NIŠTA OD PUSTIH OBEĆANJA

HRVATSKA ĆE POSTATI PLINSKO SLIJEPO CRIJEVO EUROPE Tužna istina u pozadini velikih sukoba oko gradnje LNG terminala u Omišlju

 

Hrvatska će postati regionalni “plinski hub”. Njezina izvrsna geostrateška pozicija omogućit će joj milijunske prihode od plinskog tranzita. Dostupnost golemih količina cjenovno povoljnog plina, u međudjelovanju s vlastitom značajnom proizvodnjom, učinit će Hrvatsku jednom od energetski najmanje ovisnih zemalja u regiji, a domaćoj industriji omogućiti novi uzlet temeljen na pristupu jeftinom energentu. Ovakve i slične parole bile su temelj djelovanja svih hrvatskih vlada na području energetike tijekom proteklih petnaestak godina.

Proizvodnja u padu

U tom se razdoblju u Hrvatskoj razmatralo, pa i razvijalo, više velikih projekata usmjerenih na dugoročno osiguranje pristupa tom strateški važnom energentu, od raznih varijanti gradnje terminala za uvoz ukapljenog plina (LNG), preko spajanja na velike plinovodne projekte Južni tok, Nabucco i IAP (Jadransko-jonski plinovod) do poticanja novoga velikog ciklusa istraživanja ležišta nafte i plina koji je trebao dovesti do značajnog rasta domaćih rezervi i proizvodnje ugljikovodika. Ipak, nakon desetljeća i pol rezultat takve politike je porazan. Još 2016. godine Hrvatska je - prvi put u svojoj povijesti - uvezla više plina nego što ga je proizvela.

Iako službene brojke za 2017. još nisu dostupne, može se vjerovati da je udjel domaćeg plina u domaćoj potrošnji bio oko 40 posto. Nastave li se aktualni trendovi, čak i uz vrlo konzervativne projekcije rasta domaće potrošnje, taj će udjel iznositi oko 25 posto. S druge strane, Hrvatska je isključena iz sudjelovanja u dva velika projekta koji bi trebali omogućiti jeftiniju opskrbu Europe ruskim plinom, projekt IAP, koji bi trebao otvoriti mogućnost opskrbe plinom iz Azerbajdžana, zasad postoji samo na papiru, a i vječni LNG terminal u Omišlju suočen je s ozbiljnim problemima, kako komercijalnim tako i u otporu lokalne zajednice.

Godine oklijevanja, nekoherentne politike i neprepoznavanja procesa koji se događaju u okruženju dovele su Hrvatsku - nekoć jednu od plinski najneovisnijih europskih država - do izgledne perspektive visoke ovisnosti i mizerne pregovaračke pozicije. Umjesto proklamiranoga plinskog čvorišta, Hrvatska bi već za nekoliko godina mogla postati svojevrsno plinsko slijepo crijevo Europe - tržište na samom kraju svih opskrbnih cijevi koje dovode taj važan energent u Europu. A onaj koji je na kraju cijevi - to je tržišna logika - zadnji dobiva plin i najskuplje ga plaća. Pa dok se u domaćoj javnosti biju teške bitke oko tehničkih i estetskih obilježja plutajućeg LNG terminala u Omišlju, plinski obruč oko Hrvatske se polako zatvara.

 

Nove rute Gazproma

U ovdašnjoj javnosti načelno je poznato da ruski plinski monopolist Gazprom već godinama pokušava razviti nove rute svojih plinovoda kojima bi zaobišao Ukrajinu, dosad ključnu tranzitnu državu prema Europi. Ipak, napredak tih projekata slabo se prati. A trebao bi. Jer, tijekom prošle godine ruski plinovod Sjeverni tok, koji trasom ispod Baltika povezuje Rusiju i Njemačku, praktički je dosegnuo svoju maksimalnu utilizaciju, transportiravši oko 51 milijardu prostornih metara plina. Razlog tome bila je odluka da se privremeno suspendiraju ograničenja koja su prije Gazpromu bila nametnuta za korištenje plinovoda OPAL - magistralnog plinovoda koji spaja sjever Njemačke (gdje se Sjeverni tok spaja na kopno) i sjever Češke.

