Kuba: otok boja, salse i nasmijanih ljudi

Kuba: otok boja, salse i nasmijanih ljudi

  • 14. veljače 2019.

Kuba: otok boja, salse i nasmijanih ljudi

Kuba: otok boja, salse i nasmijanih ljudi

  • 14. veljače 2019.

    • AUTOR
      • Damir Leljak

    Ako ste među onima koji vole otmjena i  glamurozna mjesta, vrhunski šoping i sterilno čiste zemlje gdje sve funkcionira kao po špagi, onda Kuba - nije za vas. Otočna karipska država, jedna od posljednjih svjetskih oaza komunizma, raj je za avanturiste, neelitiste i hedoniste, antiglobaliste, anarhiste i ljevičare, boeme, sanjare i umjetnike. Utočište onima koji žele pobjeći od stresa, užurbanosti, materijalizma i ružnog vremena te uživati u vrhunskoj glazbi, piću i cigarama, ljepoti španjolske kolonijalne arhitekture i očaravajućoj prirodi. Reklo bi se da je Kuba savršena zemlja, ali nije:

    prosječna plaća  plaća ondje je 30 dolara, u većinu zemalja Kubancima je zabranjeno putovati, ograničeni su im ili onemogućeni internet, privatno poduzetništvo i političke slobode, a trgovine su zbog ekonomskog embarga poluprazne. No, Kubu treba vidjeti i doživjeti jer je i nakon vladavine braće Castro ostala jedinstvena. Baš kao i njezina prijestolnica Havana gdje živi oko dva milijuna ljudi, što je čini najvećim  gradom na Kubi, ali i u karipskoj regiji. Na nimalo moderan aerodrom Jose Marti, nazvan po kubanskom pjesniku i revolucionaru, sletjeli smo kasno noću, ali neka čudna energija držala nas je budnima.

    Što zbog ugodne temperature (u Hrvatskoj je bio kraj studenoga), što zbog u buđenja kad smo umjesto klasičnog taksija ugledali Cadillac i nasmijanog mladog vozača Carlosa. On je prijatelj vlasnika stana koji smo unajmili u četvrti Vedado, diplomirani informatičar koji za život zarađuje  kao taksist i mašta o životu u bogatijem Urugvaju.

    Koliko god divnih koktela s karipskim rumom popili, mamurluka nije bilo.

    Savršeno priča engleski, što na Kubi nije čest slučaj, pa nam je pomogao oko prevođenja s gazdaricom Mari Carmen, otmjenom sveučilišnom profesoricom čiji su sinovi emigrirali s Kube. Jedan živi u SAD-u, a drugi u Argentini, objasnila nam je na španjolskom koji smo s njom natucali prisjećajući se meksičkih telenovela. Bila je nevjerojatno simpatična, a još nam se više svidjela kad nam je u znak dobrodošlice servirala cubu libre, koktel od ruma, cole, limuna i limete.  Otad smo, zapravo, koktele na bazi tradicionalne kubanske žestice konzumirali češće nego vodu.

    OSOBNA KARTA

     

    Država: Kuba

    Površina: 4100.860 km2

    Glavni grad: Havana

    Valuta: Koriste se dvije valute: domaći plaćaju kubanskim pesosom (CUP), a turisti 24 puta jačim konvertibilnim Pesosom (CUC) koji je u opticaju od sredine 90-ih. Vrijednost mu je oko 1 euro

    Najvažnija turistička mjesta: MHAVANA, VINALES, CIENFUEGOS, TRINIDAD, PLAŽA ANCON, SANTA CLARA, MAUZOLEJ CHE GUEVARE

    Najbolje doba godine za posjet: Od prosinca do travnja su temperature najugodnije, a vrijeme od kolovoza do početka studenoga trebalo bi izbjegavati jer je tada sezona uragana

    Cijena avionske karte iz Hrvatske: Nema izravnog leta a cijena s presjedanjem iznosi od 550 do 1000 eura, ovisno o terminu putovanja. Iz Venecije se karta može kupiti već za 450 eura.

