SVJETSKA AVANTURA

VREMEPLOV: New York - Pariz, 1908., utrka za koju je Dakar vrtna zabava

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 12.12.2016. u 15:58

Šest auta, 17 heroja, put od 35.200 km, šest mjeseci vožnje preko Sjedinjenih Država, Azije i Europe... Takva avantura i danas bi bila izazov, a 1908. je graničila sa zdravim razumom. Svejedno, svi natjecatelji su preživjeli, a pobjednika su, da sve bude još perverznije, odlučili suci

Sviđaju mi se ljudi koji ne uživaju u sigurnosti doma! Ovi rade nešto što nitko prije njih nije učinio, a put će ih odvesti daleko od kuće... Američki predsjednik Theodore Roosevelt tim se riječima obratio mnoštvu, okupljenom oko startne linije utrke New York - Pariz. Kako i ne bi. Bila je 1908., automobilizam je bio još u povojima, a ipak se našla hrpica čudaka koja se pristala utrkivati preko tri kontinenta, čak 35.200 kilometara. Bez pogovora, natjecatelje je očekivala nikad viđena avantura. Uređene ceste, naime, tada su prestajale čim bi se izašlo iz većih gradova. Čak i u Sjedinjenim Državama.

 

Foto: arhiva Auto kluba

A to je bio lakši dio puta, jer se znalo da pravi pakao počinje tek kada se preko snijega i leda Aljaske prijeđe u Aziju. Ne čudi tako što se na startu okupilo čak 250.000 znatiželjnika. Zanimalo je ljude tko su ti odvažni, po mogima i potpuno ludi natjecatelji, koji će nakon pucnja iz pištolja krenuti u najdužu i najtežu automobilsku utrku u povijesti. I to do današnjeg dana. Svaka čast utrci Dakar, no afrički, a u posljednje vrijeme južnoamerički izazovi ipak su čista kamilica u odnosu na brige koje su morile natjecatelje u 1908.

Bila je to borba čovjeka, stroja i prirode. Već 1907. je održana iscrpljujuća utrka Peking-Pariz, što je bio trijumf ljudi i tehnike nad surovom prirodom. No, adrenalinski nagon i borba za prestiž nisu dugo mirovali. Pariški dnevnik Le Matin već je u jesen 1907. pozvao automobiliste na još veći izazov – utrku „Le Tour du Pole“. U najavi se, sasvim neprecizno, utrka opisivala kao zimska idila na putu od New Yorka do Pariza, no pametnima je u ušima na uzbunu zvonilo upozorenje u nastavku rečenice - samo za najhrabrije!

 

A kako bi se dodatno zagrijala srca pustolova, ponuđena i nagrada za pobjednika od 1000 dolara, a 1000 dolara rezervirano je i za natjecatelja koji će cijelim putem nositi američku zastavu na autu, što i ne čudi obzirom da je sponzor bio Američki autoklub. Ipak, važnija od novca bila je doza ludila. Ruta je zahvaćala Aljasku i Sibir usred zime, što je za aute bio veći izazov od nepregledne i vruće pustinje. Osim toga, karte su bile vrlo neprecizne, a na sudionike su vrebali i sibirski medvjedi, tigrovi, Kozaci...

 

Stručnjaci su i upozoravali da će sudionici putovati s glavom u torbi, ali organizacijski odbor se nije obazirao na upozorenja. U toplom i suhom uredu u Parizu sve to i nije zvučalo tako opasno. No, tijekom utrke pokazalo se da su natjecatelji prepušteni sami sebi. Među organizacijskim propustima u oči posebno upada što natjecatelje nitko nije pitao imaju li uopće vozačku dozvolu. Neki od sudionika voziti su tako naučili tek putem. Jedini uvjet, očito, bio je biti dovoljno ludim i prihvatiti izazov, tim više jer je sve osim pobjednika očekivala isključivo slava.

Utrka je počela 12. veljače 1908. na Times Squareu, točno na Lincolnov rođendan. A s prvim izazovima natjecatelji su se susreli samo tridesetak kilometara od startne linije. Prvo im je probleme stvarao visoki snijeg, a odmah potom močvare i kaljuže duboke i 50 cm. Automobili su vozili kilometrima u prvoj brzini te u prosjeku trošili i po 100 litara, a natjecatelji su svako malo trebali i konje da ih izvuku na put. Ne čudi tako što je posada Sizaire Naudina odustala već nakon svega 160 kilometara avanture. Već tada je svima bilo jasno da je ovo daleko od utrke u pravom smislu riječi. Bila je to bitka za preživljavanje...

