Napraviti trkaći automobil s puno novca možda je teško, ali moguće. No, izraditi auto bez novca daleko je smjelije i uzbudljivije, tu do izražaja dolazi kvaliteta i genijalnost konstruktora. Uspijevalo je to samo nekima i ponosan sam što je među njima upravo Maserati!
Ernesto Maserati tim je riječima nastojao objasniti kako priča o Maseratiju nije samo priča o serijskim cestovnim autima sa znakom trozupca, već ponajprije priča o sportskom trijumfu. Začudit će, naime, mnoge da je prvi cestovni Maserati nastao zapravo tek 1947. Bio je to Maserati A6 GT. GT auti su i tradicija Maseratija, no od 1947. do 1990. izradili su ih svega 12.499!
Sve prije toga je priča o strasti braće Maserati prema trkaćim bolidima. A među njima je Tipo 60 Birdcage, najslavniji, a po mnogima i jedan od tehnički najsofisticiranijih trkaćih bolida ikada napravljenih.
Utrke sportskih auta početkom pedesetih proživljavale su svoje zlatno doba, a na trkaćim stazama razvijalo se jako rivalstvo između Mercedes Benza, Jaguara, Ferrarija, Alfa Romea, Maseratija, Lancie, Coopera... Na prvim GP utrkama dominiraju uglavnom Ferrari i Mercedes Benz, a 1957. jedinu titulu u povijesti F1 za Maserati uzima Juan Manuel Fangio. Maserati je svoj imidž tad gradio isključivo na proizvodnji trkaćih auta i utrkama širom svijeta.
Dok su drugi sportski uspjeh kapitalizirali prodajom serijskih auta, Maserati tome nije pridodavao pažnju. Naravno, to je tad bilo moguće ponajprije zahvaljujući kapitalu obitelji Orsi, koja je 1937. kupila tvrtku braće Maserati. I vladala bi tu idila i dalje da je Juan Peron (inače veliki ljubitelj autoutrka) obitelji Orsi platio veliku isporuku industrijskih strojeva.
No, revolucija je maknula Perona, a Orsi ostao bez novaca. Time je i Maserati ostao bez mecene, a to je bio i direktan razlog zašto se krajem 1957. povlače sa svih sportskih natjecanja koja su im predstavljala smisao života.
– Bilo bi šteta da slava i tradicija marke ode u zaborav, glasno su pred Maseratijevom ekipom tad razmišljali Adolfo i Omer Orsi tražeći rješenje za financijsku dubiozu. Tad se u razgovor uključio Giulio Alfieri rekavši: – Šefe mogli bi napraviti mali, jeftini trkaći bolid kojeg bismo mogli prodavati privatnim ekipama za utrke. Krenula nam je prodaja A6G, uskoro će i Maseratija 3500 GT, pa ako i taj mališan uspije - spašeni smo!
I to je u biti bio početak rođenja modela Tipo 60. Alfieri je u biti krenuo od nule kad je riječ o konstrukciji bolida, koji nije imao apsolutno nikakvih dodirnih točaka s aktualnim svjetskim trendovima. Monokok struktura, smatrali su, bila bi preteška za zacrtane ciljeve. Stoga je Alfieri izradio noseću strukturu izrađenu od 200 čeličnih cijevi s promjerom između 10 i 15 milimetra. One su bile u kratkim duljinama spojene u gustu mrežu te formirale strukturu nalik ptičjem kavezu. Od tuda je, dakako, potekao i naziv Birdcage.
Takvom konstrukcijom ostvarena je mala težina, ali i visoka torzijska krutost. Cijevni kavez bio je težak svega 30 kg, a bio je prekriven aluminijskom oplatom pa je cijeli bolid težio tek 585 kg. Pod kutem od 45 stupnjeva sprijeda je smješten četverocilindarski dvolitarski motor sa 200 KS, a ugrađene su i disk kočnice na svim kotačima. Stirling Moss prvi je testirao Tipo 60 na autodromu Modena, a na Nürburgringu postavio i rekord staze u klasi.
Na testiranjima se, doduše, ispostavilo da se na varovima uslijed vibracija javljaju mikropukotine, pa je Alfieri da to izbjegne odlučio upotrijebiti čelik niže kvalitete koji će vibracije ipak donekle apsorbirati. Premda su ga mnogi tad kritizirali, pokazalo se da ima pravo. Birdcage je postizao 240 km/h bez ikakvih problema, ali se od vozača pri tome tražila maksimalna pažnja i znanje. I zvijezda je rođena!
Stirling Moss je 12. srpnja 1959. na stazi Rouen prvi Birdcage doveo na pobjedničko postolje. Deklasirao je dva Lotusa 15 vozeći najbrži krug prosječnom brzinom od 158,594 km/h. A bila je to tek prva u nizu pobjeda. Tipo 60 postao je tražena roba među privatnim natjecateljskim ekipama i “gentleman driverima” koji su imali dovoljno novca za novu Maseratijevu igračku. Između 13. ožujka 1959. i 11. kolovoza 1960. izrađeno je šest primjeraka Tipo 60 Birdcagea.