     

     

    Iz slavine ju je ionako zabranjeno piti pa smo za tri CUC-a, što je oko tri eura, “trusili” cubu libre, pina coladu, mojito, daiquiri... Ili bismo za pet eura kupili bocu ruma, čiji je okus mnogo ukusniji od onoga za mamine kolače, pa sami mućkali koktele. A koliko god ih popili, mamurluka nije bilo. Naš vodič po Havani bio je Yoanne, mladić u čijoj je casi prije nekoliko godina odsjela jedna moja prijateljica. Naučio je engleski pa nam je ispričao nešto o povijesti Havane i proveo nas živopisnim ulicama Obispo, Mercaderes i Paseo del Prado, obalnim šetalištem Malecon, pokazao nam barokne trgove Plaza Vieja, Plaza de la Catedral i Plaza nacionalizacije ranih 60-ih preselila u Hamilton na Bermudi.

    Između gradova smo se kretali taksijima, uz prethodno cjenkanje.

    U Havani su me oduševili i sigurnost te bogat noćni život. Klubovi rade skoro svaku večer, najčešće do 3 ujutro, a među najpopularnijim mjestima za izlaske je Fabrica de arte Cubano. Negdašnja tvornica zapravo je kulturni centar, a noću klub na nekoliko katova u koji uglavnom dolaze turisti. Stoga nas je Yoanne odveo i u La Grutu, diskoteku u koju dolaze lokalci, slušaju latinoameričku glazbu i plešu salsu. Imali smo osjećaj da ondje sve pršti od erotske energije: u polumračnom prostoru polugola tijela su se okretala u ritmu salse, stiskala, izvijala i twerkala, ali bez vulgarnosti. Tada smo se uvjerili da su ljudi s Kube jednostavno rođeni za glazbu i ples pa nam nije padalo na pamet mjeriti se s njima. Želite li u gradu dobro jesti, posjetite restoran El Chanchullero gdje je hrana toliko ukusna da ćete na stol morati čekati. Jela su od 4 do 6 eura, a tradicionalni specijalitet je ropa vieja,  trgana govedina s rižom, povrćem i crnim grahom.

    CIENFUEGOS GRAD "STOTINU VATRI"

    Od grada do grada smo išli taksijem, nakon cjenkanja s vozačima. Najskuplja vožnja bila je od Havane do 250 kilometara udaljenoga grada Cienfuegosa, naše druge točke tijekom 17-dnevnog putovanja. Bilo nas je petero pa je taksist svakome naplatio 25 eura, ali kad je naše kovčege zavezao na krov Cadillaca, jer inače ne bismo stali u vozilo, rekli smo mu da nam cijenu zbog neudobne vožnje snizi za još pet eura.

    Iako je poprilično oronula, kolonijalna arhitektura među najljepšima je u latiskoj Americi. Uz španjolce, na nju su trag ostavili i amerikanci.

      

    Fotografija: iStock

     

    Pristao je i za tri sata nas dovezao U  Cienfuegos, u prijevodu sa španjolskog “stotinu vatri”. Mnogo je mirniji i manji od Havane (ima oko 170 tisuća stanovnika), a u 19. stoljeću su ga osnovali Francuzi, što se vidi po neoklasicističkoj i histori-cističkoj arhitekturi.  Ulice su pravilne i široke, a glavno prijevozno sredstvo još su kočije pa smo imali osjećaj kao da smo se vratili u prošlost. Središte grada je trg Plaza de Armas, a treba vidjeti i Slavoluk pobjede (jedini na Kubi), park Jose Marti s Gradskom vijećnicom, katedralu Bezgrešnog Začeća te raskošne palače Valle i Azul. Nedaleko je i Zaljev svinja, poznat po neuspješnoj invaziji Kubanaca u egzilu 1961., koje je trenirala CIA. Ondje smo se kupali u moru i cenotama (prirodni bazeni sa slatkom vodom) te otišli na farmu krokodila. Ponudili su nam i meso tog predatora, ali nismo ga probali, nego smo se na povratku pogostili kod jedne obitelji do koje nas je odvezao taksist. Bila je to najbolja gozba ikad, a sve te silne količine jastoga, rakovica, riba, riže, krumpira, čipsa od banane i povrća svatko je platio 15 eura. Zasvirao nam je latino sastav uživo - sjećam se klasika “Quizas, Quizas, Quizas” - pa smo i dečkima ostavili nešto CUC-a.