 

Zbog niskih temperatura, vozači su bili prisiljeni motore polovicu utrke držati stalno uključenima. Prva etapa vodila je kroz Ameriku, preko Rocky Mountainsa do Seattlea. Tu su natjecatelji dogovorili izmjenu rute, pa su umjesto vožnje preko Aljaske, auti prevezeni brodom do Vladivostoka. Od tuda su išli dalje preko Sibira i Bajkalskog jezera sve do Moskve, St. Petersburga, Berlina i naposljetku Pariza.

Bio je to put iz pakla, pa je nevjerojatno da nije zabilježen niti jedan smrtni slučaj. No, samo zato jer su neki imali više sreće nego pameti. Posebno to vrijedi za ekipu Protosa, koja je umalo poginula već kod Laramiea u Wyomingu, u dramatičnom srazu s vlakom. Kako bi si olakšali vožnju kroz nepristupačni teren, naime, ekipa se vozila po kolosijeku. U sumrak je naišao vlak, a životi su spašeni u posljednji tren, strmoglavim skretanjem u jarak. Ekipu Protosa to je koštalo gotovo totalke, no auto je ipak osposobljen nakon što mu je u priručnoj radionici poravnata šasija, repariran mjenjač i kardansko vratilo... Auto i životi tako su spašeni, ali ne bez posljedica. Da bi nadoknadili vrijeme, ekipa Protosa zaobišla je San Francisco i do Seattlea se odvezla vlakom. Taj čin ih je stajao 15 dana kazne...

 

Nakon mjesec i pol avanture ekipa Thomas Flyera imala je iza sebe 6131, Brixia-Züsta 4350, De Diona 4060, Protosa 3720, a Motobloca 1900 km. Tu negdje, odustao je i Motobloc. Jednostavno, nisu se više imali snage boriti s kvarovima, izbušenim gumama, nedostatkom benzina, bolestima, pa čak i domorocima. Osim toga, bilo im je jasno da namaju nikakvih šansi za pobjedu. Zapravo, jedini pravi konkurenti za pobjedu bili su Protos i Thomas Flyer. Njihove posade jedine su se izmjenjivale na čelu utrke, ako se vožnja prosječnom brzinom oko 30 km/h uopće mogla zvati utrkivanjem.

 

Protos je prvi puta poveo u Mandžuriji, i to čak s osam dana prednosti pred konkurentom koji je imao problema s mjenjačem. Kod Bajkalskog jezera isti problem je zadesio Protos, pa je Thomas Flyer nadoknadio zaostatak. Svejedno, ekupu Protosa su 24. srpnja 1908. euforično dočekali u Berlinu, već ih slaveći kao pobjednike. No, Hans Kooepen, vozač Protosa, nije imao vremena za slavlje. U istom ritmu nastavio je prema Parizu te na cilj, pred redakciju Le Matina, došao 26. srpnja 1908. Ekipa Thomasa Flyera kasnila je za njima puna četiri dana, stigavši u Pariz 30. srpnja 1908. I to ne bez problema. Na samom ulazu u grad zaustavio ih je policajac zbog bizarnog razloga - nisu imali svjetla za vožnju po noći. Problem su riješili zahvaljujući prolazniku, koji je zavezao svoj bicikl sa svjetiljkom uz Thomas Flyer. A da bi se znalo tko je osvojio treće mjesto, čekalo se još pola mjeseca - talijanska ekipa sa Züstom, naime, na cilj je stigla tek 17. rujna.

 

Ipak, pobjednika je na kraju odredio francusko-američki organizacijski odbor. Zbog već spomenute vožnje vlakom, Protos je kažnjen s dodatnih 15 dana i time je pobjednik postao Thomas Flyer. I tako je došlo do prve međunarodne pobjede američkog auta...

13 prijavljenih, a na startu samo 6 posada

Za mladu automindustriju ova utrka bila je nešto poput olimpijskih igara - prezentacija vještina, znanja, inovativnosti i nacionalne snage. Premda se za sudjelovanje prijavilo 13 posada, 12. veljače 1908. na startu u New Yorku pred 250.000 ljudi okupljenih na Times Squareu se pojavilo tek šest automobila. Njih šest predstavljalo je četiri nacije i to upravo tada najbitnije u autoindustriji. Zanimljivo, nije bilo predstavnika Velike Britanije.