Posebnu pažnju bolid je privukao u Americi, gdje su se odvijale utrke Formula 3000. Lloyd Lucky Casner, prodavač auta iz Miamija, upravo je 1959. osnovao vlastitu natjecateljsku ekipu Camoradi (Casner Motor Racing Division). Dobivši sponzorstvo Goodyeara uspio je za 50.000 dolara kompletirati dvije ekipe. S obzirom na to da su Ferrari i Aston Martin vozili na Dunlopu, jedini izbor bio mu je kupnja Maseratija, koji je imao slavu i tradiciju, ali ne i novac za utrke.
Sretni Amerikanac je za 8000 dolara od Maseratija dobio za njega posebno pripremljen bolid označen kao Tipo 61. Na bazi iste cijevne strukture dodana je aerodinamičnija aluminijska karoserija, a motor je povećan na 2,9 litara i 250 KS. Tipo 61 bio je težak 600 kg i trošio tek neznatno više od prethodnika, što je bilo posebno važno za duže staze, jer je trebao rjeđe u boks. Camoradi s njim prvu pobjedu uzima u Havani, a zatim slijedi i trijumf u Riversideu... Na Le Mansu Chuck Daigh u jednom Tipu 61 na ravnini postiže brzinu od 272 km/h, tad rekordnu u klasi trolitarskih sportskih auta.
Tipo 60 i 61 posljednji su, ali i najuspješniji trkaći bolidi koncepcije motor sprijeda-pogon straga s cijevnom nosećom konstrukcijom. Kasnije se, kod Tipa 63 prešlo na ugradnju motora središnje iza vozača i eksperimentiralo s 4 i 12 cilindara, dok se kod Tipa 64 koristio V8 i V12, a kod Tipa 65 V8 motor. Za sve je njih maestro Alfieri koristio idejni koncept prvog i pravog Birdcagea, no njegov trkaći uspjeh ipak je ostao neponovljiv...
Ukratko
Maseratijev zadnji trkaći bolid karijeru je započeo 1959. u izvedbi Tipo 60, a prvi ga je, na pisti u Modeni, testirao Stirling Moss
Na 1000 km Nürburgringa prvo su u Tipu 61 s 250 KS 1960. slavili Dan Gurney i Stirling Moss, a godine kasnije u jednakom bolidu i Lloyd Casner i Masten Gregory
Tipo 61 slavio je, među ostalim, i u Havani i Riversideu, za što su jako zaslužni i 2,9-litarski četverocilindarski motor s 250 KS te sjajni peterostruki mjenjač i precizni upravljač
Maserati Tipo 63 svoj najveći rezultat upisao je 1961. na utrci 24 sata Le Mansa (ovdje s Dickom Thompsonom za volanom), dok je Tipo 61 češće slavio, posebno u rukama Dana Gurneyja
5 GLAVNIH VERZIJA BIRDCAGE BOLIDA
1959.
Stirling Moss za upravljačem Tipo 60 u Rouenu bilježi prvu pobjedu Maseratijevog noviteta. Birdcage je na toj utrci deklasirao Lotus 15 ubilježivši pritom i najbrži krug utrke od 2 minute i 28,5 sekundi (vozeći prosječnom brzinom od 158,594 km/h).
1960.
Na utrku 1000 km Nürburgringa Camoradi stiže s dva Tipa 61 u kojima vozači Stirling Moss i Dan Gurney osvajaju prvo, a Masten Gregory i Gino Munaron 5. mjesto. Na istoj utrci Tipo 61 slavi i 1961., s vozačkom postavom Lloyd Casner/Masten Gregory.
1961.
Tipo 63 donosi novost smjestivši motor središnje iza vozača. Proizvedeno ih je čak 65, s V4 ili V12 motorima. No, i veći motor Augieu Pabstu i Dicku Thompsonu u dresu B.S. Cunninghama te je godine bio dovoljan u Le Mansu tek za 2. mjesto u klasi i 4. ukupno.
1962.
Tipo 64 u okviru dobiva cijevi manjeg promjera i u gušćoj mreži, pa je taj bolid zvan i Supercage. Bio je lakši, niži i kraći od prethodnika, a izrađena su tek dva - jedan s V12 i jedan s V8 motorom, no oba su ostala bez značajnijih trkaćih rezultata.
1963.
Stiže i posljednja evolucija nastala na bazi okvira Tipa 63, Tipo 65. Sklopljen je tek jedan, i to u svega 30 dana, za posljednji nastup Maseratija na Le Mansu. V8 s 430 KS potezao je i 350 km/h, ali Jo Siffert se već u 3. krugu zabio u stog sijena i odustao...