     


     


     

    Idući grad koji smo posjetili je Trinidad, 80 kilometara udaljen od Cienfuegosa. Nalazi se u pokrajini Sancti Spiritus, između gorja Escambray i Karipskog mora, a poseban je po građevinama jarkih boja i kamenim uličicama kojima prometuju oldtimeri i jahači na konjima. Trinidad je u 16. stoljeću osnovao konkvistador Diego Velazquez de Cuellar - kao i Havanu - i dao mu ime Villa de la Santisima Trinidad (Naselje Presvetog Trojstva). Od kraja 18. do kraja 19. stoljeća bio je središte proizvodnje šećera i jedan je od najočuvanijih gradova iz toga doba. Zbog toga je 1988., zajedno s obližnjom dolinom Valle de los Ingenios, uvršten na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Sve ulice u gradu od 70 tisuća stanovnika vode do Plaze Mayor, glavnog trga na kojem su i najvažnije povijesne građevine: samostan Sv. Franje, crkva Sv. Trojstva te neoklasicističke palače Brunet i Cantero.

     

    Središnji park krase brončane statue hrtova, fontane s početka 19. stoljeća i kip Zeusove kćeri Terpsihore, muze plesa i glazbe. Latino ritmovi odzvanjaju u klubu Casa de la Musica (Kuća glazbe), a ondje smo probali i canchancharu, tradicionalni koktel na bazi bijelog ruma, meda i limete. Odličan noćni provod nudi i Ayala, diskoteka sagrađena u špilji. Ulazak je pet eura, za što se dobije i jedno piće, a puštaju se i latino glazba i svjetski hitovi. Nedaleko od Trinidada je plaža Ancon do koje se može doći autobusom za dva eura. Pješčana plaža i kristalno čisto more su kao s razglednice pa nije neobično što su ondje sagrađeni prvi hoteli nakon komunističke revolucije 1959. i dolaska Fidela Castra na vlast.

     

    Fotografija: iStock

     
    POSLJEDNJA BITKA KUBANSKE REVOLUCIJE

    Premda sam se svim silama opirao odlasku u all inclusive resort, društvo me nagovorilo da dva dana ljenčarimo u turističkom kompleksu na otoku Cayo Coco u Atlantskom oceanu. Vožnja od Trinidada je trajala četiri sata, a otok je povezan s kopnom zahvaljujući cesti sagrađenoj na plitkom dijelu mora. Plaže od bijelog pijeska ostavljaju bez daha, a njihovu ljepotu nisu narušile ni naplavine - kao posljedica uragana Irme koji je u rujnu 2017. poharao karipsku regiju.

    Santa Clara grad je u kojem živi oko 240 tisuća ljudi i u kojem se odigrala posljednja bitka kubanske revolucije.

    Boravak u resortu, gdje sam noćenje sa svim obrocima platio 70 eura, bio mi je poput zatvora. Hrana je bila konfekcijska, kokteli loši, a među gostima nije bilo Kubanaca. Oni su na takvim mjestima samo radna snaga i uvijek na usluzi Europljanima i Kanađanima koji vole takav vid turizma. Jedva smo čekali da osjetimo nešto autentično pa smo se zaputili do 200 kilometara udaljene Santa Clare, grada u kojem živi oko 240 tisuća ljudi i u kojem se odigrala posljednja bitka kubanske revolucije. Ondje treba vidjeti Park Vidal, kazalište La Caridad, katedralu Sv. Klare Asiške, negdašnju Gradsku vijećnicu u kojoj je sada knjižnica Marti te, naravno, Mauzolej Ernesta Che Guevare. Ispred njega je šest metara visoka brončana statua argentinskog marksističkog borca, a unutra grob te fotografije i razni predmeti iz vremena Revolucije, što je zabranjeno fotografirati. U mauzoleju su pokopani i drugi gerilci, a među njima i jedna žena - Haydee Tamara Bunke Bider, poznatija kao Tania. Ta Argentinka njemačkih korijena je potkraj kolovoza 1967., sa samo 29 godina, ubijena u socijalističkom ustanku u Boliviji. Baš kao i mjesec dana poslije, u dobi od 39 godina, njezin suborac Ernesto Che Guevara koji je nakon Kubanske revolucije podupirao ljevičare u drugim državama Latinske Amerike.

