (17) ili Suzuki (6).
Agostinija je na tronu naslijedio Barry Sheene, dečko s periferije Londona koji je slavu i bogatstvo stekao na stazi. Sheene je uživao u raskošnom načinu života. Oženio se za Stephanie McLean, djevojku s duplerice Penthousea, družio s Ringom Starrom i Georgeom Harrisonom. Na stazi, ali i pored nje živio je punom brzinom što je samo doprinijelo njegovoj popularnosti.
Beskrajno strpljenje pokazivao je tek s obožavateljima, a karijeru mu je obilježilo i nekoliko vrlo ozbiljnih nesreća. Najteža se dogodila 1975. na Daytoni.
Barry Sheene
Zbog pucanja stražnje gume pri 280 km/h zaradio je višestruke prijelome, no, unatoč lošim prognozama vratio se nepuna dva mjeseca kasnije pobjedom u Assenu. Tijekom treninga na Silverstoneu 1982. polomio je obije noge, a liječnici su ga osposobili ugradivši mu u kosti čak 27 vijaka.
Sheene je bio pakleno brz. Na belgijskoj stazi Spa 1977. pobijedio je vozeći prosječno 217,37 km/h što je najbrža GP utrka u povijesti, ali onda se pojavio Kenny Roberts.
Kenny Roberts na Yamahi osvaja British Grand Prix u Silverstoneu
Teksašanin niskog rasta koji nije poznavao europske staze u prvoj sezoni okitio se naslovom. Svojim osebujnim stilom vožnje unio je revoluciju u MotoGP, ali otvorio vrata cijeloj plejadi fenomenalnih američkih vozača koji su obilježili 80-te. Sheene i Roberts bili su žestoki rivali. U prepucavanjima prije i poslije utrke nisu izostajale ni uvrede, ali na stazi sve se svodilo na sportsko nadmetanje.
Freddie Spencer na Hondi NS500 VN Belgije, Spa
Nezadovoljan razvojem Yamahe, Roberts je 1983. najavio kao svoju posljednju sezonu, ali nije otišao bez borbe. Freddie Spencer na Hondi koja se napokon okrenula dvotaktnim motorima, bio je glavni rival. Nakon 12 utrka Roberts i Spencer imali su po šest pobjeda, ali u ukupnom zbiru Spencer je imao 2 boda više.
Iduće godine Honda je radikalno izmijenila motor koji je patio od dječjih bolesti s kojim (uz nekoliko padova i ozljeda) Spencer nije uspio obraniti titulu. Sljedeću sezonu kockice su se posložile i Spencer je suvereno osvojio naslov u 250 i 500 GP, čime je postao peti, ujedno i posljednji vozač kojem je to pošlo za rukom.
Eddie Lawson na silverstoneu 1984.
Zahvaljujući snažnim, laganim, ali i nepredvidljivim motorima koje su jednako umješno slagali Honda, Yamaha i Suzuki, te plejadi vrhunskih vozača (Lucchinelli, Uncini, Lawson, Mamola, Spencer, Rainey, Gardner, Schwantz…) 80-te su postale zlatno doba Svjetskog prvenstva.
Valentino Rossi
Početkom 90-ih idol generacija postao je Mick Doohan s pet uzastopnih naslova na Hondi. Njegov nasljednik bio je Valentino Rossi, jedini vozač koji pobjeđivao i osvajao titule na dvotaktnim i četverotaktnim motorima kraljevske klase.
Valentino Rossi na Ducatiju, Moto GP Valencija 2011.
Prelaskom u redove Yamahe Rossi je prekinuo dominaciju Honde i time podsjetio na sunarodnjaka Agostinija kojeg je nadmašio po broju pobjeda, ali ne i po broju titula. No, Dottore još nije objesio kacigu o klin.