BRIXIA-ZÜST

Talijanski imigranti burno su u New Yorku ispratili talijansku tročlanu posadu. Giulio Sirtori (26), Antonio Scarfoglio (21) i Henri Haaga (22) za upravljačem automobila Brixia-Züst 28/40 KS stigli su u Pariz 17. rujna 1908. kao treći. Njihov automobil težio je 1575 kg, a bio je nakrcan sa 500 litara goriva. Vozili su na gumama Pirelli...

DE DION

Francuska je bila zastupljena sa čak tri posade. Jedna od njih bila je za upravljačem De Diona koji je iz četiri cilindra izvlačio tek 30 KS, a trebao je vući masu od čak 2970 kg. De Dion je u sedam dodatnih spremnika vozio 700 litara goriva. U posadi su bili G. Bourcier de Saint Chaffray (36), Hans Hendrik Hansen (43) i Alphonse Autran (25). Automobil je imao čelične kotače kako bi mogao voziti i tračnicama, a opremili su ga i jedrom da se iskoristi vjetar u Sibiru. Auto nije završio utrku jer ga je tvornica prodala poslovnom čovjeku tijekom boravka u Japanu!

MOTOBLOC

Ovaj automobil završio je utrku još u Americi. Charles Godard (31) bio je veteran utrke Peking-Pariz koju je završio na trećem mjestu. Uz njega su bili Maurice Livier (19) i Arthur Hue (26) zastupajući Francusku za upravljačem Motobloca 24/30 KS. Težinom od 2896 kg nije mogao kroz američko blato pa su auto ukrcali na vlak. Zbog toga su i diskvalificirani. Posada Motobloca imala je na raspolaganju ugrađeni mini bar napunjen vrhunskim francuskim šampanjcem.

SIZAIRE NAUDIN

Jednocilindarski Sizaire Naudin sa svega 15 KS bio je najslabiji sudionik utrke, a na vagi je brojao 1485 kg. Vozači su bili Auguste Pons (32) koji je na utrci Peking-Pariz bezuspješno sudjelovao na motornom triciklu, Maurice Berthe (24) i Lucien Dechamps (24). Morali su odustati ubrzo nakon starta.

THOMAS FLYER

Euforične Amerikance predstavljao je posebno pripremljen četverocilindarski Thomas Flyer 50/60 KS sa posadom Montague Roberts (24) i George Schuster (35). Auto je po snazi motora bio najjači, a masu od 2565 kg činilo je i 383 litara goriva. Sedmerosjed je za ovu priliku pretvoren u dvosjed, nakrcan mnoštvom opreme potrebne za ovaj težak i neizvjestan put.

PROTOS

Njemačku je predstavljao Protos, pod pokroviteljstvom cara Wilhelma. Utrka je trebala dokazati mogućnost primjene Protosa u carskoj vojsci. Bio je to najbolje pripremljen automobil, premda je više ličio na kamion nego li na trkaći auto. Motor snage 17/30 KS borio se uspješno sa težinom od 2700 kg. Protos je raspolagao sa šest spremnima u kojima je vozio 670 litara goriva te povrh toga i 100 litara motornog ulja. Njime su putovali poručnik Hans Kooepen (33), Hans Knape (29) i Ernst Maaß (33).

 

Ukratko

Maratonska putešestvija počela 12. veljače 1908. na Times Squareu, točno na rođendan Abrahama Lincolna, a na startu se našlo šest suludo hrabrih posada

Tijekom utrke, da podignu narušen moral posadama, organizatori su uz nagradu za prvo mjesto od 1000 dolara dodali i nagrade za drugo (600 USD) i treće mjesto (200 USD)

U preriji Divljeg zapada natjecateljima su probleme stvarali i prelasci preko pruge, često jedinog traga civilizacije. Put preko Stjenjaka do Seatllea bio toliko naporan da su natjecatelji složno odlučili izbaciti iz rute Aljasku te su brodom prebačeni u Aziju

Pobjednik George Schuster nikad nije dočekao nagradu šefa Erwina Rossa Thomasa od 10.000 dolara. Umjesto toga, dobio je doživotni posao, no tvrtka je bankrotirala već 1912. godine. Na cilj, pred redakciju Le Matina u Parizu, 26. srpnja 1908. prva je došla ekipa Protosa, no sudačkom odlukom pobjeda je kasnije pripala Thomas Flyeru

Izdvajamo

Iz drugih medija