    Ispred mauzolej Ernesta Che Guevare je šest metara visoka brončana statua argentinskog marksističkog borca.

      

    Park Vidal, kazalište La Caridad, katedrala Sv. Klare Asiške, negdašnju Gradsku vijećnicu, Mauzolej Ernesta Che Guevare.

    Većina Kubanaca s kojima smo razgovarali ne dovodi u pitanje ispravnost Revolucije, ali priželjkuju da njihov novi predsjednik Miguel Diaz-Canel napravi neke iskorake prema demokraciji. Strastveno vole nogomet pa im prva asocijacija na Hrvatsku nisu Tito i Jugoslavija, nego Modrić i Rakitić. Naša kubanska priča završila je u čarob-noj dolini Vinales u pokrajini Pinar del Rio, do koje smo se iz Havane taksijem vozili dva i pol sata. Područje od 132 četvorna kilometra okruženo je gorjem Sierra de los Organos, a poznato je po uzgoju kave, šećerne trske i duhana. Kubanske cigare vrlo su skupe - kutija doseže cijenu i do 340 eura - pa je najbolje kupiti ih od farmera u Vinalesu za višestruko manju cijenu. Dolinu crvene zemlje i bujne zelene vegetacije obišli smo na konjima, a ta četiri sata svatko je platio 25 eura. Nitko od nas nije znao jahati, ali naši su konji bili toliko dobro izdresirani da su točno znali kojim putem i tempom trebaju ići iza vodiča. Ispred nas je jahao mladić koji nije imao više od 15 godina, ali odrastao je s konjima i tako dobro komunicirao s njima da je brzo stekao naše povjerenje. U Vinalesu se može i prespavati, no kako nas je idući dan čekao povratak kući, iste smo se večeri vratili u Havanu. Otišli smo u posljednji izlazak u La Grutu, popili oproštajni cuba libre i obećali si da se moramo vratiti na Kubu prije negoli postane dio potrošačkog kapitalističkog svijeta.

    Životopisne ulice Havane

     

     

    LET VEĆ OD 450 EURA LET I VIZA

     

    Kartu smo putem internetskog pretraživača Skyscanner pro-našli za 450 eura iz Venecije, a rezervirali smo je šest mjeseci unaprijed. Letjeli smo preko Pariza odakle let do Havane traje od 10 do 12 sati. Profitirali smo i na vizi: zatražili smo je na internetskoj stranici www. cubavisas.com, platili 25 eura i za tjedan dana dobili na kućnu adresu. Da smo išli službenim putem i aplicirali putem naj-bližeg veleposlanstva u Beču, stajala bi nas trostruko više.

     

    Spavanje

    Želite li bolje upoznati stanovnike, njihov način života i razmišljanja, preporučio bih boravak u casi particular. Riječ je o privatnim kućama čiji vlasnici nekoliko soba pretvore u apartmane pa turisti žive s domaćinima. Mogu se rezervirati putem interneta ili na licu mjesta: case particular su označene pa doslovno možete pokucati na vrata, upitati ima li slobodnih soba i ispregovarati cijenu. Prosječno noćenje u sobi s privatnom kupaonicom i WC-om stoji oko 25 eura, što je uistinu povoljno kad se uzme  obzir da u njoj mogu spavati dvije ili više osoba pa cijenu dijele. Uz doplatu od pet eura domaćini će vam pripremiti doručak: jaja s kruhom ili pecivom, marmeladu, med i margarin, svježe voće poput ananasa, banane, manga i guave, smoothie te kavu ili čaj.

     

    Internet

    Na Kubi je internet prilično ograničen. U gradovima postoje posebni punktovi gdje se može uhvatiti signal, ali prije toga treba nabaviti karticu s kodom i ukucati ga u mobitel. Cijena kartice je 1 euro za jedan sat korištenja, a kupuje se u telekomunikacijskim trgovinama ETECSA ili u boljim hotelima. Ulični preprodavači ih nude za dvostruko veću cijenu pa je bolje izbjegavati ih.

     

     

     



    Izdvajamo