Pojednostavljeno rečeno, taj plinovod Gazpromu omogućava da plinom iz Sjevernog toka opskrbljuje države Srednje Europe (Češka, Slovačka, Austrija, Mađarska), a rast tog tranzita ne čudi s obzirom na to da je ruski plin iz Sjevernog toka zbog manjih tranzitnih naknada otprilike 20 posto jeftiniji od ruskog plina koji u Europu dolazi kroz ukrajinske plinovode. Takvo korištenje OPAL-a rezultiralo je sudskim tužbama Gazpromovih konkurentskih kompanija, a konačnu odluku trebao bi donijeti Europski sud pravde 2019. godine. Odluči li sud da Gazprom ima pravo zakupljivati kompletni kapacitet tog plinovoda, jedna od posljednjih prepreka gradnji Sjevernog toka 2 bit će otklonjena. Naime, strategija je jasna.

Turski tok

Novim cijevima na istoj trasi Gazprom bi dobio mogućnost transporta još 50 milijardi kubika plina u Njemačku, a od tamo bi dio tog plina bio usmjeren u Srednju Europu kroz novi plinovod EUPAL koji bi bio građen na trasi OPAL-a. Dominantni dio ruskog plina koji ide u Srednju Europu preko Ukrajine dobio bi novu, povoljniju rutu. S druge strane, radi se i na novom koridoru za opskrbu jugoistočne Europe. Taj je smjer trebao biti pokriven projektom Južni tok u koji je Hrvatska pozvana da sudjeluje još 2007. godine. Ipak, projekt je iz političkih i ekonomskih razloga 2015. stopiran, a Gazprom se okrenuo novoj verziji tzv. Turskog toka. Taj bi plinovod trebao imati dvije cijevi ukupnog kapaciteta od oko 32 milijarde kubika, koji će ispod Crnog mora povezivati rusku Anapu i tursko plinsko čvorište u Lüleburgazu.

Od tamo bi se plin trebao distribuirati prema europskim kupcima. Pola kapaciteta namijenjeno je Turskoj i zamijenit će plin koji je dosad u Tursku dolazio preko balkanskog dijela postojećeg ruskog plinovoda Bratstvo. Preostalih 16 milijardi kubika namijenjeno je jugoistočnoj Europi, ali još nije jasno hoće li taj plin ići južnom rutom preko Grčke i Albanije u Italiju ili preko Bugarske, Srbije i Mađarske u Austriju. Indikativno je da je Gazprom u listopadu prošle godine obznanio kako je naručio predstudiju koja analizira mogućnosti spajanja Turskog toka i austrijskog čvorišta u Baumgartenu, ali i da je u siječnju ove godine srpski predsjednik Aleksandar Vučić najavio kako će na ljeto početi gradnju plinskog interkonektora s Bugarskom te plinovoda prema Mađarskoj.

Presuda u Stockholmu

Prema procjenama uglednoga engleskog instituta Oxford Energy, na taj bi način Gazprom - uz minimalna ulaganja u postojeću infrastrukturu - mogao opskrbljivati tržišta Grčke, Bugarske, Srbije i Makedonije. Plinski obruč tako bi bio zatvoren, a proces koji je već bio u tijeku mogao bi biti dodatno ubrzan nakon nedavne odluke Arbitražnog suda u Stockholmu, koji je u sporu ukrajinskog operatera plinskog transportnog sustava i Gazproma naložio ruskoj kompaniji da Ukrajincima plati 2,56 milijardi dolara za neispunjenje ugovornih stavki.

Ta je presuda izazvala gnjevnu reakciju čelnika Gazproma Alekseja Millera koji je zaprijetio trenutačnim raskidom svih tranzitnih i opskrbnih ugovora s Ukrajinom. Iako je evidentno da je takav scenarij poprilično nevjerojatan, s obzirom na to da će i nakon dovršenja Sjevernog toka 2 i Turskog toka dio transporta za Europu morati ići kroz Ukrajinu, može se očekivati da će Gazprom ubrzati s izvršenjem svojih planova. Podrška tom procesu zasigurno će biti i ulazak SPD-a u vladajuću koaliciju u Njemačkoj, s obzirom na to da jedna od točki koalicijskog sporazuma ide u smjeru normalizacije odnosa Rusije i EU. I što je tu onda perspektiva Hrvatske?

Tržište, a ne sigurnost

Iako se u široj javnosti često o ovoj temi govori u kontekstu sigurnosti opskrbe, čini se kako je to manji dio problema za Hrvatsku. Naše tržište trenutačno se opskrbljuje preko dva interkonektora sa susjednim državama (Slovenija, Mađarska) koji imaju dovoljno kapaciteta, posjeduje vlastito plinsko skladište, a u budućnosti će današnji spoj sa sjevernojadranskim plinskim poljima moći služiti kao interkonektor s Italijom. Dakle, u slučajevima nekakvih poremećaja opskrbe tržišta Hrvatska ima mogućnost određene fleksibilnosti u dobavi. Veći je problem onaj komercijalni, vezan za buduću cijenu plina koju će plaćati hrvatski potrošači.

Strateška pozicija na kraju novih koridora za tranzit ruskog plina prema Europi znači da će u Hrvatskoj cijena plina iz tih cijevi biti najviša jer će biti opterećena tranzitnim naknadama svih ranijih zemalja na trasi. S druge strane, može se očekivati da će cijena preostalog tranzita preko Ukrajine također rasti jer će ta država vjerojatno pokušati manjak prihoda izazvan padom prevezenih količina kompenzirati povećanjem transportnih tarifa.

Na koncu, i pregovaračka moć hrvatskih potrošača prema Gazpromu iz tih će razloga padati. Odgovora na tu situaciju su dva. Prvi, i vjerojatno najlogičniji, jest taj da se pokuša postići rast ili barem maksimalno usporiti pad domaće proizvodnje plina. Ipak, to je puno lakše reći nego ostvariti. Postojeća hrvatska polja su poprilično iscrpljena, a pitanje je može li se uopće i računati na nova velika otkrića. S druge strane, treba znati da je proces istraživanja i privođenja proizvodnji novih ležišta plina proces koji traje.

“Potencijala u Hrvatskoj još svakako ima i treba istraživati, no isto tako treba biti realan o vremenskom okviru. Ako se danas prijavite na natječaj za istražne koncesije, čak i da otkrijete nešto, trebat će vam između pet i osam godina da taj plin dođe na tržište. A to je industrijski standard. Kod nas se cijela priča može protegnuti i na deset godina. Dakle, kada govorimo kako ćemo podići našu proizvodnju, ne trebamo gledati kakva je ona danas, nego kakva će biti za osam godina”, kaže Želimir Šikonja, bivši Inin izvršni direktor za istraživanje i proizvodnju nafte i plina. Druga je mogućnost otvaranje novih dobavnih pravaca, a to se trenutačno u Hrvatskoj svodi na jedan projekt: LNG terminal.

Terminal za ukapljeni plin Hrvatskoj bi omogućio da bude “prva na cijevi”, i to pri dobavi plina iz različitih izvora diljem svijeta. Ipak, kako je u Hrvatskoj godinama vladalo uvjerenje da ima visok stupanj plinske neovisnosti te je pritom kvalitetno povezana s regionalnim tržištem, projekt je tretiran kao prvenstveno interes regije i novi pravac dobave zemalja koje su u puno većem omjeru ovisne o samo jednom izvoru plina. Ipak, situacija se promijenila, a kako kaže energetski stručnjak Jasminko Umićević, terminal je danas strateški interes Hrvatske. “Hrvatsku su zaobišli svi ključni koridori i u tom kontekstu terminal je možda i posljednja prilika da nađemo svoje mjesto na karti.

Proizvodnja nam pada, novih istražnih projekata nema, pa je evidentno da će naš uvoz plina rasti. U takvoj situaciji jedina logična strategija jest da pokušamo osigurati konkurenciju među dobavljačima. LNG terminal to može omogućiti, ali projekt treba realizirati. Mi, nažalost, još nismo ni na nebu, ni na zemlji. Zapravo ne znamo ni tko bi u terminal ulagao, ni tko bi ga koristio, ni kome bi se plin prodavao. Postoji samo neobvezujući interes. Prvo se išlo u kopneni projekt, iako je već tada bilo jasnih naznaka da je plutajuće rješenje bolje, onda se priča okrenula na plutajući, a sad opet čujemo pozive na promjenu.

Propuštene prilike

Investitore smo pronašli za kopneni projekt, pa ih prebacili na plutajući koncept, a još uvijek nemamo bilo kakvu obvezu s njihove strane. Nejasno je i koliko ima interesa za zakup kapaciteta. A vrijeme ide. Dogodi li se da netko od partnera odustane, cijela se priča vraća mjesecima unatrag. Utoliko, čini mi se da Vlada mora preuzeti jaču kontrolu nad cijelim procesom.

Neuspjeh projekta mogao bi imati katastrofalne posljedice po Hrvatsku.” Te katastrofalne posljedice ne treba posebno dramatizirati. Hrvatskoj ne prijeti nestašica prirodnog plina, ali se kao posve realan scenarij nameću dugoročna visoka ovisnost o najskupljem uvoznom plinu u regiji te konzekventni pad konkurentnosti velikoga dijela domaće industrije. Za državu koja je još donedavno aspirirala tobožnjoj energetskoj neovisnosti i ulozi plinskog središta regije, već i ta činjenica novi je podsjetnik na visok i dugoročan trošak kratkovidne politike i propuštenih prilika.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo